Piše: Amila Kahrović-Posavljak
Ove godine 11. juli nije proglašen Danom žalosti u Bosni i Hercegovini. Opet. Čak je i ova vrsta pijeteta prema žrtvama genocida u Srebrenici izostala. I, cijeli splet okolnosti neproglašavanja 11. jula danom žalosti u BiH razotkriva ponašanje bošnjačke političke elite koja je profitirala na genocidu koji je odnio najmanje 8732 života. A, profitirali su beskrupulozno, onako kako niko osim fašista koji su počinili genocid na toj tragediji nije profitirao. I upravo je to razlog da se govori o bošnjačkim političarima. Budući da je zemlja konstituirana, kao i njene institucije, na etničkom principu kao isključivoj normi za oblikovanje bilo čega, potrebno je napomenuti da sprski i hrvatski političari uglavnom praktikuju neigiranje ili prešućivanje genocida.
Iz ovakve konstelacije odnosa izrasli su aktuelni bošnjački političari i njihova ideološka subraća: etnički orijentirane kvazi-socijaldemokrate. I, upravo su nas združene snage ovih udarnika besmisla i podjela svakodnevno, čim iskrsne neki problem, na krajnje neukusan način bombardirali genocidom bez da su ikada učinili bilo šta konkretno na tome da se okolnosti genocida rasvjetle, osumnjičeni privedu pred lice pravde, a onima koji su preživjeli genocid osigura bolji život. Umjesto svega navedenoga, genocid je postao omiljeno retoričko sredstvo bošnjačkih tajkuno-političara. Oni su genocid kao najveću tragediju koja je zadesila BiH pretvorili u svoj lični PR. A, taj je PR imao trostruku ulogu: prvo im je genocid osigurao položaje jer oni, nacionalni pravo-osveštenici, će se boriti da se nikada više genocid ne ponovi. A, onda nisu učinili ništa za djecu iz Konjević-polja koja su predmet najbrutalnije segregacije. Nisu učinili ništa za srebreničke majke koje privodi policija RS, nisu učinili ništa za građane kojima se poništavaju prebivališta (neustavno, dakako). Ali, misle bošnjačke političke elite, neka malo i segregacije. Od čega će se graditi luksuzne vile ako se problemi ljudi u BiH riješe? Ovdje nema realnog privrednog sektora, a bogatstvo se odnekle mora stjecati.
Nakon što su stekli sve privilegije upregnuvši genocid u vlastitu propagandnu mašinu, njime su se koristili i da sve to sačuvaju. Kada god se javio bilo koji oblik narodnog bijesa ili protesta, pozivali su se na to da se može desiti novi genocid i da se može ponoviti rat. Treći način na koji su zloupotrijebili genocid su izbori. Svaki put je podsjećanje na genocid bilo sastavni dio izborne kampanje. A, ovo je toliko degutantno da se o tome nema šta napisati.
No, vratimo se spletu okolnosti iz prvog dijela teksta. Ove godine 11. juli nije proglašen danom žalosti, ali ne zbog toga što to nisu htjeli političari iz RS ili pak hrvatski baštinici hercegbosnizma u najznačajnijoj državnoj instituciji već zbog jedne nevjerovatne činjenice. Naime, Vijeću ministara nije upućena čak ni zvanična inicijativa da se 11. juli proglasi Danom žalosti jer bošnjački političari nisu podnijeli tu inicijativu. Tako ova tačka nije bila ni spomenuta na sjednici Vijeća ministara održanoj 8. jula. Postoji li ijedna zemlja na svijetu u kojoj se činjenica da je na njenom teritoriju počinjen genocid jednostavno ignorira i to na najvišoj političkoj razini? S druge strane, potez bošnjačkih političara odlično prikazuje njihovu stvarnu prirodu. Previše su oni zauzeti međusobnim smjenama, pa ponovnim postavljanjima, pa smjenama, pa ponovnim postavljanjima i tako u nedogled. Previše su zauzeti dealovima s Miloradom Dodikom ili Draganom Čovićem, poštovaocima likova i nedjela Ratka Mladića i Darija Kordića. Previše su zauzeti uhljebljavanjem svoje djece na važnim mjestima, previše su zauzeti podizanjem skupih ružnih šoping-grdosija, previše su nasekirani time hoće li i koliko ubrati od privatizacije telekoma ili dodikijanskog srednjeg toka Drine da bi ih bilo briga za genocid.
Ilustracija: Šukrija Meholjić
I, dok su prije koju godinu ipak upućivali inicijative koje su mahom odbijane, ove godine su se ušutjeli. Da li je tome kumovala samo degutantna nebriga ili procvali talovi s Dodikom, nije baš poznato. Poznato je samo da su bošnjački političari, koji su brigu o preživjelima nakon genocida preusmjerili na brutalno razračunavanje s neistomišljenicima, konačno priznali kakvi su. Nije ih briga za genocid, nije ih briga da porodicama žrtava pruže dostojanstven život jer su žrtve politički korisne samo dok šute i dok su žrtve. Nije ih briga ni za to što se povratnici u Srebrenicu redovno premlaćuju, maltretiraju, što im se poništavaju prebivališta. A, zašto bi im i bilo bitno? Njima genocid i fašizam koji je ostao iza njega nisu nikakva opomena. Oni na tome zarađuju, od toga grade karijere i žive. Od toga i svoju dječicu šalju što dalje od zemlje u koju se zaklinju, kako ih ne bi dohvatio neki budući genocid koji će se desiti kad-tad ako se fašizmu u ovoj zemlji ne stane na kraj. Devetog jula su kroz Sarajevo prošli tabuti s posmrtnim ostacima Srebreničana koji će ove godine biti ukopani u Potočarima. Sablasno je gledati kako se kamioni s tabutima u ovoj najtužnijoj povorci ogledaju na staklima skupih šoping centara u vlasništvu bošnjačke elite koja je te novce i stekla na nesreći onih koji će biti pokopani. Zbog toga, šutnja bošnjačkih političara po profesiji tajkuna, po vokaciji kvazi-čuvara uspomene na genocid nije, dakle, ništa drugo nego skidanje maski. I, ne treba da čudi da u ovoj zemlji nije donesen zakon koji zabranjuje negiranje genocida i holokausta. Jer, u ovoj zemlji postoje dvije grupe političara. Oni koji su karijere napravili na negiranju genocida, i oni koji su karijere napravili na tome što ovi prvi negiraju genocid. U tome je jedina razlika. Za živote običnih ljudi, žrtava, radnika, porodilja, djece, manjina njih jednostavno nije briga.
A članovima Vijeća ministara poruka. Ne može se biti neodređen prema genocidu koji se desio u Srebrenici jer, kad je genocid u pitanju nema šutnje. Onima kojima 11. juli nije Dan žalosti, taj dan im je Dan osvete đenerala Mladića nakon bune protiv dahija. Zato ovdje cvjetaju blizanci: fašizam i negiranje genocida.
(tačno.net)
