(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Pripreme za bijeljinski pokolj civila bile su duge i temeljite. Ništa nije bilo prepušteno slučaju, jer je Bijeljina bila generalna proba velikog zločina koji se nadvio nad Bosnu i Bošnjake. Policija je  napravila spiskove svih «nepodobnih» građana, uključujući i one građane srpske nacionalnosti koji se nisu uklapali u krvavi scenario. Prvo je došao talas preuzimanja vlasti svuda i na svakom mjestu, zatim podjela oružja Srbima, pa pozivi Bošnjacima da predaju oružje, da bi se ubijanje moglo odvijati bez ikakvih problema. Pa i tada se srpski «oslobodioci» nisu usuđivali zaći u sokake i mahale, već su se ograničili na ono što je bilo sigurno : na ubijanje ljudi u centru grada i oko njega, gdje se sve moglo odvijati kao zabava, bez gužve, buke i ikakvog rizika. Bio je to i način da se neodlučnim Srbima pokaže kako je lako ubijati i maltretirati ljude,  i da se uz to, ubijanjem nedužnih, pokaže Bošnjacima šta ih čeka. Istovremeno je dobro uvježbana propaganda pravom poplavom laži i besmislica gromoglasno opravdavala pokolj, i to je ostavilo tako duboke tragove, da se ta izokrenuta logika zadržala i do današnjih dana u glavama mnogih. Ta je logika opravdavala svaki zločin, čak i ubijanje djece od dvije, četiri ili šest godina, logore, progone civila, sve, za tu logiku pogibija četrdesetak vojnika u Tuzlanskoj koloni vrijedna je dana žalosti, a brutalno ubijanje hiljada bošnjačkih civila, pa čak i genocid u Srebrenici, nisu dostojni ni pomena.

Bijeljina je, pri tome, pravi «školski» primjer zločina nad civilima, jer se aprilski pokolj desio u vrijeme kad još nije bilo rata u Bosni i Hercegovini, zločine su izvršili pripadnici specijalne policije iz Srbije, ne krijući se ni malo, a sam Krizni štab SDS-a ostavio je spisak «ubijenih muslimanskih ekstremista»,  kao ključni dokaz velike laži i velikog zločina. Na tom spisku je četrdeset imena, među njima su i  stari ljudi i žene, i niko sa tog spiska se, ni na koji način, nije mogao dovesti u vezu sa gromoglasnom pričom o nekakvih teškim borbama na bijeljinskim ulicama, o Zelenim beretkama, ustašama, šiptarskim ekstremistima i sličnim opasnim tipovima koji su pucali sa svih visokih zgrada, pa čak i sa vrhova munara, a da nikoga nisu pogodili, niti je iko od njih ubijen ili zarobljen. Niko čak nije ni snimljen, ni viđen, a svi su nestali kao magla. Ostali su na spisku Alija Mujkić od 65 godina, mirni Komšići, otac i dva sina,  Husein Geljo sa 59 godina, Haso Imširović sa 63, Antonija Ostojić sa 66,  stare žene Bisera Bišanović i Majda Izić, Biserine kćerke i unuk…  Naravno, arkanovci su pobili mnogo više ljudi, taj spisak je mogao biti i drugačiji, ali je, takav kakav je bio, predstavljao svojevrsnu poruku i najcrnji cinizam. Bila je to poruka i Bošnjacima i Srbima, da vide da novi gospodari života i smrti mogu učiniti što god žele, mogu čak i lagati gledajući u oči cijelom svijetu, a da im niko ništa ne može. Tako je podignuta zavjesa na velikoj pozornici zločina, i krvava predstava je mogla da krene.

…………………………………………………….

« Dana 2. aprila 1992, između 12 i 14 časova, pripadnici Arkanove garde su, pucajući, ušli u Ulicu Bogdana Žerajića,u blizini Gradskog parka. Počeli su pretresati kuće, pa su ušli u podrum kuće Amira Softića, u kome su, uz šest žena i petero djece, bili i Edhem Musemić, star 70 godina, Feriz Karasuljić ( 33 godine) i Haso Imširović (63). Posljednju dvojicu su izveli iz podruma i ubili ih na licu mjesta, hicima u potiljak, pred svima. S arkanovcima je bila i djevojka po imenu Slavica, koja je ranije radila, ili je bila često prisutna na recepciji hotela Krin u Bijeljini, u kojem su bili smješteni i arkanovci. S njima je bio i mladić iz komšiluka, Srbin, koji je spriječio arkanovce da nastave s ubijanjem, jer je prepoznao djevojku koja je bila u podrumu, Sandru, bratičnu ubijenog Feriza Karasuljića. Taj mladić je kasnije izvršio samoubistvo. Ferizov brat je, slučajno, nekoliko minuta prije dolaska arkanovaca, izašao iz podruma, i to mu je spasilo glavu.

    Tada je u istoj ulici ubijeno još sedmero, i to četiri žene i tri muškarca, među njima i jedan dječak.

    Tijela ubijenih su ostala cijelo popodne i cijelu noć na mjestu gdje su ih zatekle ubice, a ujutro je došao u autu lično Arkan i pitao ko je pobio te ljude. Kao da nije znao. Naredio je da se tijela, koja su bila u avliji, sklone u kuću. Tu su ostala još jednu noć, a sutradan su došli uniformisani ljudi i naredili da se tijela ubijenih prebace u bolničku mrtvačnicu, koja se nalazi u blizini. Za njima je došao bijeli kombi u pratnji arkanovaca i odvezao ubijene.

  Sutradan, 5. aprila, pozvana je rodbina ubijenih da ih identifikuje. Kada smo došli pred mrtvačnicu, vidjeli smo mnogo tijela poredanih po zemlji. Feriz Karasuljić je bio među njima, pokriven. Porodica ga je identifikovala, preuzeli smo tijelo i dobili potvrdu od ljekara na kojoj je Feriz bio zaveden pod brojem 77.

  Sahranili smo ga 6. aprila po vjerskim običajima, u harem Pilakuša.» 

…………………………………………….

Bedirhan – Bego Šindrić (rođen 1943)   bio je uzrujan toga dana. Pucalo je, a niko nije znao šta se dešava. Kad su se pucnji primakli i počeli da režu vazduh tu, blizu, u sokaku, on više nije mogao mogao da izdrži. Uzalud ga je žena molila da ne izlazi. «Samo da vidim šta se dešava», rekao je i iskoračio na sokak. Nije prešao ni nekoliko koraka, a iza krivine su se pojavili ljudi u uniformama. Begi je dah stao. Ali, bilo je kasno. Pitali su ga ko je, a zatim su odjeknuli pucnji. Vojnici su otišli dalje, a Bego je s nevjericom gledao u plavo nebo, dok ga je krv napuštala natapajući asfalt. Uspio je da se malo pridigne, a zatim je počeo puzati prema svojoj kući. Uz očajničke napore stigao je do kapije, ali dalje nije mogao. Žena je istrčala iz avlije, i, krijući suze, pokušala da ga unese, ali nije imala snage za to.

Bego se više nije naprezao, samo je gledao u svoju kuću, u svoje posljednje utočište, u posljednju nadu za spas. Tako je i umro, na korak od avlije, pod žarkim suncem koje je sve to ravnodušno posmatralo.

………………………………………………………….

Na spisku «ubijenih muslimanskih ekstremista», koji je objavio Krizni štab, s potpisom Ljubiše Savića Mauzera, komandanta Kriznog štaba, nalazi se 40 imena, sa sljedećim podacima  :

Ziberi Ajruš ( 1968), Maid Sinanović, Salko Nargalić Ćosa (1960), Ešef Beganović (1960), Alija Mujkić ( 1927) Mustafa Komšić i njegova dva sina Ado i Rijad, pa Bejtula ( 1956), Hamijeta (1953) i Abdirami ( 1954) Pajaziti, Husein Dizdarević (1941),  Sabit Arifović ( 1935), Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo (1933), Haso Imširović (1929), Feriz  Karasuljić (1959), stara Bisera Bišanović, njene kćerke Nermina (1954) i Mirsada (1962) i Biserin unuk Damir Danović ( 1976). Tu su i Antonija Ostojić (1926), koju su, kao i komšiju Zvonka Lazarevića (1972) ubili arkanovci, jer su te iste arkanovce vidjeli kad su došli i ubili Milu Lukića, brata narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka. Na spisku su i sljedeća imena :  braća Ibrahim i Almir Belkić, Ivica Vrhovac ( 1945), Dževad Osmanović ( 1978),  Dževad Jašarević (1956), Elmazi Mersim (1969), Muhamed Mulabdić (1964), Majda Izić (1929), Bego Šindrić (1942), Huso Benić, Mirjana Ilić, koju je pogodio arkanovac kad je provirila kroz prozor, i Radmila Novaković, stanarka u kući Bišanovića, ubijena kroz zatvorena vrata kupatila, istovremeno sa Biserom Bišanović i njenim kćerkama Nerminom i Mirsadom. Na spisku je i jedno neidentifikovano lice.

    Bilo je to podsmijevanje ubica žrtvama. Nakon tolikih priča o borbama na bijeljinskim ulicama, objaviti takav spisak značilo je narugati se ubijenima, ali i živima. Značilo je : pljunuti u lice svima i nasmijati se, grohotom, nad bolom i jadom koji je zahvatio bespomoćne.

Komentari