Piše: Saud Grabčanović

HERCEG STJEPAN VUKČIĆ-KOSAČA

HERCEG STJEPAN VUKČIĆ-KOSAČA

Turci su 1463. godine zauzeli Bosnu, a Hercegovinu su poštedjeli osvajanja i ratnih razaranja. Uzrok ovome je bio tajni sporazum Hercega Stjepana Kosače sa sultanom Fatihom, kojim se   Stjepan obavezao da će biti vazal Osmanskog carstva i da će sultanu plaćati danak. Herceg Stjepan je učinio ono što je poslednji kralj Bosne Stjepan Tomašević odbio i zbog čega su Turci protiv njega i njegove države poveli rat. Taj je rat rezultirao totalnim kraljevim porazom i padom srednjovjekovne Bosne pod Osmansko carstvo, U tom ratu je sam kralj izgubio glavu, kao i njegovi plemići. Stjepan Tomašević je bio uljuljkan lažnim obećanjima pape i ugarskog kralja Matije Korvina o tobožnjoj pomoći Bosanskom kraljevstvu i križarskom ratu za spas Bosne! Naivni kralj Stjepan je odbacio ponudu za vazalstvo koju mu je poslao sulatan Fatih,  a prestao je i da plaća harač  na koji se je  ranije obavezao. To je bio povod za rat koji je Bosnu kao državu skinuo sa istorijske karte za narednih 400.godina! Nasuprot kralju, lukavi  Herceg Stjepan-Kosača je na kratko uspio spasiti svoj dio kraljevstva. On je tim ugovorom sa sultanom iz 1463 godine, bio obavezan da kao jamca tog mira i dogovora   Turcima preda svog najdražeg, osmogodišnjeg sina Stjepana. Stjepan je rođen 1455. godine u Herceg Novom. Mlađani Stjepan je osnove pismenosti savladao u Dubrovniku, a nastavio je sa školovanjem  u Istanbulu u zatočeništvu, gdje se  isticao u znanju. On je u Istanbulu završio najviše osmanske  škole i bio je veoma dobro obrazovan za to vrijeme.  Govorio je tečno pet jezika, između ostalog i turski. Nekoliko godina nakon Stjepanovog dolaska u Istanbul kao taoca, Osmanlije objavljuju rat Hercegu Stjepanu i u kratkom ratu zauzimaju njegove posjede u Hercegovini. Razlog ovome je bila sultanova sumnja u Hercegovu lojalnost, pošto je Turcima u Bosni prijetila velika opasnost sa sjevera od Ugara (Madžara). Na čelu Ugarske države je u to vrijeme bio najveći madžarski kralj , čuveni kralj Matija ( Matijaš) Korvin ( Korvinus= gavran-latinski). Matija Korvin je bio sin velikog ugarskog junaka Janoša Hunjadija (Sibinjanin Janko-srpski). Već u jesen 1463. godine Madžari su izveli uspješni protunapad na Bosnu, u kojem su uspjeli oteti od Turaka i zaposjesti sjevernu  polovinu nekadašnje države. Od toga dijela Bosne  stvorili su tzv. Jajačku i Srebreničku banovinu. koje su pod njihovom vlašću egzistirale do 1526. godine. Ugri-Madžari na zaposjednutim teritorijama proglašavaju tobožnju “obnovu” Bosanskog kraljevstva. Matija Korvin za marionetskog “kralja” te tobožnje “Bosne” postavlja madžarskog grofa Nikolu Iločkog ( Újlaki Miklós), koji je bio i ban “cijele Slavonije”, doživotni knez Teočaka i ban Mačve. Njega je naslijedio sin Lovro (Újlaki Lőrinc). Turci u preostalom dijelu bosanske države takođe “obnavljaju” Bosansko kraljevstvo a za “svog kralja” – marionetu postavljaju Matiju Šabančića-Kotromanića, sina pogubljenog bosanskog velikaša Radivoja Ostojića. On je kao dijete dopao turskog ropstva. Turci su ga u datom momentu iskoristili kao svog “džokera”. Gledano formalno- pravno, Matija je kao potomak  vladarske kuće Kotromanića  bio “legitimniji” kao vladar nego navedeni madžarski plemići, koji sa Bosnom nisu imali nikakve veze !”Prijestolnica” te marionetske turske Bosne je bila u Tešnju. Najutvrđeniji grad Jajačke banovine je bilo Jajce, a Srebreničke banovine grad Srebrenik, koji se nalazi kod današnje Tuzle. Drugi grad po značaju i utvrđenosti u Srebreničkoj banovini je bio grad Telčak ( današnji gradić Teočak).

KRALJICA KATARINA

KRALJICA KATARINA

Saznavši za propast očeve mini državice, mladi Stjepan je shvatio  da je feudalno gospodstvo njegovog oca zauvijek propalo, kao i njegovo nasljedstvo, ali da, uprkos katastrofi, on može nešto popraviti  i ponovo postati bogat. Osmanska država je davala mogućnost sposobnim ljudima za napredovanje i uspjeh i to bez obzira na njihovo porijeklo. To u tadašnjim evropskim kršćanskim feudalnim državama nije bilo moguće! U kršćanskoj Evropi napredovati i vladati  mogli su samo plemići. Vladanje državom je bila privilegija samo onih »plave krvi».  Pripadnici nižih staleža su iz ovoga bili isključeni. Nasuprot tome, Osmansko carstvo je davalo šansu svim ljudima da vladaju, i onima iz najnižih staleža, samo pod jednim uslovom – da su muslimani.  Zato je Stjepan odlučio preći na islam. Uzeo je ime Ahmed, a prezime Hersek. Za kratko vrijeme Stjepan – Ahmed  u Istanbulu pravi zavidnu političku karijeru. Dogurao je do funkcija visokih carskih službenika, s obzirom na to da je za turske prilike bio više nego dobro obrazovan i sposoban. On je bio prvi Bošnjak koji je postao Veliki vezir Osmanskog carstva. Tadašnji sultani su ga čak četiri puta određivali na ovu najvišu funkciju u carstvu. Što se tiče posjeda njegovog oca Hercega Stjepana, koji su mu po kršćanskom nasljednom pravu pripadali, oni mu nisu nikada vraćeni. U Hercegovini mu nije vraćen ni pedalj zemlje . Sve je to ostao Fatihov ratni plijen koji pripada sultanu,  i tu vraćanja nije bilo. Inače, sultan je tu zemlju već bio razdijelio svojim spahijama na uživanje (privremeno). Stjepan-Ahmed je kao Veliki vezir  jedino uspio povratiti od Dubrovnika dio očevog blaga, koje je Herceg Stjepan tamo sklonio kada su Turci poništili mirovni sporazum. Stjepan je primio islam 1474. godine. A u  jednom fermanu sultana Mehmeda II iz 1478. godine bio je već miralem (državni zastavnik). Godine 1481. oženio se  kćerkom sultana Bajazida II, princezom Hundi-hatun. Nakon toga je, kao sultanov zet, «damad», naglo  napredovao, pa je postao sandžakbeg Burse, a potom i beglerbeg Anadolije. Kapudan-paša – admiral osmanske mornarice  postao je 17. marta 1488. godine, i na toj je dužnosti bio četiri godine i devet mjeseci. Potom je ponovno imenovan anadolskim beglerbegom. U februaru 1497. godine imenovan je  za Velikog vezira, što je poslije sultana bila najuglednija funkcija u osmanskoj državi. Sultani su ga birali za Velikog vezira ukupno četiri puta i to sa kraćim prekidima! Sudjelovao je u mnogim bitkama i turskim osvajanjima u Evropi, Aziji i Africi. Imao je četiri sina: Ali-bega, Mustafa-bega, Ahmed-bega i Mehmed-bega i  kćerku Humu, koja je dobila ime po Humu .To je bilo staro ime za Hercegovinu, odakle  je porijeklom bio njen  otac Ahmed (Stjepan), sin velikog Hercega Stjepana Kosače. Za svoje zasluge u vođenju ratova i države Ahmed je od sultana  dobio velike zemljišne posjede na obali Mramornog mora, u dijelu današnjeg Istanbula koji se danas naziva Hersek. Umro je 21. jula 1517. godine nakon povratka iz Egipta, gdje je predvodio ekspediciju za gušenje pobune protiv sultana koju su tamo podigli Memeluci. Sahranjen je na svom imanju u selu Dil na obali Mramornog mora.  Tu  je ukopan u turbetu koje i danas postoji. Dil je tada bilo selo izvan Istanbula. Njemu u čast  ime sela je preimenovano u Hersek ( Hercegovina) . U tom dijelu grada  i danas žive njegovi dalji potomci, kao i potomci njegovog sestrića, bosanskog kraljevića Sigismunda ili Ishak-bega Krali ( Kraljevića), koji je nešto  kasnije takođe uspio napraviti uspješnu karijeru i postati beglerbeg. Ahmed- paša je iza sebe  ostavio brojne zadužbine: medrese, džamije, mektebe, hamame, imarete, saraje i dr. U povijesnim izvorima njegovi se direktni potomci spominju do kraja 16. vijeka .

STJEPAN TOMAŠEVIĆ -KOTROMANIĆ posljednji bosanski kralj

STJEPAN TOMAŠEVIĆ -KOTROMANIĆ posljednji bosanski kralj

Pored mladog Stjepana, pad Bosne, a nešto kasnije i Hercegovine,   preživio je  i njegov najstariji brat Vladislav,  koji je takođe bio turski vazal. Kasnije je  on  pobjegao u Dubrovnik i dalje na mletačku teritoriju u Dalmaciji  Tu je i umro na otoku Rabu. Treći brat Vlatko je još u toku rata uspio pobjeći u Ugarsku i tamo je ostao. Nakon turskog osvajanja Hecegovine, sinovi moćnog Hercega Stjepana  su ostali bez igdje ičega, iako je, takoreći „do juče“,  njihov otac bio najmoćniji velikaš Bosanskog kraljevstva i vlasnik skoro cijele današnje Hercegovine kao i dijelova Bosne! Po njemu se danas južni dio naše države i naziva Hercegovina. Hrvati  Hercegovci ga slave kao svog patrona, iako je on nosio titulu «Herceg Stjepan Kosača od Svetog Save», a po vjerskom ubjeđenju je bio bogumil (pataren). Herceg Stjepan je, inače, bio patron i zaštitnik bogumila i njihove vjere, nasuprot posljednjem bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću, koji ih je, kao katolik, bezdušno uništavao zajedno sa Inkvizicijom, po nalogu pape. Kompletno vođstvo Bosanske crkve  našlo je spas na Hercegovoj zemlji. Tu su spas pronašli svi preživjeli “gosti” (bogumilski biskupi ), kao i sam posljednji “djed” ( bogumilski papa)  Radin  On je  je tu i umro nedugo nakon progona iz Moštri kod Visokog, gdje je vijekovima bilo sjedište Bosanske crkve. Svi Hercegovi  posjedi, kao kraljevi posjedi,   nakon pada bosanske države pripali su sultanu Mehmedu II Fatihu.  Nakon sloma bosanske države, Ahmed-paša  je uspio dovesti u Istanbul malodobnu djecu svoje sestre Katarine, pretposljednje bosanske kraljice. To su bili polubrat i polusestra posljednjeg nesretnog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, Sigismund i Katarina. Oboje djece  je kasnije u Istanbulu prešlo na islam. Sigismund je dobio ime Ishak, a Katarina je postala Tarihi- hanuma, njihovo novo prezime je bilo «Krali « (Kraljević). Tarihi-hanuma se  kasnije udala u Skoplje za rumelijskog beglerbega a tu je i umrla. Sahranjena je u turbetu koje i danas postoji u Skoplju. Kraljica Katarina, njihova majka, a kraljeva maćeha,  pobjegla  je iz Bosne preko Kupresa, Konjica i Počitelja  u Ston, a zatim u Dubrovnik. Iz Dubrovnika je s kraljevskom pratnjom otplovila u Italiju. Sa sobom je ponijela i bosansku krunu, koju je dala papi na čuvanje.  Katarina je provela ostatak života u Rimu, gdje je umrla 25. oktobra 1478. godine. Ona je sahranjena u crkvi Santa Maria in Aracoeli. Stjepan mlađi Kosača –Ahmed Herseg je bio jedini Veliki vezir- Bošnjak koji je bio plemićkog porijekla – i imao «plavu krv» .Svi ostali Veliki veziri porijeklom iz Bosne  potekli su iz nižih staleža, najčešće iz raje – seljačkog su porijekla. Primjer za ovo su : Mehmed –paša Sokolović, čije je porijeklo iz sela Sokolovići u okolini Rudog  (otac mu je bio čobanin) i Rustem-paša Opuković, porijeklom  iz sela  Butmir, okolina Sarajeva, čiji je otac  bio svinjar.

Turbe Ahmed paše Hercegovića

Turbe Ahmed paše Hercegovića

 

 

REZIME

Ovaj primjer iz života  Stjepana Kosače – mlađeg, alias Ahmeda Hersega, navodim kao argument mojim tvrdnjama o lažima o tobožnjoj islamizaciji bosanskih i srpskih velikaša iz interesa, da bi im «ostala zemlja» i titula. Sve su to nacionalističke laži nastale koncem 19. i početkom 20. vijeka u glavama kreatora buđenja nacionalne svijesti kod Srba  i Hrvata! Cilj ove lagarije je bio  dokazati  njihovo «istorijsko» pravo na Bosnu i  na osnovu tih «argumenata» pripojiti je Srbiji, odnosno Hrvatskoj. Stvarna istorija nam govori da je  proces islamizacije kršćanskog plemstva bio nemoguć  u državama koje bi Osmanlije zauzele.  Uzrok tome je bila organizacija i ustrojstvo Osmanskog carstva toga vremena. Osmanlije su, kao relativno malobrojan narod, za kratko vrijeme zagospodarili ogromnim carstvom koje se prostiralo na tri kontinenta. U cilju lakše uprave i kontrole nad pokorenim narodima Osmanlije su, u to vrijeme, redovno uništavale elitu tih država koju su činili kraljevi i plemići.To je bio najmoćniji, najpismeniji i najškolovaniji stalež u tim državama, pa je predstavljao potencijalnu opasnost za carstvo. Tako su turski osvajači u tim zemljama mogli ostaviti sasvim male posade, koje bi čuvale novoosvojene teritorije. Osmanlije su  onda mogle prebaciti svoje vojne snage na druga ratišta na tri kontinenta. Što se tiče kršćanskih crkava i drugih religija u tim zemljama, Osmanlije ih nisu uništavale niti su ih zabranjivale. Sve ovo iz razloga što je Osmansko carstvo bilo muslimanska država čiji su zakoni počivali na Kuranu i Šerijatu, koji garantuju vjerska prava i nemuslimanima. Kršćani su imali određena ljudska i vjerska prava, ali su, u odnosu na muslimane, bili u  podređenom položaju. Muslimani su bili elita u Osmanskom carstvu i vladajući sloj, a ostali su mogli biti samo raja. Mislim da u ovome leži uzrok brze i široko rasprostranjene islamizacije Bosne u prvim vijekovima vladavine Osmanskog carstva na našim prostorima. A ne samo Bosne nego i Srbije,Crne Gore, Slavonije, Like, Madžarske, Rumunije, Bugarske…Biti musliman – to je, u to vrijeme,  čovjeku davalo puno više sloboda, prava i privilegija nego nemuslimanima, mada su muslimani morali ići u tursku vojsku i ratovati, a hrišćani i ostali –  ne.

(nastaviće se)

 

Komentari