Piše: Jusuf Trbić
Poplava je, za mnoge neočekivano, postala naše ogledalo. U tom ogledalu lijepo se vidi ko smo i kakvi smo, šta nam sve ne valja, kakvi su nam sistem i država i kakvi su oni što nas vode. Pokazalo se, najprije, da je ova naša podijeljena, korumpirana i neposobna vlast dobra jedino kad se brine za sebe i svoje. Sve drugo je upropastila. Pokazalo se da je narod mnogo bolji od te vlasti. Kad je stigla nevolja, nestale su odjednom razlike, nestali su mržnja i podjela, susjed je pomogao komšiji, Bošnjak Srbinu, Srbin Hrvatu, i obratno, stigli su Turci i Slovenci, bijeljinska Islamska zajednica je dijelila pomoć srpskim selima, iz Hrvatske su spasioci došli u Obrenovac, Bihać i Tuzla pomogli su Bijeljini, pomoć iz Federacije došla je u Šamac i Doboj, a u tom gradu, u Doboju, gdje je poplava otkrila novu masovnu grobnicu ubijenih bošnjačkih civila, gradonačelnik Obren Petrović iz SDS otišao je na lice mjesta i uputio apel sugrađanima Srbima da pomognu u rasvjetljavanju ovog zločina, što može biti primjer svim političarima, na svim stranama. Pokazalo se da verbalni patriotizam, kojim se naši čelnici razbacuju godinama, ne može da se jede, od njega se ne može obnoviti kuća niti se mogu nabaviti mašine, od praznih riječi ne mogu se sagraditi putevi niti se mogu podijeliti plate i penzije. Poplava je odjednom otkrila svu bijedu državne politike i entitetskih trvenja, pokazala je da smo sve zaduženiji i sve bjedniji, da niko nema ni naznaku strategije za izlazak iz krize, da nikoga nije briga za proizvodnju, progres, planiranje, razvoj, za mlade i stare, za pola miliona nezaposlenih, za opšti pad morala i znanja, za strašnu devalvaciju školstva, ali i svih oblika rada, sposobnosti i znanja.
Stranci već odavno znaju kakva nam je vlast, pa svaku pomoć koju nam šalju, uslovljavaju strogom kontrolom. To jeste – ne žele da bilo šta daju političarima, pa da ovi to dijele po svom nahođenju. Pokazala je to i packa koju je američka ambasada uputila Dodikovoj vlasti, jer je neopohodnu opremu, koju su Amerikanci dali za najugroženije, smjestila u kasarnu, ne bi li je donatori zaboravili. Pa da je poslije podijele među sobom. Slično su postupili i drugi donatori, pomoć su dali strogo namjenski, što znači da vjeruju građanima, ali ne vjeruju političarima koji ih vode.
A šta su ti političari do sad učinili? Što neko reče, sve što su učinili može se nabrojati na srednji prste jedne ruke. Nisu se odrekli ni visokih plata i dnevnica, ni luksuznih auta i šofera, nisu se sjetili čak ni toga da najzad počnu da rade. Bilo šta korisno. Umjesto toga, jasno su nam poručili da se narod mora pobrinuti sam za sebe, oni imaju preče brige, predizborne.
Dodikovci su opet pokazali urođenu genijalnost. Izglasali su osnivanje Fonda solidarnosti, u koji će dio svojih plata i penzija uplaćivati zaposleni i penzioneri, upravo oni koje su ojadili i ova vlast, i poplava. Ne zna se ko je više. Ni riječi o tajkunima koji ne plaćaju porez, o velikim pljačkašima narodne imovine, o reviziji privatizacije, o parama od telefonije i naftne industrije, o smanjenju administracije i njenih troškova, o racionalizaciji uprave, pa čak ni o odgovornosti za ovo što se dogodilo. A o tome se ima itekako šta reći.
Jer, Austrija, okupatorska sila, gradila je sistem kanala, koji niko nije održavao godinama. U Titovo doba izgrađen je jedan od najsavremenijih sistema navodnjavanja i odvodnjavanja u svijetu i uspostavljen takav sistem društvene zaštite, da to, iz današnje perspektive, izgleda nevjerovatno. Sve su to nove “demokratske” snage zapostavile i upropastile, osiromašile su Civilnu zaštitu do te mjere, da nema ni dva čamca u jednoj opštini, nema ni čizama, ni lopata, ni mašina, ni helikoptera za evakuaciju stanovništva, ali za vozanje političara ima, u nasipe, uprkos strašnoj opomeni iz 2010. godine, nije ugrađena ni cigla, sve je prepušteno podobnima, a ne stručnima, javašluk je ostavio duboke tragove, od eksploatacije pijeska i šljunka, do upravljanja vodnim sistemima. Našim političarima nikad na pamet nije palo da ti kanali i nasipi ne služe samo za zaštitu od poplava, već i za odbranu od suša. A kako bi im tek moglo pasti na pamet da pametne države sakupljaju i čuvaju vodu u vrijeme kiša, pa je kasnije koriste za navodnjavanje. Mi nemamo strategije ni u čemu, pa ni u zaštiti vodotokova od nekontrolisane gradnje. Očit je primjer Bijeljina, koja se širila na najplodnijoj zemlji, sve bliže rijekama, umjesto da ide prema Obriježi i majevičkim brežuljcima, gdje slobodnih površina ima u izobilju. Ni za to niko nije kriv, niko ni za šta nije kriv, niko nije ponudio ostavku, a kamoli da je smijenjen, vlast će opet uzeti kredite, a narod će sve otplatiti. Kao i do sad. Ako ipak ne digne glavu iz vode i pogleda oko sebe.
Naravno, slika ne bi bila potpuna da se nije umiješala i crkva. Sveti sinod je u Beogradu organizovao molitve za prestanak kiše, umjesto da ponudi konkretnu pomoć iz svojih prebogatih blagajni, ili makar neka od crkvenih auta iz velikog crkvenog voznog parka, kao ispomoć, a vrli patrijarh Irinej je, mrtav ozbiljan, izjavio da su poplave Božija kazna zbog organizovanja gej parade. Mada je kiša nastavila da pada i nakon molebana, i nakon otkazivanja parade. Nisam primijetio da mu je ikad zasmetala urnebesna i neprekinuta gej parada Kačavende, Pahomija i druge vesele i tople crkvene braće, valjda misli da pederluk i pedofilija pod mantijom ne smetaju ni Bogu. Sve dok crkveni autoriteti šute o tome.
A političari su već krenuli u nesmetane predizborne obračune, to je mnogo važnije i od poplava, i od siromaštva, i od mraka u koji svi zajedno propadamo. Pa je bivši reis Mustafa Cerić najavio svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, trudeći se da dokaže upravo ono što su neprijatelji Bošnjaka pokušavali uporno da nametnu, na sve načine, pa i nožem i metkom : da Bošnjaci nisu narod, već vjerska skupina. Pa zato na čelu njihove države treba da bude taj čovjek vjere. Ne znam je li se Cerić sam toga sjetio, ili ga je neko nagovorio, ali štetniji potez po sudbinu Bošnjaka odavno nisam vidio.
Bijeljinski gradonačelnik Mićo Mićić je, u ime Saveza gradova i opština RS-a, predložio entitetskom parlamentu da i Bijeljinu i Šekoviće stavi na listu najugroženijih, pored Šamca i Doboja. Poslanici koalicije na vlasti su to odbili, među njima i poslanici iz Bijeljine. “Kako će se oni vratiti kući”, zapitao je Mićić u Dnevniku BN Televizije. Zbilja, kako će se vratiti i šta će reći svojim seljanima? Da im je fotelja važnija od propasti naroda?
A vlast u RS-u već je počela razvrstavati i komarce po nacionalnoj pripadnosti, pa oklijeva sa zaprašivanjem sela na entitetskoj liniji. Vjerovatno će uskoro početi da priča kako su najzedu komaraca skrivili oni iz Federacije. Poslali ovamo svoje komarce, samo da nam naude. Sram ih bilo.
Ali, ima i lijepih vijesti. Osim nevolje, ljude na ovim prostorima ujedinio je – fudbal. Nikad više Srba i Hrvata nije navijalo za Bosnu. Na BN Televiziji gledam : novinar Vladan Božić, u dresu bosanske reprezentacije, sa Džekinim imenom na leđima, izvještava o tome kako se čeka utakmica reprezentacije u Janji, okićenoj bosanskim zastavama.
Čudo neviđeno. Valjda će na hajr izaći.
