Piše: Jusuf Trbić

      Dok sam pisao tekst o Hifzi-begu Đumišiću za moj roman “Legenda o Bijeloj džamiji”, našao sam na više mjesta sasvim utemeljene tvrdnje da je preko sjećanja na ovog velikog bošnjačkog junaka namjerno bačen veo zaborava nakon stvaranja Kraljevine SHS, pod upravom srpske dinastije, a to se, dakako, nastavilo i kasnije, sve do naših dana. I zaista, o tom čovjeku se skoro ništa nije znalo dugi niz godina. Ipak, sjetio sam se da  sam kao dijete, ne znam kako i na čiji nagovor, naučio napamet pjesmu o Hifzi-begu, pa su me roditelji vodali po sijelima da to deklamujem, na veliku radost rođaka i prijatelja. Nisu, dakle, svi zaboravili, ali, eto, nije se smjelo javno govoriti. Takav je vakat bio.

A sama pjesma bila je dokaz da se radilo o jednom od najvećih i najslavnijih junaka, jer se pjevalo samo o takvima. I zaista, bio je on jedan od najpoznatijih i najpopularnijih likova iz bogate bošnjačke prošlosti, njegov život i junačka smrt postali su legenda. To je tema brojnih pjesama, a dvije od njih nastale su u bijeljinskom kraju. Jedna od najstarijih i najpopularnijih bila je ona koju je zabilježio Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, krajem 19. vijeka, pod naslovom “Pjesma Hifzi-bega Đumišića koji je poginuo kod Rače 1292. ili 1876. godine, bijući se sa Srbima za svoju domovinu”. To je bila osmeračka balada od 159 stihova, i bila je, uz “Hasanaginicu” i “Omera i Merimu” jedna do najljepših i najpopularnijih bošnjačkih balada. Druga verzija ove balade zabilježena je u Bijeljini 1890. godine. Bila je to epska pjesma u desetercu, sa 259 stihova, koju je poznati sakupljač usmenog narodnog blaga Kosta Herman dobio ( 5. avgusta 1890.g.) od tadašnjeg učenika drugog razreda Trgovačke škole u Bijeljini Mate Vincetića ( on je bio sin pomoćnika u Poreznom uredu Sime Vincetića), kao jednu od pjesama u zbirci. Mladi Vincetić piše “ Molim vas pokorno pišite mi ako za vas išta valja,  akoli ne valja pošaljite mi ih natrag. Ako Bog da pa svršim i treći razred Trgovačke škole, moliću Visoku zemaljsku vladu za me kakvu bilo i da se može najlakše dobiti štipendija, postoji nas šestero djece u mog otca te on nije u stanju mene o svom trošku školovati, ako bude suđeno pak da dođem u Sarajevo, ja ću vas potražiti.”

Ostala je tajna kako je, zapravo, nastala ova pjesma, je li to mladi Vincetić napisao ili zabilježio. A između dva svjetska rata objavljena je i drama Hamida Šahinovića Ekrema “Hifzi-beg”, koja je bila veoma popularna u to vrijeme.

 

Ko je bio Hifzi-beg?

Hifzi-beg Đumišić rođen je u Banjoj Luci oko 1840. godine, u jednoj od najuglednijih begovskih porodica. Njegov djed Abdulah-Hifzi efendija bio je banjalučki muteselim, a otac Nazif-aga ugledni i veoma bogati velikaš, koji je imao brojne posjede u Krajini, ali i u Ljubuškom, gdje je dobio bogat miraz kad je oženio Hafiza-hanumu Teskeredžić, kćerku ljubuško-duvanjskog ajana Mustajbega i sestru Derviš-bega Teskeredžića. Braća Hifzi-begova Muharem-beg, Mustajbeg i Fehim-efendija bili su takođe ugledni velikaši, a Fehim efendija je bio predstavnik Bosne  na zasijedanju turskog parlamenta. Zabilježeno je da je ženidba Hifzi-begova bila veličanstven događaj, nezabilježen u dotadašnjoj istoriji Banje Luke.

Hifzi-beg je u Bijeljini bio u vojnoj službi, a u ta burna vremena njegovo junaštvo je bilo neophodno u zaštiti granice od srpskih ustanika. Kad je 13. jula 1875. godine u kadiluku Nevesinje ( selo Zovi Dol) u Hercegovačkom sandžaku buknula buna, bio je to početak Seljačkog ustanka 1875-78. godine i “ Velike istočne krize”, to jest rata Srbije i Crne Gore, a zatim i Rusije, protiv Turske. Srbijanski knez Milan je 26. maja 1875. godine potpisao savez s Crnom Gorom, a zatim poslao zahtjeve Porti da se Bosna preda na upravu Srbiji, a Hercegovina Crnoj Gori. Turska je to, naravno, odbila, pa joj je knez Milan 2. jula objavio rat, a kralj Nikola dva dana kasnije. Ali, tursku vojsku je sultan Abdulaziz dotle reformisao i modernizovao, pa je ona lako pobijedila srpsko-crnogorsku vojsku u odlučujućoj bici kod Aleksinca  (od 29. do 24. avgusta 1876. godine).

Bijeljina je bila na udaru ustanika, jer su oni željeli da preko nje dođu do Tuzle. General Alimpić je smjestio svoj štab u Badovincima kod Mačve, i odatle su kretali upadi na bosansku teritoriju. Prvi veći napad dogodio se u septembru 1875. godine, ali su ustanici teško poraženi kod manastarira Tavna.

Nakon toga su učestali  upadi na bosansku teritoriju u bijeljinskom kraju, ali bez uspjeha. Hifzi-beg  se toliko isticao u borbama, da je i glavnokomandujući srpski general Vlajković govorio : “ Hifzi-beg Đumišić je najsrčaniji i najslobodniji junak bosanskih Muslimana. Njegovo junaštvo je herojsko!” Nije teško zaključiti da je on bio kost u grlu ustanicima, pa su se , po običaju, oko njega počele kovati zavjere, koje su mu, po svemu sudeći, na kraju došle glave.

 

 Junačka pogibija

O njegovoj pogibiji se sve zna, ali se ne zna pozadina cijelog slučaja. Naime, polovinom juna 1876. godine vojni nabavljač Anastas Petrović javio je bijeljinskom komandantu Salih Zeki-paši da je u Raču prispjelo 150 vreća brašna za vojsku, pa je Hifzi-beg dobio nalog da po to brašno ode. Određen je i datum – 21. juni. Međutim, tih dana su u okolini Bijeljine vođene borbe sa srpskim jedinicama, koje su upale preko Drine, pa je put do Rače bio krajnje neizvjestan. Bilo je nejasno i  zašto se uopšte baš tada išlo po brašno, kad se ono moglo uzeti iz bogatih hambara bijeljinskih veleposjednika, a mogli su da dovući iz Brčkog ili Zvornika, jer su ti putevi bili bezbjedni. Skupljena je kolona od 24 zaprežna kola, koja su dali : Rustem-aga Hadžisalihović, Emin-aga Hadžisalihović, Osman-beg Zaimović, Avdo Bidžo, Hajdar Beganović, Mujo Pilaković, Mehmed Pašalić, Mustafa Hazirović, Ibrahim Serezlić, Hamid Šabić, Muharem Nalić, Sinan Hamzić, Bego Patović, Mujo Karabašević, Emin Pašalić, Hadžo Jusić, Omer Esmić, Salko Zaptanović, Rustem Lipnica, Salko Ahmedžić, Meho Hujdurović i još trojica. Ali, baš tog dana, 21. juna, rano ujutro, srpski ustanici, pod komandom ruskog generala Đoke Vlajkovića, napali su Bijeljinu sa priličnom silom (14 tabora pješadije i jedan alaj konjice, naoružane topovima). Kako je zapisao istoričar Midhat Spahić, branioci ( jedan tabor carske vojske i 600 pomoćnih vojnika Arnauta) odbili su napad i vratili napadače preko Drine, pa se oni nisu više usudili napasti Bijeljinu. U srijedu 23. juna kolona zaprežnih vozila, uz pratnju Tuzlanskog bataljona rezervista, na čelu s majorom Hifzi-begom Đumišićem, krenula je za Raču. Tamo su ih graničari i ljudi koje su sretali uvjeravali da treba da sačekaju s povratkom, jer se na tom pravcu vode žestoke borbe s ustaničkim jedinicama koje bježe prema Drini. Ali, Hifzi-beg nije htio ni da čuje. Smatrao je da mu je ispod časti da se boji ustanika. Zanimljivo je i da je vijest o tome da je brašno stiglo bila netačna, jer brašna tamo nije bilo.

U rejonu sela Trnjaka, nasuprot Brocu, kolonu je dočekala zasjeda. Svi su se bacilli u šanac pored puta, a Hifzi-beg je prkosno jahao cestom i pucao. Kad su ubili konja ispod njega, uzeo je drugog i nastavio, pa su se napadači povukli. Ali, u blizini rječice Bistrice ponovo su ga sačekali i zapucali iz mraka. Ako ga nisu mogli ubiti u otvorenoj borbi, iz mraka su, eto, uspjeli. Od čitave kolone samo su se troja zaprežna kola izvukla, ostali su izginuli.

Kad je poginuo, Hifzi-beg je imao 35 godina.

Na tom mjestu su bijeljinski begovi 1904. godine podigli Hifzi-begu lijepo turbe, koje je trajalo sve do 1961. godine, kad ga je bijeljinska vlast  porušila. Mustafa Grabčanović je pisao : “ Turbe je bilo izgrađeno u osmorokutu, s prozorima i vratima sa željeznim demirima, koje su čistile i održavale bijeljinske djevojke. Stojan Tomić, rodom iz Trnove, koji je bio predsjednik Skupštine opštine Bijeljina, pokušao je nagovoriti potomka Hifzi-begova, Fehima Đumišića ( iz Sarajeva) da se turbe iz Trnjaka prenese u jedno od mezarja u gradu Bijeljini, što je odbor Islamske vjerske zajednice odbio. Tomić je između 1976. i 1980. (tačan datum nije poznat) dao porušiti turbe, a Jovan Miličević iz Trnjaka napravio je kuću od materijala porušenog turbeta.”

Nakon osmansko-turskih ratova uslijedio je poznati Berlinski kongres 1878. godine, koji je Bosnu i Hercegovinu dao na upravu Austro-Ugarskoj.

Sačuvana je fotografija turbeta Hifzi-begovog. Hoće li doći vrijeme da se obnove i turbe i sjećanje na ovoga velikog bošnjačkog junaka?

Komentari