Piše: Muharem Bazdulj

Na dalekoj periferiji Zapada, u maloj zemlji kraj Evrope, kako bi rekao pjesnik, istina se ne krije na naslovnim stranicama nego u zaturenim medijskim “džepovima”

Prošlog petka se, eto, i to desilo: Donald Trump je i službeno postao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Čitav taj dan, kao i predstojeći vikend, a u dobroj mjeri i netom započeta radna nedjelja u najvećem dijelu svjetskih medija je (bio) skoro u potpunosti posvećen analizi inauguracijske svečanosti, kao i naslućivanju prvih političkih poteza novog šefa Bijele kuće. Iz različitih zemalja svjedočili smo različitim perspektivama. Neki se raduju, neki strepe, neki drhture u iščekivanju. Usprkos njemačkom (etničkom) porijeklu novog američkog predsjednika u Njemačkoj su spram njega dosta skeptični jer je on opet više nego skeptičan spram Evropske unije kojoj je Njemačka centar i motor. U Rusiji se opet nadaju prijateljskim odnosima i detantu. Slovenija se raduje zbog činjenice da je nova prva dama – Slovenka.
U Bosni i Hercegovini se pak najviše pričalo o činjenici da su inauguracijskoj svečanosti prisustvovale predsjednica Vlade Republike Srpske Željka Cvijanović i supruga predsjednika ovog entiteta Snežana Dodik. Nakon što se prethodnih nekoliko nedjelja rasplitala sapunica oko (ne)odlaska samog Milorada Dodika u Washington, uz odbijanje puke turističke vize sve do informacije o dospijeću na američku “crnu listu”, cijela je priča doživjela antiklimaks kada je objavljeno da je prisustvo Željke Cvijanović inauguraciji bilo čist turizam. Naime, lokacija s koje je premijerka Republike Srpske posmatrala ceremoniju nije bila predviđena za VIP zvanice, odnosno za istaknute političke funkcionere i državnike, nego za obične građane, a ulaznice su se mogle kupiti preko Ebaya za nekoliko hiljada dolara. Internetski sajtovi poput Ebaya na kojima se može kupiti sve od poslovične igle do poslovične lokomotive znakovit su fenomen savremenog svijeta. U određenoj mjeri oni su digitalna varijanta nekadašnjih medijskih “malih oglasa”. A u kontekstu malih oglasa uvijek se volim prisjetiti one neobično tačne i efektne rečenice argentinskog pisca Ernesta Sabata iz njegovog romana “O junacima i grobovima” gdje jedan od protagonista knjige veli: “Naslađivao sam se čitajući dvije stvari koje su me uvijek očaravale: male oglase i crnu hroniku. To su bile jedine stvari koje sam čitao od svoje dvadesete godine, jer jedino one osvjetljavaju ljudsku prirodu i velike metafizičke probleme.”
Na Ebayu su se, dakle, mogle kupiti karte za Trumpovu inauguraciju, što nije lišeno izvjesne simbolike. Naime, u svijetu prije Ebaya (kao metafore), Trump vjerovatno i ne bi mogao pobijediti na izborima. Nije, naime, Trump toliko produkt postistinitog svijeta, koliko jest produkt postmedijskog. On nije pobijedio usprkos činjenici da su mediji bili protiv njega, nego upravo zarad te činjenice. Veliki dio birača u medijima vidi tek oružje privilegovanih elita. Medij je izvorno posrednik, a savremeni svijet teži dokidanju svakog posredovanja. Sve manje se putuje preko agencija i sve manje filmova se gleda u bioskopu, “klasične” taksi-kompanije su na udaru aplikacija, težnja je apsolutni “peer to peer“. Trumpu je njegov Twitter profil važniji od bilo kojeg televizijskog gostovanja i bilo kojeg uticajnog komentatora koji bi navijao za njega. Naklonost tradicionalnih medija samo bi mu nanijela štetu kod njegove ciljne grupe frustriranih i razočaranih. To je tako i glupo je lamentirati zbog toga i pretvarati se u nekakvu bizarnu varijantu Mileta hašišara iz istoimene pjesme po kojem “više nema dobre ‘zike zbog pojave ružnih pankera”. Stare elite su se pokazale kao savršeni saveznici svojih vlastitih grobara. Svi oni kojima je prije manje od deset godina bilo nevjerovatno uzbudljivo što se Obama ne odvaja od BlackBerryja i koji su u tehnološkom napretku vidjeli isključivo saveznika političkog progresa sada se ponašaju kao dijete kome je neko oteo igračku. Tehnički napredak je etički i politički neutralan, a pokazalo se da Trump na njemu efikasnije profitira.
I mada su se naši mediji raspisali o Ebayu, o Bosni i Hercegovini mnogo više govori servis koji bismo bez puno pretjerivanja mogli prozvati bh. Ebayom. To je bivši Pik.ba, sadašnji Olx.ba. I zaista, statistika sa ovog sajta, digitalne varijante lokalnih malih oglasa, nepogrešivo osvjetljava ljudsku prirodu današnjih stanovnika Bosne i Hercegovine te (raz)otkriva njihove velike metafizičke i ine probleme. Najtraženiji pojam na ovom sajtu u mjesecu decembru 2016. godine bio je – Golf 2. Legendarni Golf dvojka koji se proizvodio u periodu od 1983. do 1992. godine, legendarni automobil sveukupno proizveden u (otprilike) šest miliona i tri stotine hiljada “primjeraka”, sklapan osim u njemačkom Wolfsburgu i u Belgiji, SAD-u, Meksiku, Južnoj Africi i, naravno, Sarajevu, svugdje (barem u Evropi) osim kod nas je interesantan u najboljem slučaju kao muzejski primjerak ili kao oldtimer. Iz perspektive zemlje u kojoj je 1992. godine uništena svaka budućnost, a ne samo budućnost Golfa dvojke, ovaj automobil je još uvijek pokretni praznik. Promjena takve (sirotinjske) paradigme ne zavisi od Donalda Trumpa i od visoke politike. Zavisi od prioriteta običnih ljudi. A dok ti je prioritet Golf dvojka, tu promjene nema. To su odlična kola za put u bolju prošlost; njima možeš u rikverc, ali ne i u budućnost.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari