Piše : Jusuf Trbić

 

Dok je u Srebrenici obilježavana još jedna godišnjica genocida, Žalbeno vijeće Haškog tribunala poništilo je međupresudu Pretresnog vijeća kojom je Radovan Karadžić oslobođen za genocid u sedam bosanskohercegovačkih opština : Prijedoru, Ključu, Zvorniku, Sanskom Mostu, Bratuncu, Foči i Vlasenici. Bio je to, rekli bismo, mali korak za ovaj sud, ali veliki za žrtve. Ostaje, dakako, pitanje : zašto samo u sedam opština, kad je svuda gdje su vladali Karadžićevi zlikovci spovođen jedan isti plan, na isti način, istim sredstvima, s istim rezultatom. Sve je bilo razrađeno do najmanjih sitnica. Bivša JNA je, praktično, okupirala skoro 70 posto države, opkolila gradove, razmjestila jedinice koje su došle iz Slovenije i Hrvatske, obučila i naoružala takozvane paravojne jedinice, dobrovoljce, koji su, svi listom, bili uklopljeni u njen sastav i potčinjeni njenoj komandi. Na isti način su svuda formirani krizni štabovi, naoružani Srbi, pogotovo po selima, mobilisani vojni obveznici, i u Bosni i u Srbiji ( što milom, što silom), svuda su otvoreni koncentracioni logori i svi su bili u istoj mreži, pod jedinstvenom komandom, i oni u Bosni, i oni u Srbiji. Po istom receptu su Bošnjaci i Hrvati iseljavani, ubijani, mučeni, progonjeni, pljačkani, da bi se oslobodila teritorija potrebna Srbima. Silovanje je takođe programirano, a Haški trubunal je, prvi put u istoriji, okvalifikovao silovanje kao sistematski i planski sproveđen ratni zločin. Na teritoriji koju su držale Karadžićeve snage porušene su sve džamije, i sva vjerska obilježja Bošnjaka, nigdje nije ostao ni kamen na kamenu. Bio je to konačni, nesumnjivi znak planiranog i pomno izvedenog projekta genocida.
Skupština srpskog naroda u Banjoj Luci donijela je 12. maja 1992. godine ( uz odobrenje Slobodana Miloševića) Odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH. Prvi i najvažniji cilj bio je «odvajanje ( srpskog naroda) od druge dvije etničke zajednice i njegovo konstituiranje u državu». Pošto su Srbi bili manjina na većem dijelu teritorija planiranih da uđu u sastav nove srpske države (pogotovo istočna Bosna i Posavina) etničko čišćenje, tj. genocid bio je jedini mogući izbor, jedino rješenje. I to ni Karadžić ni njegovi sljedbenici nisu krili. Uz brojne njihove izjave koje to potvrđuju, uskoro je banjalučka Skupština donijela i uredbu po kojoj na prostoru Republike Srpske može da ostane do 5 posto nesrba. Bio je to konačni pečat na zločinački projekat, preuzet od četnika Draže Mihajlovića iz Drugog svjetskog rata, osnažen moćnom armijom i novom ideologijom koja se nije libila da preuzme fašistička obilježja. Teorija krvi i tla, jedan narod-jedan vođa – jedna država, obezbjeđivanje životnog prostora za superiornu rasu (nebeski narod), na osnovu prava kakva se nikom drugom ne priznaju – sve je to osnaženo i identičnim njemačkim parolama iz Hitlerovog doba : gdje je grob srpskog vojnika, to je srpsko, svi Srbi u jednoj državi i samo Srbi u jednoj državi. Nacisti su istrebljivali Jevreje sveteći im se, navodno, zbog izmišljenog biblijskog grijeha, Srbi su istrebljivali Bošnjake sveteći im se zbog izmišljene kosovske bitke. Sve je bilo isto, samo je vrijeme bilo novo, a ni Srbija nije imala snagu nekadašnje Njemačke. Uz to, kako smo već pisali, progon nesrba služio je i za «humano preseljenje naroda», kako je predlagao posljednji srpski vampir Dobrica Ćosić, jer su Srbi jedva imali većinu i u tadašnjoj krnjoj Jugoslaviji, a da su pripojili željene teritorije bez etničkog čišćenja, u toj novoj državi bi bili – manjina. Plan je bio jednostavan : proglasiti Republiku Srpsku i iz nje protjerati sve nesrbe (ostaviti jedva 5 posto, da se zamažu oči međunarodnoj zajednici), a tamo dovući Srbe iz drugih dijelova BiH. Pobiti i protjerati Albance na Kosovu ( kako je otvoreno govorio Milošević), a u njihove kuće dovesti Srbe iz Hrvatske. Podijeliti BiH između Srbije i Hrvatske i tako za sva vremena ostvariti bolesne velikosrpske i velikohrvatske snove. Evropske velike sile Francuska i Engleska su podržale taj plan i izdejstvovale embargo na oružje. Sve je bilo na strani zločinaca. Sve sem Bošnjaka i njihove armije.
Zanimljivo je da «obnovitelji Dušanovog carstva» nikad nisu ni pokušali da Veliku Srbiju prave na račun drugih susjeda : Mađara, Rumuna, Bugara, pa čak ni Grka, mada su dijelovi Grčke pripadali carstvu Dušana Silnog, ali nije nikad ni pedalj bosanske zemlje. Ali, čuveno srpsko junaštvo rijetko je udaralo na onoga ko se zna braniti. Niko više ni ne pominje Hrvatsku i čuvenu liniju od Karlobaga do Virovitice, a uskoro neće više pominjati ni Kosovo. Ostaju samo Bošnjaci, ali samo dok su slabi i razjedinjeni. Onoga časa kad Bošnjaci spoznaju sebe i konačno dignu glavu, velikosrpskim ideolozima ostaće samo jedno : da, što reče Abdulah Sidran, Veliku Srbiju prave uvis. Na sprat.

Komentari