Piše: Gojko Berić

Koliko god se Evropska unija trudila da nas uvjeri kako Bosna i Hercegovina nema budućnosti bez urgentne reforme privrede i pravosuđa…

…što uključuje vladavinu zakona i pokretanje frontalnog rata protiv korupcije, organizovanog kriminala i nepotizma, teško je ovu zemlju mobilisati na takvim poslovima. Njenim nacionalističkim elitama, vlasnicima debelih novčanika, mnogo su unosnije halabuka o ugroženosti nacionalnih interesa, međuetničke svađe i sukobi, mržnja i međusobno ispostavljanje neraščišćenih računa od Kosovske bitke do danas.

Ponekad se učini da dva međunarodna suda sa sjedištem u Haagu, Sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije i Sud pravde, određuju i našu blisku prošlost i našu sadašnjost i našu budućnost.

Koliko sve to zna biti dramatično, vidjeli smo ovog ponedjeljka, kada je pred Žalbenim vijećem Haškog tribunala počela sedmodnevna rasprava o žalbi Jadranka Prlića i još petorice političkih i vojnih čelnika tzv. Herceg-Bosne. Oni su nepravomoćnom presudom osuđeni na ukupno 111 godina zatvora zbog zločina počinjenih nad Bošnjacima tokom 1993. i 1994. godine. Tužilaštvo se takođe žalilo i traži oštrije kazne. Obraćajući se Žalbenom vijeću, prvooptuženi Jadranko Prlić, koji je osuđen na 25 godina zatvora, kazao je da je “Herceg-Bosna bila za Bosnu i Hercegovinu, protiv prekrajanja granica i za suradnju s muslimanima”, te da je “HVO bio jedina multietnička vojna formacija u BiH”.

Šta je onda bila Armija RBiH? Te dvije vojske su ratovale ne samo za potpuno različite ciljeve već i jedna protiv druge. Kakva je to multietnička vojska ako njeni pripadnici, u ovom slučaju Bošnjaci, progone, odvode u hercegovačke logore, muče i ubijaju zarobljene civile iz reda vlastitog naroda. Prliću je, naravno, bilo najvažnije da uvjeri sudije Žalbenog vijeća da je, kako je rekao, “optužba za tzv. zločinački pothvat stručno montirana konstrukcija utemeljena na lažima”.

U Mostaru je tog istog jutra, kod zgrade Biskupije, osvanula zastava samoproglašene Herceg-Bosne, na kojoj je bilo ispisano “Heroji, čekamo vas”. Očekivano i banalno! Mediji su se upetljali u ovaj žalbeni postupak prije nego što je on i počeo i to na izrazito navijački način, u stilu balkanskog patriotskog novinarstva. A patriotsko novinarstvo je opasna stvar. Službena Hrvatska nikada nije naročito marila za ličnu sudbinu Jadranka Prlića i njegove haške družine, ali su joj oni sada takoreći povijesno važni. Anto Nobilo, jedan od najuglednijih hrvatskih odvjetnika, izjavio je ovih dana: “Ako Tribunal potvrdi optužnicu protiv hrvatske šestorke i izrekne joj pravomoćne kazne, to će biti šok za Hrvatsku.”

Slično upozorenje stiže sa raznih strana. Hrvatskom kruži bauk zvani “udruženi zločinački pothvat”, jer su prvostepenom presudom kao njegovi sudionici proglašeni i Franjo Tuđman, njegova desna ruka Gojko Šušak i general Janko Bobetko. Svi su mrtvi, ali nije mrtva država koju su stvorili ratujući i u Bosni i Hercegovini. “Teška stigma agresora na BiH i Hrvatsku bi bacila na koljena”, ističe se u komentaru Večernjeg lista. Prema autoru komentara, osim goleme ratne štete, Bošnjaci bi u tom slučaju aktivirali 1.600 optužnica “koje samo čekaju potvrdu iz Haaga”.

HDZ-u naklonjeni mediji preuzeli su ulogu advokata optužene šestorke. To su isti oni mediji, predvođeni Hrvatskom televizijom, koji nikada nisu prestali obmanjivati hrvatsku javnost, tvrdeći kako Hrvati nisu činili ratne zločine i kako Hrvatska nije bila agresor na Bosnu i Hercegovinu. Na tim premisama je utemeljena i saborska Deklaracija o Domovinskom ratu protiv koje je glasala jedino Vesna Pusić. Ako dakle Hrvatska “doživi šok”, to će uveliko biti zasluga pomenutih medija. Posljednju riječ u ovoj priči ima Žalbeno vijeće. O Haškom sudu svako može misliti šta hoće, ali činjenice koje se u njemu utvrđuju obavezuju nas da ih poštujemo makar na moralnom planu, ako već nismo kompetentni da objektivno procijenimo njihovu pravnu i sudsku relevantnost. Prošla su vremena kad je Vojislav Koštunica, kao novi predsjednik Savezne Republike Jugoslavije, u inauguracionom govoru izgovorio čuvenu rečenicu: “Za mene je Haški tribunal deveta rupa na svirali.” Predsjednik države, a govori kao seoska baraba, lišen svijesti o tome da je pitanje kažnjavanja ratnih zločinaca najvažnije pitanje za srpski narod. Koliko je to pitanje traumatično za cijelu naciju i koliko je tvrdokorno odbijanje Srbije da se suoči sa vlastitom prošlošću, najbolje svjedoči njen odnos prema genocidu u Srebrenici – priznaje da je u ovom bosanskom gradiću počinjen težak zločin nad Bošnjacima, ali odbija da prihvati da je riječ o genocidu.

Suočenje sa vlastitim zločinima, njihovo istraživanje i procesuiranje, problem je s kojim balkanski narodi teško izlaze nakraj. U najboljem slučaju, priznaje se da žrtve postoje i da su zločini počinjeni, ali nipošto s unaprijed smišljenim planom, već kao neizbježna posljedica ratnih razaranja. Treba li se onda čuditi mostarskoj dobrodošlici Prliću i ostalima “Heroji, čekamo vas”? Očekivano i banalno.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari