Piše: Jusuf Trbić

Postoje najmanje dvije vrste gladi.

Uđe mali Cigo u pekaru, zadivljeno gleda pune police, pa pita prodavačicu : “ Teto, je li sav ovaj hljeb tvoj?”

To je glad stomaka, koju danas srećemo svuda oko nas.

A Veliki Baja gleda iz helikoptera zemlju pod sobom, pa  ushićeno pita:  “Bože, je li ovo sve moje.” Onda sklopi zadovoljno oči, pa kaže sam sebi :“Jeste.”

E, ovo je glad nezajažljivih nacionalista, kojima su džepovi puni para, a usta puna naroda.

I jednoga i drugoga mi danas imamo u izobilju. Na muziku gladnih stomaka već smo navikli, do te mjere, da nas naši čobani za čas stjeraju u svoja krda, plašeći jedne drugima, obećavajući raj koji samo što nije, gurajući ovu jadnu zemlju  sve dublje u ambis.

Mučna igra formiranja vlasti u Federaciji BiH još jednom je potvrdila opasne namjere Čovićevog HDZ-a. Insistirajući na tome da HDZ-u, kao izbornom pobjedniku među Hrvatima, pripadaju sva hrvatska mjesta u vlasti, on uvodi  princip nacionalnog ekskluziviteta u politički sistem, koji je ionako  beznadežno podijeljen po nacionalnim šavovima. Dakle, nacionalna stranka koja osvoji najveći broj glasova SVOJIH glasača, popunjava jednu trećinu vlasti. Nema građana, nema slobodne volje glasača, nema demokratije, ostaje samo nacionalistička trka utroje. Do konačnog razlaza. Ali, Čović uporno traži i jedno ministarsko mjesto za Dodikovog Srbina, potvrđujući i na taj način čvrsti zagrljaj mrzitelja Bosne, kakav je bio i onaj Karadžića i Bobana. Jer, i jedna i druga strana priželjkuju smrt i podjelu Bosne, a u tome su se, kao što znamo, odlično slagali i Milošević i Tuđman. Kako to da ekskluzivni Hrvati sad mogu predstavljati i Srbe, to Čović nije objasnio. Logičan nastavak te taktike jeste zahtjev Hrvatskog narodnog sabora da se BiH konačno podijeli na tri dijela, kako bi najzad bila zadovoljena glad hrvatskih nacionalista za dijelom kolača zvanog BiH

Njegov partner Milorad Dodik odmah se uključio, odobravajući te zahtjeve, jer to tjera mlin na njegovu vodenicu. Nedavno je svečano obilježio 28. februar, dan kad je usvojen Ustav tvorevine zvane Republika Srpska (i to u Beogradu, što govori sasvim jasno da srbijanski režim podržava njegovu politiku). Taj Ustav je bio završni dio u planiranju nove srpske države preko Drine, a dotle je sve bilo urađeno : formirane su srpske autonomne oblasti, čak i tamo gdje su Srbi ( kao u Posavini) bili u ubjedljivoj manjini, SDS je preuzeo potpunu vlast u svojim” opštinama”, a sve SAO unaprijed proglašene dijelom SR Jugoslavije, formirani su krizni štabovi, naoružan narod, bivša JNA je okupirala 70 posto bosanske teritorije, a 9. januara je proglašena Srpska Republika, koja više nije u sastavu BiH. Ustrojena je srpska policija, forrmiran poreski sistem i presječene sve veze s ostatkom  države, a Ustav je potvrdio namjere srpskog vođstva. U prvom članu se jasno kaže : “ Srpska Republika BiH je država srpskog naroda i građana koji u njoj žive.” Član dva određuje teritoriju te nove države : “ Teritoriju Republike čine područja autonomnih oblasti, opština i drugih srpskih etničkih cjelina, uključujući i područja nad kojima je nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu izvršen zločin genocida.” Naravno, ne pominju se područja na kojima su Srbi u tom ratu izvršili genocid. Član 3 je kratak i jasan : “ Republika se nalazi u sastavu savezne države Jugoslavije.”

Jasno, da jasnije ne može biti. Pa ipak, i na skupu u Beogradu Dodik je ponovio stare teze da 1. mart nije i ne može biti srpski praznik, jer je referendum za nezavisnost BiH uzrok rata. Dakle, sve što su Karadžićevi Srbi do tada uradili – sve je to u redu, ali je, eto, baš državni referendum kriv za rat. Jer, kako kažu, tada je preglasan jedan narod. A neće da znaju da, po tadašnjem Ustavu Republike BiH, nije bilo nikakvih naroda, i da su glasali građani, čija je etnička pripadnost  bila potpuno  nevažna, i nije se mogla ni na kakav način utvrditi. Nije važno ni to što je međunarodna zajednica nadzirala i u potpunosti priznala taj referendum. Ali je zato apsurdni referendum srpskog naroda, koji se dogodio skoro četiri mjeseca prije državnog– dobar i validan, bez obzira na to što su njime preglasani svi koji nisu Srbi na područjima na kojima je glasanje organizovano, i što je međunarodna zajednica taj referendum potpuno ignorisala.

Lako je vidjeti da u Dodikovoj velikosrpskoj politici nema logike, već samo gladi za vlašću i teritorijama. Srbijanski lideri ne govore glasno o tome, ali je glasan bio patrijarh Irinej, koji je na pomenutoj proslavi izjavio da su Srbija i Republika Srpska “ države svih Srba sveta.” Srpskoj crkvi, koja je rat protiv BiH pretvorila u vjerski, sveti rat i time dala opravdanje za sve zločine, jasno je šta treba raditi i to ne krije. Na drugoj strani, Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a Hrvatske, i ,vjerovatno, budući premijer, ne krije svoju podršku Čoviću, najavljujući čak i mogućnost rata za ostvarenje neugaslih hercegbosanskih planova. Upadljiva sloga dva domaća nacionalistička bloka, potpomognuta režimima susjednih zemalja, sve više se, kao tamna sjenka, nadvija nad Bosnu. Dodikovci pozivaju Srbe da se, po uzoru na Hrvatski sabor, i oni okupe oko jednog centra i definišu svoj cilj i put do cilja.

Za to vrijeme, bošnjački i bosanski političari gube se u trci za foteljama. Ni na vidiku nije bilo kakav bosanski nacionalni program izgradnje i očuvanja države, ne vidi se ni ko bi, ni kako branio zemlju ako dođe do onoga što priželjkuje Karamarko.

A vozovi prolaze, i nama Bosancima zebnja se polako uvlači u srce.

Komentari