Piše: Muharem Bazdulj

Nije sporno da je članstvo u Evropskoj uniji ključni vanjskopolitički cilj Bosne i Hercegovine. Nije sporno ni da je krajnje vrijeme da se napravi idući korak na putu dostizanja tog cilja. Sporno je, međutim, kad se cijeli taj birokratski proces nepotrebno mistifikuje

Bosanskohercegovačka politička javnost ima novu omiljenu riječ, štaviše, pridjev. Radi se o pridjevu “kredibilan”, a dotični je najpopularniji u ženskom rodu i u paru sa imenicom “aplikacija”. Već mjesecima domaći politički lideri kao i ovdašnji analitičari trube o “kredibilnoj aplikaciji” Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji. Kratko istraživanje upotrebe fraze “kredibilna aplikacija” u posljednjih mjesec dana daje nam veliki broj rezultata. Šefik Džaferović je, recimo, rekao kako je suština u tome da aplikacija bude kredibilna, Saša Magazinović pak tvrdi kako je kredibilna aplikacija “ona koju podnosimo kada smo ispunili uslove”. Lazar Prodanović veli: “Parlament bi takođe trebalo da ima i informacije o ispunjavanju obaveza koje je BiH dužna da ispunjava. To je očigledno i u priči o kredibilnoj aplikaciji BiH za članstvo u EU”. Potvrđujući prethodne izjave, Miroslav Lajčak zagonetno poručuje da “političari u BiH najbolje znaju šta znači kredibilna aplikacija”. Bodo Weber, koga mediji predstavljaju kao uglednog njemačkog analitičara, misli kako “BiH nije spremna da preda kredibilnu aplikaciju”. Hamdo Tinjak pak autoritativno tvrdi: “Adaptacija Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između Bosne i Hercegovine i Evropske unije o tradicionalnoj trgovini ključna je za podnošenje kredibilne aplikacije za članstvo u Evropskoj uniji”.

Kao i u masi sličnih slučajeva, fraza “kredibilna aplikacija” je kvazimagijska mantra kojoj je cilj da joj se ne analizira sadržaj. Pa još i ta nesretna engleština, to mehaničko preuzimanje grubo prerađenih engleskih riječi umjesto naših savršeno adekvatnih ekvivalenata. Onomad se cijela javnost zgražavala kad je Adnan Terzić kazao kako su oni koji su preživjeli opsadu Sarajeva imali i razne “benefite”. Ne ulazeći uopšte u sadržaj i smisao te rečenice, bilo je nečeg nakaradnog u tim “benefitima” u kontekstu izbora riječi. Tako i sada, čak i kad bi neko bio neviđeni euro-entuzijasta, priča o “kredibilnoj aplikaciji” morala bi da ga iznervira. Zašto, brate, ne kažu vjerodostojna aplikacija, ili ubjedljiva aplikacija, ili uvjerljiva aplikacija? Zato što to ne zvuči dovoljno pomodno, da ne kažem fensi. Latinski pridjev “credibilis” iz koga su izvedeni srodni pridjevi u mnogim indoevropskim jezicima označava “nešto čemu se može vjerovati”, nešto dostojno vjere, vjerodostojno. Čak i ta nesretna “aplikacija” koja se poodavno odomaćila nipošto nije jedini pravi prevod engleskog “application” koje može da bude i molba i zahtjev i svašta još nešto, ali na stranu sad to. Suština je jasna: neka zemlja želi da postane dio nekog kluba koji ima određene kriterije za članstvo, pa podnosi zahtjev ili molbu za prijem, a na klubu je da se izjasni da li su taj zahtjev, odnosno ta molba – vjerodostojni.

Da se razumijemo, ima u tom mistifikovanju različitih birokratskih trenutaka i epizoda koji vode ka članstvu u Evropskoj uniji, nečega što je generalno karakteristično za proces pridruživanja. To je onaj fenomen koji je Mitja Velikonja duhovito krstio “evrozom”. Ali je u kontekstu “evroze” skoro pa nevjerovatno davati toliki publicitet pripremama za predavanje zahtjeva. Ne treba se ni oduševljenjem olako rasipati, čak ni hinjenim. Vrijedi sačuvati malo oduševljenja i za trenutak kad taj zahtjev zaista bude predan, pa kad bude (ako bude) odobren, pa valja nekoliko milijardi puta iskazati sreću i ushićenost kad u širu frekvenciju uđe fraza “status kandidata”, da i ne pominjem legendarno “otvaranje poglavlja”. Dalje ne smijem ni da zamišljam. Jasno je da će političari svoje nikakve rezultate u popravljanju stvarnog života u Bosni i Hercegovini pokušati da zamaskiraju himerom vanjskopolitičkih uspjeha, ali to im se ne bi trebalo dopustiti. Treba uvijek podsjećati da je svaki takozvani napredak gotovo uvijek zapravo bio posljedica promjene pravila, a ne rješavanja konkretnih problema. I treba takođe ukazivati na pogubnosti idealizacije “međunarodne zajednice”. Lokalni političari i međunarodna zajednica su u simbiozi čija su žrtva “obični” građani. Ako se to i ne može tako lako promijeniti, najmanje što građani mogu da učine sami za sebe jest da ne vjeruju u ama baš svaku prozirnu laž i da se ne daju zavarati banalnim verbalnim akrobacijama.

U tom smislu vrijedi se na kraju vratiti i famoznoj “kredibilnosti”. Nije ipak da je u bosanskohercegovačkoj javnosti “kredibilna aplikacija” u posljednje vrijeme pominjana samo u kontekstu mrtve ozbiljnosti i bez svijesti o šupljini te prazne frazetine. Igor Gavran iz bh. ogranka udruženja MENSA prije neki dan ovako savjetuje građane Bosne i Hercegovine: “Neka ne čekaju da im ‘reformska agenda’, ‘kredibilna aplikacija’ i slične fraze kojima se vrijeđa inteligencija i onih ispod prosječnih donese nešto dobro, jer se to neće dogoditi”. To je zapravo vjerovatno ponajbolje lokalno pominjanje “kredibilne aplikacije” u posljednje vrijeme. Ipak, nema opasnosti da političari povjeruju u tu poruku. Od njih možemo da očekujemo da nastave pjevati varijaciju na stari hit: Hajde da se kredibilišemo, nek’ se oči sjaje, to je ono najljepše, što nam srce poznaje…

 

(oslobodjenje.ba)
Komentari