Piše: Atif Kujundžić

Kada se dođe u posjet bilo kojoj ratnoj bolnici u toku rata, ritualno je prije svega, dati barem pola litra krvi za transfuziju ranjenicima. Brinuo sam kako će to podnijeti moja snimateljica, još djevojčica, Jasmina. Ali, ona je bila super. Bez daljnjeg.

Odmah po dobijanju dozvole od lokalne stanice javne bezbjednosti toga prijepodneva, napravismo snimke porušene džamije u Rahiću Gornjem i mrtvih boraca u gasulhani, pa krenusmo u Ratnu bolnicu Maoča u kojoj provedosmo cijeli dan.

* * *

        U Ratnoj bolnici 108. pješačke brigade Hrvatskog Vijeća Obrane Brčko u Maoči snimali smo satima. Operaciju za operacijom. Težu od teže. Čudo je to što geleri tenkovskih granata učine u čovjekovom tijelu, utrobi, grudnom košu.

Generalbojnik Hrvatskog vijeća obrane, dr Ivan Hudolin, kirurg sa velikim iskustvom u ratnoj bolnici Vinkovci tokom rata u Republici Hrvatskoj 1991. godine, radio je bez predaha. Na operacioni stol samo su donosili ranjenika po ranjenika.

Otvorenog trbuha, s priključenom transfuzijom krvi, odstranjenim lijevim bubregom, izvađenom i bačenom slezinom, komadom jetre i nekoliko komada tankog crijeva – ranjeni borac izdahnu na operacionom stolu.

Rahmetullahi allejhi rahmeten vasiah.

 

Baš sam namjeravao zašiti mu pluća, jer geler se ne bi mogao izvaditi. Pluća su suviše prokrvljen organ – reče ratni kirurg generalbojnik dr Ivan Hudolin u brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči, koja je radila i za Armiju BiH.

Odbaci skalpel u kantu s odstranjemim organima i pruži ruke da mu svuku rukavice.

Dvije medicinske sestre, sada mrtvoga ranjenika, prekriše plahtom.

Stršao je samo nos borca koji je izdahnuo.

Bio je drugi dan katoličkog Božića anno Domini 1992. i brzo se smrkavalo u zaleđu Stare Majevice, u Bosni i Hercegovini.

* * *

        Sada smo izlomljenim asfaltnim putom, u razdrnadanom starom renaultu, snimateljica Jasmina i ja – novinar – jurimo pravcem Maoča, Rahić, Brka, Ulović, Bukvik, Skakava, Dubrave, Bosanska Bijela, Cerik, Ormanica… naumili smo dalje za Srebrenik i Tuzlu, kad nas prestiže džip Vojne policije Armije BiH, upravo – na vojnom punktu na Ormanici.

 

Iskočiše bijesni policajci i narediše: Van, iz automobila! Šta je bilo pitam, imamo akreditacije Tuzlanske televizijeBez pitanja! Van i pravo u onaj kontejner! – pokazaše rukom.

Sila Boga ne moli. Vidim nema šale. Vidim, curica se uplašila.

 

Uđosmo u kontejner. Tamo, još dvojica nadrkanih policajaca. Za nama uđoše njih trojica koji su nas jurili /40km/od Rahića Gornjeg, a da to nismo ni znali, sve dok nas nisu prestigli. Istupi jedan, kojega po funkciji čak poznajem, jer od njega sam tražio i dobio dozvolu za snimanje toga dana u Maoči i Rahiću.

Šta ste snimali? – riknu kao bik na koridi.

Bili smo u Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči. Snimali smo operacije ranjenika Armije BiH i razgovarali sa generalbojnikom dr Ivanom Hudolinom, kažem.

Ma, šta mi napriča! – beknu ponovo. Kakva Maoča! Šta ste snimali u Rahiću Gornjem? – izdera se žešće.

 

Srušenu džamiju i mrtve borce u gasulhani. – kažem, ne razumijevajući uopće šta hoće od nas.

Uostalom, sve možete vidjeti na kameri! – dosjetim se.

Napolje! – naredi bik ponovo.

Idemo, Jasmina. – kažem.

Ne! Ona ostaje! Napolje! – dreknu i gurnu me u rame, a potom u leđa kroz vrata kontejnera u kojem zaudarala plinska grijalica, a vlaga se cijedila niz zidove.

Gospodine, samo da znate, žalit ću se Komandantu Drugog korpusa Armije BiH! – rekoh ponajviše zbog Jasmine, jer sam već znao da se u ratu niko nema kome žaliti.

* * *

        Izađem vani, pa dok se sve smrzavalo u ledenom i vjetrovitom mraku a prolijetale krupne pahuljice, hodam oko automobila čekajući Jasminu. Nakon tridesetak minuta curica izađe. Bila je mirna. Sjedosmo u našu krntiju. Upalih motor i rekoh:

 Dobro je da nas nisu stigli prije punkta na Ormanici.

Zašto? – pita Jasmina.

Zato što niko ne zna kako bi taj susret izgledao. Bili su vrlo zlovoljni. Šta su ti rekli?

Pokazala sam im snimak, a onaj glevni samo je govorio: Hm, hm. Dalje, dalje. A onda mi reče: Idi, eno čeka te tvoj novinar.

Curica je ušutila.

Ne razumijem ih! – dodade.

Ni ja. – rekoh.

Tada se dosjetih kako u svojoj torbi imam fotoaparat i kako sam u Rahiću Gornjem fotografirao. Neko nas je prijavio da snimamo, a oni su to, srećom, povezali samo sa snimanjem video kamerom. Jasmina je imala kameru i pokazala im snimak. Da su se sjetili fotoaparata samo bi izvukli negativ. Pustili su nas, jer na video snimku nisu vidjeli ništa kompromitirajuće za njih.

Šta li sam to snimio, pa ih sada brine?! – pitao sam se.

Kao i uvijek sve se samo kaže.

* * *

Kako bih malo otkravio atmosferu, počeh:

A, jesi li vidjela pravoga čovjeka na svome poslu?

Doktora Hudolina? – upita Jasmina.

Da.

Brinuo sam da ćeš se onesvijestiti gledajući i snimajući rane, operacije i onoliku krv! – rekoh.

Pa, bila sam tu negdje… – reče Jasmina.

* * *

Mada je cijeli dan operirao u sali gazeći krv u gumenim čizmama kao da je ribolovac ili radnik u klanici, general bojnik dr Ivan Hudolin – kirurg, ne zaboravlja da je obećao razgovor za Televiziju Tuzla, pa mene i snimateljicu, poziva u svoju sobu za odmor i život u trenucima predaha.

 

Izvolite s pitanjima. – reče točeći nam sokove.

Šta da Vas pitam gospodine generalbojniče, dr Hudolin, kada sam cijeli dan gledao šta radite, a Vi ste velikodušno dopustili sve da snimimo.

Gleda me, rekao bih, zahvalno.

A onda kaže:

Da – i nastavi: Ima ovakvih dana koji i mene ostavljaju bez riječi. Četnici su počeli napad u Rahiću Donjem, jutros u četiri. Krebuli su s tenkovima i topovima su izvraćali rov po rov. Kombi je dovozio 7-8 ranjenika svaki put. Neki su, doduše, već bili mrtvi. Ovaj koji je upravo izdahnuo, umjesto na bolovanje, iz ove bolnice, sinoć u deset sati upravo se vratio u svoju jedinicu, da ga jutros u sedam vrate – vidjeli ste kakvoga.

Namjeravao sam ga spasiti, držao sam ga na transfuziji čekajući da se dokopam malo više vremena. Znamo se. Sjajan čovjek i borac. Rodom iz Živinica kod Tuzle.

* * *

Dolazi medicinska sestra i govori mu nešto ispod glasa, na uho.

Molim vas, sačekajte, brzo se vraćam!

Kaže dr Hudolin, ustaje i izlazi van.

Snimateljica Jasmina i ja se gledamo i prihvatamo čaše sa sokom.

* * *

Vani je predvečerje i brije hladan vjetar.

Ratnu bolnicu osvjetljava generator male snage i žarulje trepću. Šutimo.

Petnaestak minuta potom, kirurg, dr Ivan Hudolin se vraća.

Sjeda u svoju fotelju.

Nastavimo. – kaže, prosto.

Gledam ga i čudim se njegovoj snazi.

Molim Vas – kažem – dozvolite samo da Vas snimamo u šutnji neki minut. Nemamo pitanja. Sve smo vidjeli i snimali tokom dana, a Vi ste uzgred neke radnje i komentirali.

* * *

Hvala. – kaže osmjehnut dr Ivan Hudolin prosto i nasloni glavu na naslon fotelje.

Nije trajalo ne minut i vidjeli smo, kako je mrtav umoran, zaspao.

* * *

Dajem znak snimateljici i polagano izlazimo.

Otišli smo do Glavne sestre i kažemo joj da je generalbojnik, kirurg, dr Ivan Hudolin upravo zaspao i da bi ga, vjerojatno, trebalo pustiti da predahne.

Osmjehnula se.

Možda, gorko.

Niko od nas više nije stvari osjećao pravilno i s mjerom.

Zahvaljujemo njoj, a ona /molimo ju/ neka bude dobra i našu beskrajnu zahvalnost za ljudsku i liječničku dobrotu, prenese generalbojniku dr Ivanu Hudolinu. Da ga sa naše strane lijepo pozdravi.

* * *

Snimak napravljen drugog dana Božića, 1992. godine u Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO sa generalbojnikom, kirurgom, dr Ivanom Hudolinom u trajanju od skoro dva sata, predao sam nemontiran – kao master – dr medicinskih nauka Adiju Rifatbegoviću, također kirurgu, u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla – poslije rata.

* * *

Urednica Tuzlanske televizije, Jadranka Kosovska, nije htjela emitirati montirani prilog, jer je za njezin ukus bio previše krvav. Sama je, oko Nove 1993. godine, dakle samo neki dan potom – otišla u Hrvatsku, da se ne vrati – što nikome nije bilo osobito žao. Čak ni mome drugu Đuri Škondriću.

* * *

Valjda, kao morbidan dokaz o tom danu, čuvam skalpel dr Ivana Hudolina s te posljednje operacije i danas. Uzeo sam ga uz njegovo dopuštenje. Na oštrici se još crne tragovi krvi preminulog ranjenika koji je rodom bio iz Živinica kod Tuzle.

Rat je morbidno stanje duha, događaja, stvari, vrijednosti i uspomena.

Bezvrijednih života.

* * *

        Prosinca, 1992.

Studenoga, anno Domini, 2013., ak

Komentari