Piše: Jusuf Trbić

U memoriji svijeta Drugi svjetski rat je davno završen, ostalo je da se pamti zlo koje je donio fašizam, da se ne bi ponovilo. Na našem dijelu brdovitog Balkana taj rat još traje, istina ne na bojnom polju već u životu našem svakodnevnom, u glavama, u medijima, u knjigama, u kulturi i politici, i njegov kraj se još ne nazire. Ali rezultat se uveliko mijenja. Antifašisti, koji su  pobijedili svuda i za sva vremena, kod nas gube rat, polako, ali sigurno. Dovoljno je prošetati bilo kojim gradom u Srbiji, Hrvatskoj i odgovarajućim dijelovima Bosne – vidjećete ulice, trgove i ustanove s imenima poznatih fašista, od đenerala Draže do Mile Budaka, ali nećete više vidjeti ni spomenike ni imena antifašista kojima smo se do ujuče ponosili. U mojoj Bijeljini nestali su i Rodoljub Čolaković i Fadil Jahić Španac, i Alija Alijagić, i Veljko Lukić Kurjak, i Vojislav Đedo Kecmanović, a i Radojka Lakić se jedva drži. Umjesto njih,  svoj trg je dobio đeneral Draža Mihajlović, a ulice četnički koljači. Uz to, Bijeljina je jedini grad na svijetu koji ima ulicu   Arkanove garde. One iste koja je baš u mom gradu, pred očima cijelog svijeta i pred foto-aparatom Rona Haviva, pobila destine mirnih ljudi, žena i djece u prvim danima aprila 1992. godine. Arkan je tako dobio ulicu, a njegove žrtve nisu zaslužile ni da ih neko pomene.

Ako zavirite u nove knjige istorije ili školske udžbenike saznaćete ono što danas niko u svijetu ne zna : da su fašisti bili dobri, a oni koji su se protiv njih borili – loši. Nije onda ni čudo što antifašisti gube utakmicu u produžetku, i to sa sve većom razlikom.

U Srbiji je zvanično rehabilitovan  vladika Nikolaj Velimirović, poznati zagovornik nacizma, koji je Hitlera poredio sa Svetim Savom, ali je novim krojačima istorije i to bilo malo – vladiku je Srpska pravoslavna crkva proglasila za sveca, pa bi on, po prirodi stvari, morao biti uzor za sve ljude ( i djecu) vjere pravoslavne. Rehabilitovan je i Draža Mihajlović, komandant vojske koja je otvoreno sarađivala s okupatorima i koja je izvršila krvavo etničko čišćenje, prije svega Bošnjaka, u cilju stvaranja Velike Srbije. A sprema se čak i rehabilitacija oca srpskog nacizma Milana Nedića, vjernog njemačkog sluge, koji se, posebnom izložbom, već na početku rata, javno pohvalio da je prvi u Evropi “ riješio jevrejsko pitanje”. U Srbiji su još 2004. godine zakonski izjednačeni četnici i partizani, ali su to braća s druge strane Drine, u RS-u, učinila znatno ranije – još 5. decembra 1999. godine. U bosanskom tamnom vilajetu beskrupulozni političari, na čelu s Miloradom Dodikom, do te mjere falsifikuju istoriju, da tvrde kako su antifašisti bili samo Srbi, Hrvati su svi odreda ustaše, a Bošnjaci su se antifašističkoj borbi priključili tek na kraju rata. To je svojevremeno začinio i vojni analitičar Miroslav Lazanski tvrdnjom da su Beograd u oktobru 1944. godine oslobađale i jedinice – iz Republike Srpske!

U Hrvatskoj je takođe daleko odmakao proces legitimizacije ustaškog pokreta, a pogotovo u dijelovima Bosne s hrvatskom većinom,  mada to ( za sad) nije praćeno zakonskim rješenjima. A šta je s Bošnjacima? Oni su vrlo glasni u osudi istorijskog revizionizma drugih i njihovog naknadnog veličanja fašizma, ali kad se nešto slično radi u “našoj avliji”, stvari stoje nešto drugačije.

Nedavno je buru reakcija izazvalo davanje imena Mustafe Busuladžića jednoj školi u sarajevskoj opštini Novi Grad. Pokazalo se da Bošnjaci malo znaju o sopstvenoj istoriji, pa i onoj vezanoj za period Drugog svjetskog rata. Mustafa Busuladžić je bio intelektualac, predsjednik Mladih muslimana, koji su djelovali kao podružnica El-Hidaje, saradnik časopisa “Osvit” u kojem je podržavao ustaški režim u slavio istrebljenje Jevreja, i zbog toga je na kraju rata osuđen na smrt i streljan. Busuladžić je, prije toga, dobio i ulicu u Sarajevu, tačnije dio ulice koja je do tada nosila ime po narodnom heroju Fuadu Midžiću. Ali, nije samo on rehabilitovan na taj način. Kako navodi Amer Tikveša, tu su i  Husein ef Đozo, nekadašnji SS oficir i imam Handžar divizije, i pisac Enver Čolaković, koji su nakon Drugug svjetskog rata i zvanično rehabilitovani. Nešto je složenija situacija u  Sandžaku, gdje je u ovom vremenu iz fašističkog mraka izvučen i čuveni Aćif efendija, koji je , zbog usluga nacistima, “zaradio” visoko njemačko odlikovanje, Željezni križ II reda, pa čak i Husein Rovčanin, koji je poginuo čuvajući odstupnicu po zlu poznatom Dražinom majoru Pavlu Đurišiću. Umjesto kritičkog sagledavanja prošlosti, u svim tim slučajevima naprosto je kopiran model ponašanja drugih, po principu : kad mogu oni, možemo i mi. S druge strane, i Bošnjaci postepeno brišu svoju antifašističku prošlost, nestaju imena istaknutih antifašista, a da na to nema pravih reakcija, mada bošnjački narod ima najmanje razloga da se stidi svoje nedavne prošlosti.

Amer Tikveša kaže : “ Dakle, memorijalna kultura Bošnjaka danas je jednim dijelom itekako povezana s fašizmom iz Drugog svjetskog rata. Ne treba, međutim, razlog tome tražiti u nekoj želji bošnjačkih nacionalista da se vežu za fašizam kao ideologiju, koliko u njihovom antikomunizmu. Zašto opet to? Odgovor je prost i zabrinjavajući. Zbog ateizma. Afirmirati antifašizam iz Drugog svjetskog rata, znači neizostavno afirmirati i komunizam te, u vulgarnoj nacionalističkoj interpretaciji, stvarati konekciju s ateizmom. Bošnjački identitet je žestoko klerikaliziran i njegovim kreatorima to ne odgovara, pa i po cijenu koketiranja s fašizmom.”

Potvrđuje to  i glorifikacija statusa žrtve komunista, što je postalo osnov za građenje svojevrsnog “svetačkog” oreola svih koji su se našli u toj ulozi. Zbog toga se školama ne daje ime Hamdije Ćemerlića, jednog od najvećih bošnjačkih intelektualaca, prvog doktora pravnih nauka sa Sorbone, učesnika NOB-a i kreatora prvog jugoslovenskog ustava, koji nikada nije bio član KPJ, a ostavio je dubok trag u radu sarajevskog univerziteta i Islamske zajednice. Ali, nije bio proganjan, i zbog toga, eto, danas nije “podoban”. Tako se bošnjački intelektualci i političari polako poistovjećuju sa onima koje u svakoj prilici osuđuju zbog njihovog veličanja fašizma, umjesto da se ozbiljnije zagledaju u zajedničku prošlost. Našli bi tamo bezbroj razloga za rušenje teze o izjednačavaju krivice za stradanja u Drugom svjetskom, ali i ovom posljednjem bosanskom ratu. Recimo, istina o domobranima ili (kako se obavezno) govorilo, “zloglasnoj” Handžar-diviziji uveliko se razlikuje od verzije koja je bila zvanična decenijama nakon Drugog svjetskog rata. Ali, da bi se o tome rekla istina, mora se na isti način govoriti i o svemu ostalom , o AVNOJ-u i ZAVNOBiH-u,  na primjer, o antifašističkoj borbi ili izgradnji uspješne države u Titovo vrijeme. A to danas nije u modi, čak ni kod Bošnjaka.

Klerikalizacija društva koju pominje Amer Tikveša, odvija se po linijama etničkog razgraničenja, kao temelja savremenih bosanskih politika, koje su učinile da od jednog jednoumlja dobijemo tri, pri čemu je svako od njih rigidnije od onoga nekadašnjeg, zajedničkog. I ta tri posebna vilajeta djeluju kao spojene posude, u svakom se, u ovom ili onom obliku, rade iste stvari, i u svakome se oštro kritikuju drugi kad rade to isto. Ali, ako to odgovara onima koji bi da dijele Bosnu, ne može i ne smije biti prihvaćeno od onih kojima je Bosna uslov života.

Sjećam se priče o tome kako su svojevremeno istraživači otkrili dotle nepoznato urođeničko pleme u dubinama amazonske džungle. Da bi saznali kakav je njihov način razmišljanja postavljali su im razna pitanja, između ostalih i ovo : “ Šta je za vas dobro, a šta loše?” Njihov odgovor je bio : “ Loše je kad drugo pleme upadne kod nas, ubija nas, otima nam ovo što imamo i uzima naše žene. Dobro je kad mi to radimo njima.” Da li je slučajno što mnogi analitičari, kad pišu o nama, upotrebljavaju sintagmu : balkanska plemena?

A u svemu tome gubi se iz vida nešto vrlo važno. Veličajući “svoje” zločince svi zaboravljaju njihove žrtve. Žrtve niko ne dočekuje s pijetetom, niko ih ne rehabilituje, njihova imena niko ne daje ulicama i školama, njima niko ne plaća sudske troškove i ne dodjeljuje im počasne plakete. Zločinci su, eto, naši, a žrtve kao da više nisu ničije.

Komentari