Piše: Saud Grabčanović

 

UVOD

     Da napišem ovaj rad podstakle su me dugotrajne špekulacije i zlonamjerne neistine o Bošnjacima,  koje šire kvazi- istoričari iz našeg okruženja. Negiranje bošnjačkog identiteta i bošnjačke nacije  pokušava se, između ostalog, i preko «svojatanja» istaknutih bošnjačkih familija i pojedinaca od strane ostrašćenih nacionalista sa istoka i zapada, koje treba da dokažu srpsko ili hrvatsko porijeklo Bosanaca, i to nisu nikakve novine. Problem je samo što Bošnjaci nasjedaju na ove laži i prihvataju ih  «zdravo za gotovo». To traje već duži vremenski period-skoro dva vijeka! Pokušava nam se dokazati da su kršćanske velikaške obitelji, kako srpske tako i hrvatske, «poturčene», a sa njima i obični puk, i da tako Bošnjaka, u stvari, i nema! Novokomponovani « istoričari» u svojim radovima tvrde da  pojedine poznate muslimanske (bošnjačke) familije potiču direktno  od  Kotromanića, Altomanovića, Borića, Hrvatinića, Brankovića itd. A znamo, kažu «dobronamjerni» susjedi , da se neki  Bošnjaci prezivaju : Borić, Babić, Branković, Filipović…, oni su Srbi, tvrde oni sa istoka a oni sa zapada : to su naši –Hrvati!  Istina je nešto sasvim drugo. Sve ove njihove «istine» su notorne i zlonamjerne laži ili to oni možda pišu iz neznanja? Mislim da je po srijedi ono prvo! Ti «istoričari» ili ne znaju ili prešućuju istinu o karakteru i ustrojstvu države koja se zvala Osmansko carstvo i koja je ostavila velike tragove na ovim prostorima. Prelazak u islam radi zadržavanja zemljišnih posjeda,  privilegija i titula, za kršćansko plemstvo je bila nemoguća misija u to vrijeme! Ustrojstvo i organizacija Osmanske države su to onemogućavali. Kada bi Turci pokorili neku državu, plemstvo te države bi jednostavno nestalo! Ukoliko nisu pobjegli u druge zemlje, bili bi ili pobijeni ili prodati u ropstvo, a njihovi posjedi i imovina bi postali sultanovo vlasništvo. Tada je  tako bilo. Turci su redovito eliminisali elitu zaposjednute države, koju su činili plemići. Kako je to praktično izgledalo, vidi se u sljedećem izvještaju o padu Bosanskog kraljevstva. Izvještaj je bio poslat papi Piju II  u Rim od strane papskog nuncija: « Dana 25 maja (5. juna po novom kalendaru ) ljeta gospodnjeg 1463. godine, bosanski  kralj StjepanTomašević je pogubljen u taboru sultana Fatiha zajedno sa stricem Radivojem Ostojićem i rođakom Tvrtkom. Istog dana pogubljeno je i oko 200 bosanskih plemića, cvijet bosanskog plemstva». Ovaj izvještaj  potkrepljuje moje tvrdnje o sudbini kršćanskog plemstva nakon turskih pobjeda i pokoravanja novih zemalja. Ja ovim radom želim da osvijetlim stvarnu istinu o Osmanskom carstvu i da dokažem toj uvaženoj gospodi da su stvari koje pišu o porijeklu Bošnjaka  jednostavno laži! Bošnjaci jesu primili islam od Turaka, to je nepobitno, ali koje je bilo njihovo ranije porijeklo – to se može analizirati i nagađati,od pojedinca do pojedinca, od familije do familije. To zahtijeva puno mukotrpnog i ponekad uzaludnog rada. Najlakše je ispričati laž i izmisliti neku novu istoriju! Pravu analizu porijekla, potkrepljenu čvrstim istorijskim dokazima, za cijeli bošnjački korpus je nemoguće napraviti . Uzrok ovome je nizak nivo kulture i dojučerašnja nepismenost koja je vladala na ovim prostorima. I to ne samo kod Bošnjaka-muslimana nego i kod ostalih etničkih grupa i konfesija. Pisanih dokumenata iz tog, za današnje pojmove mračnog doba, ima veoma malo. To su pretežno osmanski defteri : knjižno –katastarski dokumenti, popisi poreskih obveznika, popis muških «glava»… Svi ti dokumenti su pisani arapskim pismom na staroturskom osmanskom jeziku, koji je bio mješavina starog turskog i perzijskog jezika . Danas taj jezik poznaje i govori jako malo ljudi na svijetu, pretežno turskih eksperata za orijentalistiku. Većina tih dokumenata je pohranjena u državnom arhivu Turske  u Istanbulu. Nepobitna je samo istina o porijeklu modernih Bošnjaka : Bošnjaci su, kao i ostali narodi na ovim prostorima, jedan konglomerat-mješavina raznih naroda: Ilira, Slavena, Kelta Gota, Germana, Bugara, ,Tatara, Turaka, Mongola, Jermena, Grka, Vlaha, Gauguza… Najvažnije u svemu je kako se čovjek lično osjeća i kojem «stadu « želi da pripada. Svako «nametanje»  izmišljenih teza o našem porijeklu,  kod nas Bošnjaka stvara animozitet prema njihovim «tvorcima».

 

 USTROJSTVO OSMANSKOG CARSTVA – OSMANSKI FEUDALIZAM

 

1.)  BOSANSKO PLEMSTVO I PRIHVAĆANJE ISLAMA :

Udžbenici istorije redovno, ali pogrešno, opisuju srednjovjekovno Osmansko carstvo kao klasičnu feudalnu državu, sa sličnim sistemom kakav su imale tadašnje evropske države, što jednostavno nije tačno! Većina ljudi taj podatak uzima zdravo za gotovo. Ali Osmanska država je imala dosta drugačije državno ustrojstvo od tadašnjih evropskih kršćanskih feudalnih država. Sve evropske i neevropske kršćanske države su u srednjem vijeku imale feudalno ustrojstvo. U njima je vladao feudalni društveni poredak, koncipiran na Starom i Novom zavjetu i kršćanskim dogmama. Vlast crkve je bila neprikosnovena, pa možemo slobodno reći da su te države imale feudalni kršćanski fundamentalistički poredak. Taj kršćanski feudalni poredak se veoma razlikovao od državnog poretka tadašnjeg Osmanskog carstva. Ova velika imperija, u okviru čijih granica smo živjeli duže od 400 godina, nije  bila zasnovana na takvim feudalnim osnovama. Osmanlije su imale svoj originalni oblik feudalnog poretka, utemeljen na Kuranu, Šerijatu i sultanskim kanunima ( zakonima). Taj društveni sistem, koji je vladao u Osmanskom carstvu, bio  je, u stvari,  mješavina istočnjačke despotije i ranog feudalizma, sa elementima robovlasničkog društvenog uređenja. Bio je to sasvim originalan društveni poredak,  nepoznat do tada u Evropi. Taj društveni poredak u Osmanskom carstvu se, u svojoj istoriji, samo dva puta temeljito mijenjao. U prvoj fazi, otprilike do kraja 17. stoljeća, svi zemljišni posjedi u carstvu  bili su sultanovo vlasništvo i on ih je dodjeljivao na uživanje svojim velikašima koji su se istakli u ratovima. To je bio takozvani «timarski « spahiluk, po njemu se  tadašnje uređenje carstva tako  i naziva. Ti su zemljišni posjedi i dalje ostajali sultanovo vlasništvo, a spahije (begovi i age) su samo ubirale godišnje prihode od zemlje, a njihovi posjedi nisu bili nasljedni, to jest – djeca tih spahija ih nisu mogla naslijediti! U skladu s tim, oni nisu nasljeđivali ni titule od svojih roditelja! Nakon smrti bega ili age, posjedi su ponovo pripadali sultanu, a on ih je po svom nahođenju ponovo dodjeljivao novim spahijama. Djeca umrlog spahije, da bi  postali begovi ili age, morala su se boriti u novim ratovima – džihadima. Morali su učestvovati u osvajanju novih zemalja,  te  istaknuti se u tim ratovima –biti gazije, da time zasluže sultanovu milost, pa da i oni postanu spahije! Ovaj se  sistem pokazao veoma dobrim po državu, u toj fazi razvoja Osmanskog carstva. U posjedima su mogli uživati samo hrabri i veliki borci, uvijek spremni da ratuju za sultana i svoju državu. Sultan je takođe mogao oduzeti spahiji za života dodijeljeni posjed u slučaju da spahija iz određenih razloga padne u njegovu «nemilost». Tada bi, spahiji pored zemlje,  obično bio oduziman i život! Bosanska država, kao i Srbija, Slavonija, Mađarska,Vlaška i Moldavija,  pod Osmansko carstvo su dospjele u doba timarskog spahiluka i važenja tih zakona. U poznoj fazi carstva, otprilike od 18. stoljeća,   uvedeno je nasljeđivanje zemljišnih posjeda od strane potomaka spahija – aga i begova. Ovaj novi oblik uređenja države doveo je do nazatka. U posjedima su mogli uživati i nesposobni, debili i kukavice, zahvaljujući postignućima svojih hrabrih predaka, a ne vlastitim sposobnostima! Taj se novi oblik osmanskog feudalnog poretka naziva «čitlučenje». Tek od tada možemo reći da u Osmanskom carstvu nastaju begovske familije i nasljedni begovat, kakvog smo do nedavno poznavali. Toga ranije u Osmanskom carstvu nije bilo.  U doba timarskog spahiluka, a prilikom osvajanja i pokoravanja novih kršćanskih zemalja, stara feudalna gospoda tih država, koja nije uspjela pobjeći pred Osmanlijama, a preživjela je ratne sukobe, bivala je potpuno uništena. Punoljetni velikaši -muškarci  bili su redovitio pogubljeni, a žene i djeca odvedeni i prodati u roblje na pijacama u gradovima u unutrašnjosti Osmanskog carstva. Osmanlije su redovno uništavale plemstvo u novoosvojenim državama. Oni su bili elita-najpismeniji i najsposobniji dio pokorenih naroda i  predstavljali su potencijalnu opasnost za  carstvo. Takođe je razlog za ovo   bilo i oduzimanje zemljišnih posjeda starim vlasnicima. Zatiranjem vlastelinskih familija  nestajalo je i njihovih naslijednih prava na te posjede. Znači, bajke o tome kako su nekakvi bosanski, srpski, hrvatski , madžarski itd.. velikaši prelazili na islam, s ciljem  da im ostanu posjedi i stare titule –  notorne su laži i izmišljotine današnjih velikosrpskih i velikohrvatskih i inih kvazi «istoričara» ! Bilo je jako malo velikaša koji su iz raznoraznih razloga čudom preživjeli «sedam dana pakla». To je bio period dopuštene pljačke, otimačine i uzimanja roblja, koju je dozvoljavao sam sultan nakon zaposjedanja nove zemlje. Ovo je praktikovano da se, prije svega, materijalno «namire» janjičari, a i ostali zapovjednici u njegovoj vojsci. U suštini, za same ratnike je cilj rata  bila ta pljačka nakon pobjede i to je bio “magnet” koji je osmanske ratnike vodio u “džihadu”. Preživljavanje kršćanskih velikaša-punoljetnih muškaraca u tim ratovima se   moglo desiti samo pod određenim okolnostima. U nastavku navodim primjer porodice Kosača, koja je bila jedna od najmoćnijih velikaških familija srednjovjekovne bosanske države i prelazak na islam sina Hercega Stjepana Kosače, te kako je on preživio pad Bosne pod Osmanlije. Takođe ovdje ću se osvrnuti i na sudbinu njegova dva brata.

 

                                                                  ( Nastaviće se)

Komentari