Piše: Jusuf Trbić

 

Naslov ovog teksta prepisan je iz moje knjige «Gluho doba» (2005. godine). Bio je to naslov eseja o ulozi novinara u vremenu zla,  i siguran sam da svaki Bijeljinac, čak i onaj ko nije čitao tu knjigu, zna o kome se radi. Pero Simić, bivši priučeni novinar, ostrašćeni velikosrpski propagandista, današnji savjetnik Milorada Dodika, ostavio je tragove koji toliko smrde nečovještvom, što bi rekao Njegoš, da taj smrad ništa ne može saprati. U Srbiji se već nekoliko godina vodi polemika o mogućnosti krivičnog gonjenja novinara zbog njihovog doprinosa ratu i zločinima. U BiH takvih razgovora nema, a ako ih ikada bude, Pero Simić se svakako biti jedan od prvih na optuženičkoj klupi.

Ovaj oduševljeni velikosrpski aktivista upamćen je najprije po napisima punim laži i mržnje na stranicama Politike, uoči rata, posebno u čuvenoj rubrici «Odjeci i reagovanja», koja je bila platforma za uspon velikosrpskog fašizma. U tim tekstovima laž je bila temelj, laž svake vrste i svih dimenzija, pa je tako, kako je svojevremeno pisao Dnevni avaz,  i dotični « dojavio» da su i u Bijeljini i u Brezovom Polju muslimani formirali Handžar diviziju. Ni manje, ni više, već diviziju, koja, po pravilu, ima oko 20 hiljada vojnika, artiljeriju i sve ostalo. Čak je i imenovao komandanta te izmišljene bijeljinske divizije, Ferida Zečevića, koga je to koštalo glave. Čim se stišao pokolj civila u Bijeljini, početkom aprila 1992. godine, Zečević je odveden u logor Batković i surovo ubijen, premlaćivanjem, zajedno sa Huseinom Ćurtićem Apakom. Teško je izračunati koliko je ljudi na ovaj način pobijeno ili protjerano do kraja rata.

Uoči samog rata Pero Simić je postavljen za direktora i urednika Radio-Bijeljine i Semberskih (kasnije SIM) novina, u kojima je odmah ispisao dobrodošlicu Arkanu. A prvi dan aprila 1992. donio je erupciju Simićevog rodoljublja. Dok su bijeljinski Bošnjaci ubijani u svojim kućama u avlijama, Radio-Bijeljina je grmjela pjesmama trijumfa i besprizornim lažima. I tako je ostalo do kraja rata. Pero Simić je bio kralj medijskog prostora u ovom dijelu BiH, ali i šire, njegove izmišljotine mogle bi ukrasiti i najcrnju zbirku novinarskog i ljudskog nemorala i beščašća. Njegove novine i on sam pratili su dosljedno sve tokove i ciljeve rata za Veliku Srbiju, plasirajući laži zbog kakvih je nacistički novinar i urednik Julijus Štrajher osuđen na smrt na suđenju u Nirnbergu.

Nakon masovog zločina nad civilima, na početku aprila 1992. godine, Pero Simić piše : « Muslimanski ekstremisti iz Bijeljine, pojačani ubačenim naoružanim Šiptarima i pripadnicima «zelenih beretki» 1. aprila ove godine pokušali su izvršiti najbrutalniju agresiju na srpski narod, srušiti legalnu vlast i prije proglašenja suverene, sada već bivše Bosne i Hercegovine, zagospodariti Bijeljinom. Prosto rečeno, htjeli su prvom islamskom ekstremisti Aliji Izetbegoviću za Bajram podariti srpsku Semberiju. Međutim, nisu uspjeli.»

Već u sljedećem broju on piše o navodnom granatiranju vladičanskog dvora u Tuzli, pa nastavlja o izmišljenim muslimanskim zločinima nad nadužnim srpskim stanovništvom i srpskom herojstvu, a u broju od 15. avgusta piše : « Bijeljinu smo branili oslobađajući Zvornik, zatim Brčko i sada Majevicu.» U sljedećem broju on uvjerava čitaoce kako Srbi nemaju koncentracione logore, a o etničkom čišćenju nema ni govora. U martu 1993. godine on piše : « U Bijeljini džamija više nema, ali nema ni etničkog čišćenja kako to tvrdi Alija Izetbegović.» A ko je srušio džamije? Simić to ovako objašnjava : « Ko bi mogao biti egzekutor rušenja džamija još se ne zna, kao što se ne zna ni ko je na području zvorničko-tuzlanske eparhije srušio preko 30 crkava, dvadeset totalno onesposobio i isto toliko oštetio sa mogućom opravkom. Vrlo je vjerovatno da se počinilac, odnosno počinioci neće ni pronaći. Pretpostavke se kreću od ozlojeđene grupe Srba koja je u ovome ratu izgubila mnogobrojne članove porodica upravo od muslimanskih bojovnika, pa do terorističkih muslimanskih ili ubačenih hrvatskih terorističkih grupa. Međutim, zanimljiva je pozicija bijeljinskih džamija, koje, ako ćemo biti iskreni, nisu po međunarodnom pravu ni imale status vjerskih objekata još od 5.aprila prošle godine, kada je završen rat u samom gradu. Sa minareta četiri džamije za vrijeme ratnih sukoba u Bijeljini dejstvovao je snajper, a nekoliko lica je ubijeno upravo od tih snajperskih hitaca. U petoj džamiji se nalazio dobro sakriven arsenal oružja koji je u prvoaprilskoj ratnoj noći podijeljen muslimanima.»

Do kraja rata SIM novine su, pod upravom Pere Simića, postale skladište mržnje, laži i primitivizma, postale su svojevrsni motor zločina i mašinerija za opravdavanje tih zločina. Njegovi tekstovi o muslimanima koji dobrovoljno odlaze i o humanisti Vojkanu Đurkoviću jesu nešto najružnije što sam u životu pročitao. On je napadao čak i četnike, koji su u ljeto 1992. objavili otvoreno pismo kojim osuđuju protjerivanje muslimana, jer, kako kaže, « o silovanoj devetogodišnjoj srpskoj djevojčici od strane dvojice muslimanskih bojovnika u zarobljeništvu za Srbe u Novom Gradu kod Odžaka i hiljadama Srba zatočenim i maltretiranim po tunelima i gradskim stadionima niko nije izdao saopštenje ni protest.»

Za svoj «patriotski rad» Simić je, naravno, obilato nagrađen, bio je i urednik na režimskoj RTRS, a već godinama je savjetnik Milorada Dodika. Nedavno sam pročitao njegov tekst, objavljen u Blicu ovoga ljeta, pod karakterističnim naslovom : « Bakir nastavlja razbijanje BiH tamo gdje je njegov babo stao». Nevjerovatno! Dakle, Alija Izetbegović nije branio, već razbijao BiH, njegov sin to nastavlja, a Pero Simić brani BiH. E, vala, ako je i od njega, mnogo je! U ružnom i polupismenom sačinjeniju, uobičajenom za ovoga «barda patriotskog novinarstva», Simić objašnjava i kako se Kusturica odrekao svog naroda i domovine, kao da je bio prisutan i sve vidio svojim očima. Helem, Alija Izetbegović je jednom rekao poznatom reditelju da se okane Ive Andrića, tog neprijatelja Bosne, što je visokomoralni Kusta shvatio na osoben način.

« Shvativši da je poziv na odricanje od Andrića bila neskrivena pretnja i da je vrag odneo šalu, Kusta se na brzinu spakovao i napustio Sarajevo i BiH. Fanatični Alija nije shvatio da je Andrić deo identiteta Kusturice i da bi se odricanjem od nobelovca profesor odrekao i sebe.»

I ovaj čovjek savjetuje predsjednika entiteta! E, pa nisu mi više čudne sve one budalaštine, zaključno sa pričom o 500 hiljada Arapa koji su nagrnuli u Bosnu. S Perom Simićem kao savjetnikom – sve je moguće.

A pošto sam prepisao naslov, prepisaću i kraj eseja. On je glasio ovako : «Da li će novinari ovakve vrste ikad odgovarati za ono što su učinili? Ako budu odgovarali, njima ne smije biti oprošteno, jer oni su tačno znali šta čine.»

Komentari