Piše: Jusuf Trbić
Kažu da je Ajnštajn rekao otprilike ovako : “ Samo su dvije stvari na svijetu bezgranične. Svemir i glupost. S tim što za svemir nisam siguran”.
Sad, je li baš tako rekao, ne bih se zakleo. Ali, najnovija naučna istraživanja pokazuju da je svemir ipak ograničen, a što se tiče gluposti, i golim se okom može vidjeti da granica nema. Bar u Bosni. Od tolikih vrsta djelatnosti, samo u tome napredujemo, nema nam ravnih u svijetu. A i šire. Kako je devedesetih godina prošlog vijeka počelo opšte zaglupljivanje, nikako da se zaustavimo. Prvo su nas ubjeđivali da nismo ljudi, već narodi, pa su narode nahuškali jedne na druge, a sve zajedno na sirote Bošnjake. Sve je poludjelo dibidus, s uma su sišli i najpametniji. Čuveni istoričar Milorad Ekmečić ovako je zborio : “ Zbivanja u BiH su kulminacija srpskog ustanka iz 1804. protiv osmanske hegemonije”. Jebote! Još traje Prvi srpski ustanak protiv Turaka, Vučić ko nekad Miloš, grli se i ljubi s Turcima i dočekuje njihovog sultana, oni se miluju, a mi najebasmo! Al ako još nije završen ni taj prvi, znači da Drugi srpski ustanak tek slijedi, ima da se načekamo dok ne dođemo do današnjih dana. Tek će nam ga tu zabiberiti.
A i ovako je jasno na čemu smo. Od kako su nam nametnuli tu, kako se zove, demokratiju, dahnuti ne možemo. Primitivci se dokopali vlasti i postali vlasnici naroda, svako svog, pa seljakluk nametnuli kao zastavu. Naučili su nas da narodi nikako ne mogu živjeti zajedno, a oni zajedno žive i uživaju, i začas se slože kad su njihovi interesi u pitanju. Pa nas uvjeravaju da kradu i varaju u našem interesu i za naše dobro, a mi samo klimamo glavama i šutimo. Pokušajte ih uvjeriti da se makar malo odreknu službenih auta, privilegija, javnih preduzeća, ili da ne primaju plate kad ne rade – a ne radi niko ni na državnom nivou, ni na nivou Federacije BiH. Sve mi to vidimo, i šutimo. Najnovija afera sa školskim diplomama još jednom je pokazala svu raskoš gluposti koja upravlja našim životima. Uhvatili i snimili ljude koji ti za pare obezbijede diplomu kakvu hoćeš, i to za tili čas. Ne moraš ni proći pored škole. Digla se javnost, al Tužilaštvo ni mukajet. Vele : nije ni čudo, kad su i glavna tužiteljica i njeni saradnici lijepo povezani s tim biznisom, a ne fali im opšte podrške političara. Što je sasvim razumljivo : pa oni su i napravili taj sistem, ne možeš naći važnijeg političara da nije makar magistar, doktora nauka imamo ko pljeve, da je po tome, razvijenije i bogatije države u svijetu ne bi bilo. Privatne škole i fakulteti odavno su nikli u svakoj vukojebini, otvorili ih stranački tajkuni i poslušnici, pa štancaju diplome ko na drebanku : hoćeš ovakvu il onakvu, samo plati. Princip je jasan, kao i u svakom drugom privatnom poslu : mušterija je uvijek u pravu, pogotovo onaj koji najviše plati.
“Da sam znao da je ovako lako završiti fakultet, završio bih i srednju školu”, rekao je jedan naš političar. Zamislite te naše stručnjake koji, sad sa zvaničnim diplomama, uređuju državu, vode privredu, odlučuju o sudbinama ljudi, o kulturi i obrazovanju, uče studente i đake, liječe bolesne – dokle ćemo s njima dogurati. Uz to, oni su svoje neznanje i glupost nametnuli kao uzor novim generacijama, kao novu moralnu vertikalu u društvu, kao najpoželjniji model društvenog ponašanja. A mi na sve to samo klimamo glavama.
Milorad Dodik kaže na predizbornom skupu otprilike ovako : “ Džaba vam, znanje i zvanje, ako niste članovi naše stranke”. I u pravu je, naravno, svi znamo da su nas sveli na poslušničku masu, slijepu i gluhu za sve oko sebe. I ne bunimo se. Svi znamo da nas ubija sistem baziran na etno-religijskoj podjeli i nacionalizmu, ali niko neće ili ne smije da taj sistem dovede u pitanje. Kad kod nas izbiju protesti, njihov razlog je uvijek neki pojedinačan slučaj – nema plata, zatvaraju se firme, otpuštaju radnici, pa kad se to nekako ispegla, sve se smiri. Vlast uvijek u takvim slučajevima optužuje one koji se bune kako to rade iz političkih razloga, a ovi se pravdaju da nije tako. A zapravo, iza svega stoje politički razlozi, sve je u našim životima posljedica toga, politiku i sistem treba mijenjati, jer nas vuku u propast. Profesor Ivo Komšić je, analizirajući banjalučki pokret “Pravda za Davida” zapisao i ovo : “Svođenje smrti mladića Davida na problem pravosuđa u RS-u može dovesti do kakve-takve satisfakcije roditeljima, koji i s tim od svojega života nemaju ništa, jer sa djetetom i oni su već mrtvi. Ali temeljni problem sistema koji omogućuje ovakve smrti i kome su smrti potrebne za održanje, nije time riješen – to je samo do naredne smrti. Sam pokret „Pravda za Davida“ ne postavlja nikakve više i šire zahtjeve; prosvjednici sami kažu da ne žele rušiti institucije, nego samo traže da budu efikasne, odgovorne, oni samo žele „pravdu za Davida“. Oni ne žele promjenu sistema koji krije istinu i koji na tom prikrivanju funkcionira, koji, zapravo, nije neefikasan, nego naprotiv, veoma efikasan jer se na tome održava; njima treba duševno olakšanje. Zato pokret i nema tako široku podršku, on se svodi na sugrađane Banjalučane”.
Svi građani RS-a, pogotovo Srbi, dovedeni su u stanje mentalne paralize tipične za totalitarna društva, svi su oni samo figure u političkoj igri, u kojoj nije važan ni jedan čovjek, osim onih na vrhu, ni jedna ideja, ni jedna vrijednost. Važan je samo cilj.
“Preovlađujuća kolektivna svijest Srba je ostala ista: RS je država srpskog naroda, BiH je vještačka tvorevina bez budućnosti, i svaki Srbin, bez obzira kojoj stranci pripada, to mora imati u glavi, to je jedina trajna politička vrijednost”, kaže Ivo Komšić. “Sve politike koje se vode u ime srpskog naroda moraju to imati kao matricu. Koliko će još trebati vremena da se to ostvari i koliko će trebati žrtava za to, nije bitno. Za takve ciljeve vlast mora biti čvrsta, njoj su dozvoljena sva sredstva, uključujući i smrti, pojedinačne ili kolektivne, nije važno. A takva vlast mora biti totalitarna, ne smije dozvoliti iznimke; demokracija je samo fasada i svi moraju biti složni kada je u pitanju RS – ona je iznad slobode. U takvom sistemu smrt je prirodno stanje. Prosvjedi i pobune su moguće samo do te granice. Narod je discipliniran do te mjere da niti jedan svoj zahtjev neće staviti iznad RS-a, obnovljene tvorevine Radovana Karadžića. Mogu se održavati socijalni nemiri, mogu se održavati prosvjedi za pravdu i pravičnost, za funkcionalnije institucije, ali se ne smije dovesti u pitanje RS”.
Ali, situacija je slična i u druga dva etnička korpusa. U Sarajevu je ubijen mladić Dženan Memić, i sve je skoro isto kao i u slučaju Davida Dragičevića. Kod HDZ-ovih Hrvata sve je još i malo gore. Dragan Čović ide u Banju Luku da slavi 9. januar, dan koji je simbol zločina i etničkog čišćenja i nad Hrvatima u RS-u. Njih je uoči rata bilo 150 do 200 hiljada, sad jedva desetak hiljada. I Čović to slavi. Izazvalo je to buru reakcija u medijima, ali da sutra budu izbori, kladim se da bi taj isti Čović dobio bar onoliko glasova kojiko je dobio i na prošlim izborima.
Ponekad mi se učini da naši politički lideri žive u nekom svom, drugačijem svijetu, i da pojma nemaju kako je ljudima oko njih. Oni možda i ne znaju da mladi ljudi bježe iz zemlje, da privreda propada, da smo po korupciji prvi u Evropi, a po standardu posljednji, da tonemo u bijedu i beznađe, da su znanje i poštenje postali sasvim nepotrebni, da gradimo društvo nesposobnih, nemoralnih, neobrazovanih ljudi kojim su mržnja i strah osnov egzistencije. Oni, kažem, možda sve to ne znaju, ali, znamo li mi, obični građani, gdje živimo i dokle ćemo doći ako samo sliježemo ramenima, šutimo i radimo kako nam se kaže. Ili smo definitivno prihvatili glupost kao svoju najveću vrlinu, poslušnost kao putokaz, bezličnost kao najljepše odijelo, a plemensku svijest kao zastavu.
Pa nastavljamo putem koji vodi u ponor, sve pjevajući i smijući se, tamo, gdje bi svako normalan zaplakao.
