Piše: Saud Grabčanović
b) Napad Austrijanaca na Banju Luku
Od 27.jula 1737. godine glavna austrijska vojska predvođena princom Jozefom Hildburghausenom napadala je na Banju Luku, u kojoj je tada bilo jako malo ljudi sposobnih za odbranu. Prije dolaska pomoći odnos snaga napadača i branilaca iznosio oko 3 na 1 . Austrijska vojska je raspolagala sa oko 17.000 a bošnjačka sa 5.000 boraca . Branioci Banje Luke i civilno stanovništvo povukli su se u tvrđavu Kastel, odakle su pružali žastok otpor nadmoćnom neprijatelju. Zapovjednik ove tvrđave Mehmed –beg Ćatić hitno je poslao glasnika u Travnik, da obavijesti valiju Ali-pašu Hećimovića o ovom napadu i teškom položaju grada. Ali-paša je odmah u Banju Luku uputio sarajevskog muteselima Ibrahim-agu s manjim odredom janjičara sa porukom Banjalučanima da im ubrzo stiže u pomoć sva bosanska vojska. Austrijanci su se obratili Banjalučanima sa zahtjevom da se predaju. Ponosni Banjalučani na taj poziv odgovorili su žestokom vatrom iz svih topova, čime su dali na znanje da će se boriti do posljednjeg čovjeka. Odbranom grada rukovodio je banjalučki kapetan Mehmed-beg Ćatić a pomagao mu je pristigli sarajevski vojskovođa Ibrahim-aga. Austrijanci su danima nemilosrdno bombardovali grad iz svih vrsta artiljerijskog oružja.Na branioce je svakodnevno padalo i po 1800 granata. Austrijanci su grad bombardovali i po noći. Odbijeni su brojni juriši, jer su se branioci, iako malobrojni, žestoko branili.Čak su povremeno vršili iznenadne ispade iz grada, zabijajući se u neprijateljske redove kao klin i nanoseći im znatne gubitke. Austrijski izvještaji govore da je među borcima bilo i žena. Prilikom jednog prodora poginulo je 35 branilaca, dok ih je 15 bilo živo zarobljeno, među kojima i jedna žena. Po toj je ženi general Hildburghausen opkoljenima poslao pismo o ultimativnoj predaji. Banjalučani su to prkosno odbacili. Austrijski komandant je naredio da se maksimalno pojačaju napadi. U gradu je situacija postala jako kritična, svaki se tren mogao očekivati proboj gradskih zidina. Ali ni ovo nije obeshrabrilo Banjalučane. Znajući šta ih čeka ako padnu neprijatelju u ruke, te izrečene prijetnje da će se po zauzeću grada morati svi pokrstiti, oni su tada učinili nešto što je svojstveno samo sinovima koje rađa Bosna: kadija iznese na bedeme Kur’an, na koji se svi do jednoga zakunu da će se do posljednjeg boriti i da dušman može ući u grad samo preko njih mrtvih!
Posmatrajući ovaj čin neprijateljska je vojska je bila iznenađena. Branioci su zatim pojačali dijelove bedema gdje je bilo najkritičnije. Austrijanci su posebno bili zaprepašteni i nisu vjerovali svojim očima kada su među muškim braniocima na bedemima vidjeli i žene. Bio je to herojski čin majki i sestara branilaca, nešto potpuno neobično za islamsku sredinu. Žene Banjalučanke su se borile rame uz rame uz svoje očeve, muževe, braću i sinove. Zajednički sa njima su odbijale sve napade dušmana tako uporno i vješto, da su napadače naprosto prenerazile, a muške branioce zadivile i podigle im moral. Gradu je već u pomoć hitala glavna bosanska vojska, kojoj je na čelu bio Ali-paša. On je s Travničkog polja već bio pristigao u Podrašnicu kod Varcar-Vakufa, gdje je sačekao dolazak ostale vojske. Kad mu je stigla vijest da su banjalučki bedemi već napola porušeni i da branioci posljednjim snagama odbijaju napade, s vojskom je pohitao u tom pravcu usiljenim maršem, ne gledajući gdje su brda, gdje doline. Pod punom bojnom opremom jurili su bez odmora. 3.avgusta Hildburghausena obavještavaju izviđači da su u okolnim šumama primijećeni nepoznati vojnici, on to nije ozbiljno shvatio i donio je kobnu odluku da se to dalje ne prati.To je omogućilo bošnjačkoj vojsci da se neopaženo približi austrijskom logoru. Hildburghausen je očekivao, mada je pogrešno procijenio vrijeme, da će bošnjačkoj vojsci tek kasnije stići pomoć, te je pregrupisao vojnike. Feldmaršali Succoi i Rommer čuvali su desno krilo, dok general-major Baranyay prebacuje artiljeriju na lijevu obalu Vrbasa. Znatan broj vojnika ostavljen je kao rezerva. Bosanci su zaobišli sve austrijske predstraže. Išlo se šumama, preko gora, nije se smjela zapaliti čak ni vatra da se ne odaju neprijatelju. A onda preko nabrzinu izgrađene skele kod mjesta Krmine prebacili su se na desnu stranu Vrbasa, u namjeri da udare s istočne strane, kako bi iznenadili Austrijance. Ovaj taktički potez Ali-paše bio je dobro osmišljen. Bosanska se vojska pojavila pod Banjom Lukom, predvođena vezirom Ali-pašom Hećimovićem i i Mehmed-begom Fidahićem, i udarila na neprijatelja 4. avgusta 1737. godine u podne, i to baš s one strane odakle se najmanje očekivala. Ovaj vrlo vješti manevar, kojeg je osmislio Ali-paša Hećimović, veoma je zbunio glavnokomandujućeg princa Hildbughausena. Nastala je opšta pometnja i panika u austrijskim redovima, na što su Bošnjaci i računali. Pristigavši pod grad, bosanska vojska se u hodu prestrojila u bojni poredak i bila je odmah spremna za okršaj. Njena neočekivana pojava na bojnom polju i oduševljenje s kojim je nastupala utjerali su neprijatelju strah u kosti. Do glavnog boja došlo je pod Banjom Lukom. Austrijska vojska je brojala 16.257 vojnika od čega 4.345 konjanika. Bošnjačka vojska je imala oko 10.000 boraca šarolikog sastava, koji su branili svoju rodnu grudu. Oko podne, počeo je odlučujući boj. Ali-paša je za predstojeću bitku na desno krilo svoje vojske stavio već proslavljenog zvorničkog kapetana gazi Mehmed-bega Fidahića i sve krajiške kapetane. Na lijevo krilo je stavio alajbege sa zaimima i spahijama od četiri sandžaka, a preostalu vojsku iz 32 nahije i janjičare, koju su predvodili kadije s janjičarskim bašama, postavio je u sredinu. Ispred svih je stao Ali-paša i time su obje vojske bile spremne za sudar. Ali-paša je uspio održati predbojni govor svojim borcima, nakon čega su vojske krenule jedna na drugu.
( Nastaviće se)
