Piše: Jusuf Trbić

Sve prolazi i nestaje, teče vrijeme kao pijesak između prstiju, samo sjećanje traje. Zar je već prošlo 25 godina od onog džehenemskog vakta, koji nam je zauvijek okrenuo živote naglavačke? Taj april 1992. godine bio je u Bijeljini mjesec umiranja, ali i uvod u strašnu noćnu moru, koja je mrakom prekrila ljude i od koje se više nije moglo pobjeći. Četiri preduge godine trajao je taj užas, trajala su ubijanja, odvođenja i deportacije, pljačkanja i poniženja, logori i prinudni rad, silovanja i iživljavanja, da bi se, surovim etničkim čišćenjem, stvorila zemlja za sve Srbe, u kojoj neće biti mjesta ni za koga drugačijeg. Narednih dvadeset godina, do dana današnjeg, traje ostvarenje tog projekta koji se naziva Republika Srpska, projekta koji raste i cvjeta na krvi i suzama, na patnjama i masovnim jamama, projekta koji  počiva na diskriminaciji, nametanju pravoslavlja, veličanju zločina i otvorenom zalaganju za konačno spajanje sa Srbijom, o kojem i ovih dana slušamo od Karadžićevog nasljednika Milorada Dodika. Dvadeset godina traje i naše čekanje da zločinci budu kažnjeni, bar oni koji su najodgovorniji, ali se čini da pravdu nećemo dočekati.

Ostaje nam samo da se sjećamo, da sjećanje zapisujemo i dajemo ga na uvid budućim generacijama, ali i onima koji bi mogli danas pomoći da se bar neki od zločina u Bijeljini konačno procesuiraju.

………………

             Kad smo pokopali desetine ubijenih civila u mjesecu aprilu, nismo se ni okrenuli, a strašna vrteška smrti krenula je bijeljinskim ulicama. Bila je to detaljno razrađena i sprovedena strategija etničkog čišćenja, brižljivo planirana u beogradskim centrima zla, i oduševljeno prihvaćena od domaćih izvođača zločina. Gromoglasna propaganda, u kojoj su se istakli mnogi srpski akademici, intelektualci, novinari, političari, ali i obični ljudi, zapljusnula nas je talasom nepojmljivih laži, mitova i izmišljotina, a sve se završavalo samo na jedan način : brutalnim obračunom s civilima. Kad govorim i pišem o tome uvijek na kraju vidim koliko malo se, zapravo, kaže o svemu tome, jer najčešće se to odnosi na ubijanja, a zaboravlja se sve ostalo. Zaboravljaju se djeca i srodnici ubijenog, zaboravljaju se uništeni životi i razorena djetinjstva, zaboravljaju se patnja i strah i sve što nam se tada sručilo na glavu. I pitanje poput ovoga : kakav bi, da je živ, danas bio mali Admir Sarajlić, ubijen sa nepunih šest godina? Ili njegova sestra Alma, u koju su dželati pucali kad je imala samo deset godina? U nastavku ovog teksta govoriću o najstrašnijem od svih bijeljinskih zločina – ubistvu članova porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, prije tačno 25 godina. A sad da se prisjetimo onoga što se događalo od aprila do toga dana.

…………………

         A dogodilo se svašta. Dok je Radio-Bijeljina Pere Simića grmjela zvucima krvavog trijumfa, a njegove SIM novine opravdavale čak i ubijanje djece, Bošnjaci su redom istjerivani s posla, pa iz kuća, pa iz života. U  logoru u Batkoviću ubijeni su Ferid Zečević i Husein Ćurtić Apaka, ubijeni su beskonačnim premlaćivanjem i iživljavanjem stražara, počeli su nestajati ljudi, a Ratno Predsjedništvo opštine postalo je gospodar života i smrti. Već sredinom aprila semberski Srbi otišli su da pripomognu ubijanje Zvornika, a 1. maja je krenula smrtonosna ekspedicija u Brčko, predvođena Mauzerom i njegovom gardom, formiranom po uzoru na Arkanovu. Mnogi se sjećaju trijumfalnog odlaska autobusa i drugih vozila, okićenih cvijećem i zastavama, sa glavnog gradskog trga, i doktora Milana Novakovića, koji s krstom  u rukama ispraća buduće “oslobodioce” Brčkog. Iz tog, nekad bogatog grada, prema Bijeljini su zatim krenule kolone vozila punih opljačkane robe. Ali, kad su žrtve počele da se brane, i u Brčkom i u Teočaku, silnicima je ponestalo entuzijazma, pa su gubitke na ratištu sve češće naplaćivali ubijanjem nedužnih ljudi, žena i djece. Strah je zavladao i u Bijeljini i u Janji. I počelo je iseljavanje. Da bi bili sigurni da se protjerani neće vratiti, novi vladari činili su sve da im otežaju odlazak i napune ih stravom, koje se nikad više neće riješiti. Mučili su Bošnjake i ostale na sve moguće načine, dovodili im u kuću Srbe željne tuđeg, ponižavali ih, one viđenije tjerali da metu gradske ulice, odvodili su ih na prinudni rad, silovali žene, uslijedile su noćne deportacije u režiji Vojkana Đurkovića, premlaćivanja su postala redovna praksa, a nestanci ljudi svakodnevni. Nestali su bez traga starica Fatima Komadarić ( rođena 1934. godine), Dževad Ramadanović i Almina Osmančević, u Bijeljini, a onda  i Nezaj Ćani u Janji, ubijeni su Irfad Redžić, Hajrudin Salkanović, Mujo Salkić, Sejdi Ferdin, Šefik Smajić, Zendeli Mehas, Ziberi Hajruš, pa Feredin Sejek i Hiljmazi Mersim. Ubijena je Muhiba Salihović, kao i Ibrahim Suljić i Juso Aličić, odvođeni su ljudi s ulice, da se više nikad ne vrate. Početkom maja odveden je Bego Bukvić iz Janje. Odvela ga je policija, najprije u Bijeljinu, pa u Zvornik, gdje je ubijen. Umro je od udaranja. Kao i Dževad Muslijević Truhlo, bivši golman Radnika, i njegov  brat Sead Muslijević, nešto ranije. Hasan Ćoralić je ubijen u Batkoviću. Koliko je tek onih koji su tada, ili kasnije, umrli od posljedica torture, od tuge i jada, od onoga od čega čestiti ljudi lako i brzo umiru, onda kad sve prođe? Muhameda Nasufovića, petnaestogodišnjeg dječaka, ubili su u Janji, iz zabave, njegovi vršnjaci. I niko nije odgovarao. Nije bio kriv ni pijani Srbin koji je kamionom pregazio dvogodišnjeg Fahreta Arnautovića u Janji. Niko ni za šta nije bio kriv, a, čini se, nije kriv ni danas. Ipak, za ubistvo koje je 2. juna te 1992. godine potreslo Bijeljinu, kasnije je održano suđenje. Ubijen je poznati Bijeljinac Salko Kukić, u svom stanu u centru grada. Po njega su, s nalogom, došla trojica pripadnika Vojne policije. Dok je Istok Pojatar čuvao ženu i dijete, sa Salkom su bili  Oliver Rodić i Slaven Lukić. Tražili su pare, i kad su sve pokupili, Lukić je u Salku pucao iz “škorpiona” s prigušivačem. I malo je bilo što su ga ubili. Kad je njegovo tijelo te večeri prenijeto u roditeljsku kuću,  domaća policija je kuću opkolila, a zatim upala unutra da sve pretrese. Navodno, tražili su oružje. Živima je to bila jasna poruka. Mrtvi  ionako nisu mogli više ništa čuti.

Krenulo je tad iseljavanje Bošnjaka. A da bi ga još više podstakli, zaredala su nova ubijanja. Fadila Sinanovića je policija odvela iz kafane u centru Janje 26. juna, a njegovi posmrtni ostaci nađeni su u Srbiji 2007. godine.

Nedavno je umro čovjek o kojem sam pisao u knjizi “Majstori mraka”, i čija me je priča zauvijek ispunila užasom. On je dao iskaz i sudskim istražiteljima, ali do danas nema njihove reakcije. U knjizi nisam naveo njegovo ime, zbog njegove bezbjednosti, pa neću ni sad.

Uveče 28. juna, ispred njegove kuće, pokupila ga je policija, zajedno sa braćom Sadikom i Asmirom Omerovićem. I odvela ih na punkt kod obližnje Željezničke stanice. Tamo su ih od policajaca preuzeli ljudi u crnim uniformama i povezli ih prema SUP-u. Odmah su strašno pretučeni, a još gora tortura čekala ih je u policijskoj zgradi, u koju je dovedeno još desetak ljudi. Užas o kojem mi je tada pričao,  nikad neću zaboraviti. Ali, najgore ih je tek čekalo. Polumrtve ljude ( bilo ih je petnaestak), pobacali su u kamion i odvezli u Balatun, na obali Drine. Ispričao mi je kako su ih skidali s kamiona, jednog po jednog, i jednog po jednog klali, pa bacali u vodu. On je izvučen posljednji, bio je okupan krvlju, pa je iskliznuo iz ruku dželata, koji se okrenuo da vidi šta ostali rade, pustio se niz vodu i nekako sakrio iz nekog panja u vodi. Bio je mrak, krvoloci su upalili reflektor, ali ga nisu mogli naći. Na kraju su odustali i otišli.

O tom slučaju do dana današnjeg nismo čuli ništa iz bilo koje sudske instance. Naknadno sam saznao imena još dvojice ubijenih : Murat Merić ( 1961) i njegov brat Asim Merić Mrki (1965). Za ostale ćemo možda saznati od porodica.

Te iste večeri bijeljinska policija je iz dvorišta u Tombak mahali odvela mladiće Himzu Ferhatbegovića (1963), Izeta Kastratija (1964) i Nusreta Brkića (1959). Svi su ubijeni. Ahmo Golaćević Lolo pokupljen je na  ulici u Bijeljini 8. avgusta, a Mirsad Ganić odveden je iz svoje kuće12 dana kasnije. Ni jedan ni drugi   nikad se više nisu vratili. Policija je u Janji 24. avgusta odvela iz kuće Jusufa Terzića, a sutradan su njegovu suprugu pozvali da identifikuje tijelo. Glava mu je bila potpuno razbijena. Ugledni bijeljinski ljekari S. Opalić i M. Spasojević su napisali i ovjerili dokument u kojem piše da je pacijent umro od povreda zadobijenih od udaraca, ali je bijeljinsko Osnovno javno tužilaštvo supruzi Rabiji izdalo potvrdu da nema mjesta pokretanju krivičnog postupka. U Janji je Miko Filipović iz Ljeskovca najprije pretukao Slavicu Hurembegović, jer je bila Hrvatica, a zatim udarcima čizama ubio njenog i Nedimovog sina jedinca, 19-godišnjeg Edu. Mladi bijeljinski policajac Draga Čobić Čombe odveo je 11. septembra iz kuće svog školskog druga Faruka Bilalića, a s ulice pokupio Mustafu Salkovića i odvezao ih u nepoznatom pravcu. Obojica su ubijeni, i niko zbog toga nije odgovarao. Izet Okanović je ubijen 18. septembra, a u isto vrijeme u svojoj kući su tako pretučene stara Dževahira i njena kćerka Munevera Dervišević, das u obje umrle kratko nakon toga.

To su samo od nekih slučajeva o kojima sam pisao.

A onda se u noći između 24. i 25. septembra dogodio najveći zločin – ubistvo 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Među njima je bilo sedmoro djece i osam žena, od kojih su četiri bile starije od 60 godina.

U nastavku ovog teksta, u subotu 23. septembra, čitajte:

  • Kako su i zbog čega pobijeni?
  • Ko je zločin naredio, ko je sve organizovao, ko je pucao i gdje su ti ljudi danas?
  • Gdje su nađeni posmrtni ostaci?
  • Dokle je došla istraga?
  • Šta ćemo, kao podsjećanje na taj strašni zločin, organizovati na dan 25. septembra?

Budite s nama na web.stranici našeg “Preporoda”, i na facebooku-u, na stranici Jusuf Trbić fan club.

Komentari