Keith Jenkins je dobro primijetio kako ljudi i narodi imaju potrebu da svoj sadašnji status legitimiraju prošlošću, odnosno da se ukorjenjuju u prošlosti. Tu je historijska nauka od presudne vaznosti jer ona omogućava da razne skupine konstruiraju svoju prošlost, i kroz neku vrstu kolektivne biografije oblikuju svoje identitete. Takav je slučaj sa raznim socijalnim skupinama (npr. s buržoazijom, koja je konstruiranjem svoje genealogije konstruirala i svoju historiju), pa i sa nacijama (koje uvijek svoje ukorijenjenje traže u prošlosti).

Početkom 1960-ih godina u Bosni i Hercegovini je otvoren proces političke afirmacije nacionalnog identiteta Bošnjaka. Bila je to politička odluka, ali je nauka, pa i historiografija, koja je bila pod velikim političkim utjecajem, u tome odigrala svoju ulogu. Zapravo, rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka, koje su počele već koncem 1950-ih godina, od početka 1960-ih prebačene su iz sfere politike u sferu nauke, kako bi se najprije u naučnim krugovima nepobitno dokazao bošnjački nacionalni identitet, a potom kao naučno dokazana činjenica ponovo vratio u sferu politike koja bi imala zadaću da samo prihvati ono što je nauka već dokazala. Jedan od naučnika, koji je u to vrijeme aktivno radio na promociji bošnjačkog nacionalnog identititeta, kasnije je zapisao:

“Prva za nas važna stvar ( … ) bila je da se ovo pitanje unese u naučnu agendu, i to putem organiziranih naučnih historiografskih, etnoloških i socioloških istraživanja ( … ) To je bio tada jedino mogući put da se problem istrgne iz ruku i ispod monopola politike i raznih brojnih pseudopolitičara i ideologa, koji su u toj oblasti tada carevali, a koji su kao oči u glavi čuvali dugo godina prakticiranu politiku punu predrasuda prema jednom narodu, njegovoj historiji i kulturi”.

U ovom radu ja zastupam dvije teze: prva, historiografija je od početka 1960-ih godina bila jako angažirana u dokazivanju historijske utemeljenosti bošnjačkog (muslimanskog) nacionalnog identiteta. Ali, krug angažiranih historičara na tom polju bio je izvan tada organiziranih profesionalnih institucija (historičari sa Instituta za istoriju (radničkog pokreta) i sa Filozofskog fakulteta nisu u tome sudjelovali, ili su sudjelovali veoma malo, poput Branislava Đurđeva), pa su historičari i politolozi okupljeni oko Fakulteta političkih nauka, te historičari sa Pravnog fakulteta, na tome aktivno radili.

Ovdje to argumentiram pozivajući se na diskusije koje su o tome vođene na pojedinim konferencijama i savjetovanjima (konferencija o historijskim korijenima Republike Bosne i Hercegovine 1968, diskusija o problemima etničkog razvoja u Bosni i Hercegovini iz 1975. i diskusija povodom objavljivanja separata “Socijalistička republika Bosna i Hercegovina”, koja je organizirana 1984. godine).

Druga moja teza glasi: historičari su debatirali o nacionalnom identitetu Bošnjaka uvijek u kriznim trenutcima političkog razvoja Bosne i Hercegovine. Takav je slučaj bio i koncem 1960-ih godina i sredinom 1970-ih (u vrijeme pred usvajanje Ustava i neposredno nakon usvajanja Ustava), te 1980-ih godina (doba nakon smrti Josipa Broza Tita i žestokih napada na identitet i integritet Bosne i Hercegovine, koji su dolazili iz pojedinih intelektualnih krugova iz Beograda i Zagreba). Posebno je to uočljivo početkom 1990-ih godina, kada je ta kriza dostigla svoj vrhunac. U svim tim kriznim situacijama preispitivan je nacionalni identitet Bošnjaka, a svoju završnu fazu je doživio sredinom 1993. godine prihvatanjem nove nacionalne nominacije.

Početkom 1960-ih je nastalo nekoliko historiografskih djela koja su naučno dokazivala postojanje bošnjačke nacije. Među historičarima koji su na tome u to doba radili vodeća ličnost je bio Muhamed Hadžijahić, a s njim su na tom poslu bili aktivni Atif Purivatra i Mustafa Imamović. Posebno je važna Hadžijahićeva uloga, koga će mnogo godina kasnije Enver Redžić, drugi utjecajni historičar iz toga doba, ali sa bitno drugačijim pogledima, “optužiti” kao ključnog zagovornika ideje “muslimanskog” nacionalnog identiteta. Redžić je zapisao kako je Hadžijahić “naučno utemeljio muslimansku naciju”, mada je i sam Redžić bio jedan od historičara koji je ozbiljno sudjelovao u raspravama o nacionalnom identitetu bosanskohercegovačkih Muslimana.

On je od 1961. bio direktor Instituta za istoriju, a teme koje su utemeljene kao istraživački projekti u Institutu, koji se u to doba prevashodno bavio problemima radničkog pokreta i socijalističke revolucije, bile su uloga Muslimanske narodne organizacije u austrougarskom razdoblju historije Bosne i Hercegovine, a izrađen je i poseban projekt pod naslovom “Takozvano muslimansko pitanje u toku Narodnooslobodilačkog rata i Narodne revolucije”. Doduše, ubrzo se odustalo od istraživanja teme o Muslimanskoj narodnoj organizaciji, jer se to pokazalo kao metodološki jako izazovna tema. Saradnik koji je na njoj radio žalio se da je obrada te teme “gotovo nemoguća” iz metodoloških razloga, jer je podrazumijevala i istraživanje segmenta borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju a to bi obavezivalo “na detaljno ulaženje i u problematiku vjerskih institucija (vakuf a, vjerskih škola) kao i drugih vjerskih pitanja”. U pismu upućenom Institutu saradnik navodi: “Premda je autonomna borba imala politički značaj, konfesionalna pitanja bila su u prvom planu pa se postavlja problem koliko bi bilo cjelishodno sa stanovišta zadataka ovog instituta ulaziti u njihovo izučavanje”. Riječ je o pismu koje je Upravi Instituta za istoriju u Sarajevu 13. aprila 1963. uputio Dževad Juzbašić pod naslovom “O nekim problemima u radu na temi Muslimanska narodna organizacija” (dokument u posjedu autora). Tako će se takve teme od 1964. povući iz programa rada Instituta, ali će se vratiti koncem 1970-ih godina.

Znakovit je tu ipak projekt koji je 31. marta 1962. prijavljen Institutu o muslimanskom pitanju u toku Drugog svjetskog rata. Iako se tu plediralo za istraživanje “takozvanog muslimanskog pitanja” u toku Drugog svjetskog rata, to nikako nije značilo da je to podrazumijevalo uključivanje u kampanju naučnog dokazivanja zasebnog nacionalnog identiteta Muslimana. Naprotiv, ključna poruka ovog projekta bila je da muslimansko pitanje ne postoji. U zaključku projekta je navedeno:

“Tako je muslimansko pitanje sa svojom određenom društvenoistorijskom sadržinom koje je sticajem istorijskih okolnosti uzimalo takođe i poseban vid nacionalnog pitanja u BiH skinuto s dnevnog reda društvenog i političkog života u BiH samim aktivnim učešćem bosansko-hercegovačkih Muslimana u NOP-u, narodnoj revoluciji i socijalističkoj izgradnji”.

Tako je izgledalo da je početkom 1960-ih godina Institut za istoriju (radničkog pokreta) ostao po strani od procesa afirmacije muslimanskog nacionalnog identiteta. Tada se većina historičara, koji će se uključiti u taj posao, i na kojem će raditi kao na partijskom zadatku, okupljala ne u okviru Instituta za istoriju (radničkog pokreta), nego oko Fakulteta političkih nauka, odnosno oko jednog studijskog projekta o Stavu Muslimana Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljenja. Taj je projekat pokrenut tokom 1967, a ključni saradnici od historičara su bili Muhamed Hadžijahić, Atif Purivatra i Mustafa Imamović. Oni su, pod pokroviteljstvom Hamdije Pozderca i pod auspicijom dr. Hamdije Ćemerlića, imali zadatak naučno dokazati kako su se Muslimani tokom povijesti afirmirali kao nacionalna zasebnost. Ubrzo je Hadžijahić, uglavnom na temelju podataka prikupljenih u okviru tog istraživačkog projekta, objavio i knjigu “Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana”. Ova je knjiga kasnije jako puno citirana u literaturi.

Nešto ranije je i Purivatra objavio knjigu “Nacionalni i politički razvitak Muslimana” (1969), a potom i knjigu o historiji Jugoslavenske muslimanske organizacije (1974), koja nije samo na neizravan način nudila odgovor o zasebnom identitetu i političkoj organiziranosti Muslimana već i u razdoblju između dva svjetska rata. Purivatra je želio ponuditi upravo tu sliku o zasebnom političkom organiziranju, ne ulazeći u nacionalnu politiku JMO, jer bi bilo vrlo teško na tadašnjoj razini istraženosti naučno utemeljeno pisati o nacionalnoj orijentaciji te političke organizacije.

Valjalo bi na ovom mjestu naglasiti činjenicu da nisu svi historičari koncem 1960-ih imali jedinstven stav o nacionalnom identitetu Muslimana. Tako je u vrijeme kada je većina historičara, uz zaštitu i pokroviteljstvo vladajuće komunističke partije, branila stav o nacionalnom identitetu Muslimana, Enver Redžić pisao o posebnosti Muslimana, ali je on tvrdio kako bosanski Muslimani svoju “etničku i istorijsku individualnost”, koja je nesporna, iskazuju pod nazivom “Bosanac”. Redžić je u svojim naučnim tekstovima ovu tezu zastupao od 1961, ali je političko opredjeljenje išlo u pravcu priznanja te zajednice pod naslovom Musliman. Čak i na jednom političkom savjetovanju Redžić je zastupao tezu o Bosancima, a ne Muslimanima. Tako se na sjednici Predsjedništva SKSSRN, 12. maja 1970, Enver Redžić u svojoj diskusiji zalagao za zadržavanja mogućnosti izjašnjavanja kao Jugosloven u nacionalnom smislu, te se usprotivio svođenju pojma Bosanac na regionalno obilježje poput Ličanin, Dalmatinac i slično. “Dok je, na primer, ime Ličanin isključivo obeležje za regionalnu pripadnost, u imenu Bosanac izražava se istorijska državna i, zatim, teritorijalno-politička svest stanovništva Bosne od srednjeg veka do najnovijeg istorijskog razdoblja”. Redžić u ovoj diskusiji ne govori više o etničkoj nego samo o “teritorijalno-političkoj” posebnosti stanovništva Bosne.

Ipak, historičari su svoja razmišljanja o nacionalnom identitetu Muslimana (Bošnjaka) najjasnije iskazali na jednoj konferenciji organiziranoj od 18. do 20. novembra 1968. godine pod nazivom “Istorijske pretpostavke Republike Bosne i Hercegovine”. Ovaj skup se održavao u vrijeme nakon zvaničnog priznanja muslimanskog nacionalnog identiteta od strane bosanskohercegovačkih komunista. Na skupu su o tome posebno vrijedne referate podnijeli akademik Vasa Čubrilović (“Istorijski osnovi Republike Bosne i Hercegovine”) i profesor Avdo Sućeska (“Neke specifičnosti istorije Bosne pod Turcima”). Tada je Vasa Čubrilović, zastupajući tezu o historijskom razvoju muslimanskog nacionalnog identiteta, zapisao i slijedeće:

Osećanje bosanskih muslimana da su nešto posebno u muslimansko-islamskoj zajednici u Turskom carstvu ( … ) izrastala je iz njihovog uvjerenja da su po svom poreklu, po svom jeziku, načinu života vezani za Bosnu, i da su nešto drugo, različiti ne samo od pravih Osmanlija već i od drugih islamskih naroda u Turskom carstvu.

Avdo Sućeska je razvijao tezu o postepenom izgrađivanju zasebnog muslimanskog društva u Bosni i Hercegovini u doba osmanske vladavine:

Bosansko muslimansko društvo se oformilo kao specifičan vid osmanskog društva, koje je u jednu cjelinu povezivala zajednička vjera islam i zajednička privrženost osmanskoj muslimanskoj državi čijim su posredstvom Bosanci postali Muslimani i na taj način tijesno povezali svoju sudbinu sa tom državom. Posredstvom jedinstvene vjere islama muslimansko društvo u Bosni usvojilo je jedinstvenu političku ideologiju i predstavljalo jedinstven kulturni krug. Na toj osnovi ono se formiralo kao posebna etnička zajednica i razvijalo kao poseban narod sa posebnim interesima i stremljenjima. Za razliku od nemuslimanskog stanovništva, koje se većinom nalazilo u zavisnom odnosu i potčinjenom političkom položaju, muslimansko društvo je imalo više staleža: spahije, sveštenstvo (ulema), građanski slojevi i zavisni muslimanski seljaci (raja).

Ovaj skup, na kome je bilo i puno polemike, osobito između Envera Redžića i Atifa Purivatre o odnosu Saveza komunista prema nacionalnom pitanju Muslimana, značajan je ne samo zbog pitanja o kojima je raspravljao, nego najviše zbog povijesnog ambijenta u kojemu se održavao. Mogli bismo kazati kako je značaj ovog skupa najveći upravo u naučnom afirmiranju muslimanske nacionalne posebnosti u nekim referatima, premda to nije ključni motiv za održavanje skupa.

Pojedini historičari (prije svih Muhamed Hadžijahić i Atif Purivatra) bili su posebno aktivni prilikom popisa stanovništva 1971. godine. Oni su doslovno bili aktivisti na terenu. Ne samo da su nastupali na televiziji i radiju, te odgovarali na pitanja čitatelja printanih medija, nego su pisali pojedine brošure, koje su štampane u ogromnom tiražu kao propagandni materijal, čiji je cilj bio uvjeriti muslimane da se u nacionalnom smislu prilikom popisa stanovništva izjasne kao Muslimani.

Historičari su temu o nacionalnom pitanju Muslimana uvijek otvarali u kriznim trenucima historije Bosne i Hercegovine. Ovu tezu ćemo argumentirati na dva primjera: jedan je diskusija organizirana 1975. o problemima etničkog razvitka u Bosni i Hercegovini, a drugo je diskusija koja je na inicijativu Društva historičara Bosne i Hercegovine vođena 29. maja 1984. povodom pojave separata “Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina” iz Drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije.

Diskusija o problemima etničkog razvitka u Bosni i Hercegovini odvijala se u vrijeme debata o ustavnim promjenama i u vrijeme neposredno nakon usvajanja novoga Ustava 1974. godine. Ovo je savjetovanje održano u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a u diskusiji su učestvovali historičari koji su radili na velikom projektu Istorija naroda Bosne i Hercegovine, projektu koji je započeo 1966, ali nikada nije priveden kraju. Na ovom je savjetovanju o Muslimanima otvoreno progovorio jedino Branislav Đurđev, mada se i u ostalim diskusijama vidjelo da je upravo to pitanje ključno u razumijevanju problema etničkih odnosa u Bosni i Hercegovini. Đurđev je tada kazao:

Rekao bih nešto što se tiče formiranja muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini. Kad je o tome riječ, moram da kažem da se proces formiranja bosanskohercegovačkog muslimanskog naroda ne sastoji samo u islamizaciji nego i u postepenoj društvenoj diferencijaciji u okvirima osmanske vlasti. Prirodna diferencijacija bosanskohercegovačkih masa, koja se sastojala u očuvanju srpskohrvatskog jezika i drugih domaćih specifičnosti u životu tih masa, razumije se, dolazi u prvi red. Ali je to moralo biti ispunjeno društvenim sadržajem da bi bosanskohercegovački muslimanski narod bio narod u feudalnom smislu. Pri tome je najvažnije pitanje postanak i razvitak domaće feudalne klase u Bosni i Hercegovini.

Đurđev razvija tezu kako se postepeno odvijao proces stvaranja domaće, muslimanske, feudalne klase, koja se kroz poseban status spahija i zaima u Bosni krajem 16. i u prvoj polovini 17. stoljeća, te naročito tokom 18. stoljeća procesom čiflučenja, diferencira od osmanskog poretka, a potom će spoljna opasnost povezati “muslimanski narod i domaća feudalna klasa postaje hegemon muslimanskog naroda”. Đurđev je potom nastavio:

Mislim da nećemo izaći na kraj, da nećemo objasniti fenomen naučno, ako prihvatimo teoriju koja samo u islamizaciji, a ne i u diferencijaciji u okvirima osmanskog društva, vidi stvaranje muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini. I to prvo samo u diferencijaciji koja se sastojala u očuvanju prirodno-etničkih osobina muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini, a zatim u diferencijaciji koja se sastoji u prvim začecima obrazovanja naroda u feudalnom smislu. Ali mi ne možemo, takođe, izaći na kraj sa drugim shvatanjem koje ne vodi računa da je muslimanski narod u Bosni i Hercegovini u XIX vijek ušao kao narod u feudalnom smislu ne samo u odnosu na ostala dva naroda nego u izvjesnoj mjeri i u odnosu prema vrhovnoj osmanskoj vlasti.

Na ovom je savjetovanju još i Nikola Babić u određenoj mjeri progovorio o Muslimanima kao zasebnom nacionalnom identitetu, tvrdeći kako koncem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća oni ispoljavaju “određene svoje nacionalne individualitete u raznovrsnim oblicima društveno-političkog života” manifestirajući to kroz političko i kulturno organiziranje. Svi ostali su još uvijek bojažljivo spominjali one ideje koje bi mogle biti na tragu afirmiranja muslimanskog nacionalnog identiteta, odnosno historijske utemeljenosti tog identiteta.

S obzirom da se ovdje radilo o diskusiji potaknutoj problemima oko pisanja Historije naroda Bosne i Hercegovine iznenađuje izbjegavanje otvorene diskusije o problemima nacionalnih identiteta, posebno nacionalnog identiteta Muslimana. Vidimo, također, kako je javno promoviranje te zasebnosti više namijenjeno onim historičarima koji su, s obzirom na vlastiti nacionalni identitet, mogli imati najmanje problema zbog javnog promoviranja ideje o muslimanskom nacionalnom identitetu.

Druga krizna situacija, kada su historičari iz Bosne i Hercegovine diskutirali i o nacionalnom identitetu Muslimana, otvorila se nakon pojave separata “Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina” u okviru Enciklopedije Jugoslavije. Ovoga puta je odnos snaga ipak bio nešto drukčiji, jer je politički vrh Republike stao u odbranu separata, ocijenivši napade na separat kao novi “talas negativnog odnosa prema BiH kao jedinstvenoj kulturnoj sredini”. Takve negativne tendencija prema BiH imaju za cilj “osporavanje kulturnog identiteta BiH”, kakav je slučaj bio i sa negativnim reakcijama na formiranje Univerziteta, organiziranje Akademije nauka i umjetnosti BiH ili organiziranja Zimskih olimpijskih igara. Ipak su historičari, na inicijativu Društva istoričara BiH, organizirali 29. maja 1984. raspravu o historiografskim tekstovima objavljenim u separatu. Činilo se to posve nepotrebnim, jer je republički politički vrh prethodno stao iza separata, ali je ovo bila prilika da se još jedanput čak problematizira pitanje nacionalnog identiteta Muslimana. Očito su tada postojale već određene manje vidljive podjele u političkoj eliti, a u procjepu tih podjela organizirana je i ova debata. U ovoj diskusiji su učestvovali Desanka Kovačević-Kojić, Avdo Sućeska, Dževad Juzbašić, Nusret Šehić, Drago Borovčanin, Rasim Hurem i Muharem Kreso, dok je Nedim Filipović odbio učestvovati u diskusiji, ali je napisao široko obrazloženje koje ima karakter diskusije. Medievistica Desanka Kovačević-Kojić, kritizirala je tekst o srednjovjekovnoj Bosni, posebno naglašavajući kako se radi o prerađenom tekstu Ante Babića iz prethodnog izdanja Enciklopedije (iz 1956). Ona je optužila i urednika separata da je nedopušteno dao da se raniji tekstovi prerađuju, a dopustio je i umetanje posve novih dijelova teksta bez ikakvog objašnjenja, da bi na kraju dodala kako se u separatu “ljudi [koji su živjeli u srednjovjekovnoj Bosni] često nazivaju Bošnjacima, a ne kaže se da su se nazivali i Srbima”.

Ipak, najznakovitija je bila diskusija Nusreta Šehića, koji je bio urednik historije u tom separatu, te recenzent dijelova o historiji Bosne i Hercegovine. No, kada su počeli napadi na separat, Šehić se počeo braniti kako nije imao nikakvog utjecaja na recenzentski ili urednički dio posla, svaljujući svu odgovornost na glavnog urednika Muhameda Filipovića. Filipović je u svom pismu upućenom predsjedniku Naučne sekcije Društva istoričara Avdi Sućeski naveo da je u ovom separatu cilj bio prevazići nedostatke iz prvog izdanja Enciklopedije iz 1956. (kada Bosna i Hercegovina nije predstavljena kao “historijska kulturna cjelina” i kada nije priznavan nacionalni identitet Muslimana). Upravo taj pristup je i bio ključni razlog da su i Filipović i separat optuženi za isticanje “bosanskog duha” i “muslimanskog nacionalizma” u separatu. Ipak, većina historičara se u ovoj diskusiji držala dosta suzdržano i izbjegavala takve kvalifikacije, što otvara novo pitanje pravih motiva za otvaranja ovakve diskusije, pogotovo što su podršku Filipovićevoj redakciji dali tadašnji ključni politički lideri.

Nova krizna situacija u 1990-im godinama otvorila je i nove debate o muslimanskom nacionalnom identitetu. Ponovo su se aktivirale podjele iz kraja 1960-ih godina, a u historiografiji su se obnovile ne samo linije podjela nego su se čak i personalne podjele poklopile sa podjelama kakve su vladale 1960-ih godina. Ponovo su ključni diskutanti među historičarima bili oni koji su se snažno angažirali na priznanju muslimanskog nacionalnog identiteta 1960-ih godina (Atif Purivatra i Mustafa Imamović), s tim da su sada znatno aktivniji bili oni koji su se pod utjecajem nekih emigranata, prije svih Adila Zulfikarpašića koji se tada vratio u Bosnu, snažno zastupali ideju bošnjačke nacionalne nominacije. Ključna je tu bila knjiga književnika Alije Isakovića, koja je predstavljala izbor tekstova o “nacionaliziranju” Muslimana od kraja 19. do kraja 20. stoljeća. Potom su Atif Purivatra i Mustafa Imamović, skupa sa Rusmirom Mahmutćehajićem, objavili posebnu knjigu pod naslovom Muslimani i bošnjaštva. Ključna poruka ove knjige težila je ka jačanju muslimanskog nacionalnog identiteta i očuvanju muslimanske nacionalne nominacije, a odbacivanju ideje bošnjaštva. Mustafa Imamović, historičar koji je 1960-ih godina svojim pisanjem doprinosio afirmiranju muslimanskog nacionalnog identiteta, oslanjao se na rezultate socioloških istraživanja, prema kojima se svega 1,82% ljudi u Bosni i Hercegovini izjašnjavalo u prilog bošnjačke nacionalne nominacije, i tvrdio kako je ideja bošnjaštva historijski prevladana. Imamović će krajem 1990-ih postati prvi historičar koji je napisao sintetičku Historiju Bošnjaka odlučno se zalažući za bošnjačku nacionalnu nominaciju.

Imamovićev veliki protivnik iz 196o-ih godina, Enver Redžić, krajem 1990-ih objavio je izuzetno polemičku knjigu o muslimanskom nacionalnom identitetu u historiografiji, ali su se u fokusu njegove kritike našli upravo Imamović i Hadžijahić, koje je Redžić smatrao historičarima koji su svojim historiografskim radovima utemeljili “muslimansku naciju”. Redžić se odlučno zalagao za bosansku nacionalnu nominaciju.

Tako smo se ovom Redžićevom knjigom vratili na debate o bošnjačkom nacionalnom identitetu kakve su u historiografiji vođene i tokom 1960-ih godina. Karakteristika nastupa dijela historičara u 1990-im godinama jeste snažna mitologizacija bošnjačke povijesti, kako bi se što čvršće i što dublje u povijest utemeljila ideja o bošnjačkoj nacionalnoj zasebnosti. Ovaj dio historičara se nije, poput Mustafe Imamovića ili Atifa Purivatre, bavio problemom nominacije, nego su nastojali inaugurirati posve novi koncept bošnjačke nacije. U tom se posebno istakao arheolog Enver Imamović, dok je osmanist Ahmed Aličić promovirajući ideju bošnjaštva nastupao kao zastupnik integralnog bošnjaštva i negiranja povijesne utemeljenosti nacionalnog identiteta Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini. Njima je u prilog išla nova situacija, nastala nakon što je 1993. zvanično došlo do prenominiranja nacije iz “Musliman” u “Bošnjak”.

U prvoj deceniji 21. stoljeća čak su se pojavile i ideje o novim nacionalnim nominacijama (ovoga puta bilo je prijedloga da se Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini prenominiraju i “Bosanske Srbe” i “Bosanske Hrvate”, kako bi se razlikovali od Srba i Hrvata koji žive izvan Bosne i Hercegovine i koji Bosnu i Hercegovinu ne doživljavaju svojom domovinom). Ovi su prijedlozi veoma ličili prijedlozima koje smo mogli susresti u debatama tokom 1960-ih godina, kada se “nadijevalo” ime Muslimanima. Tako se pred našim očima zatvorio krug debate o nacionalnom identitetu Bošnjaka započet početkom 1960-ih godina.

 

(kameni-spavac.com)

Komentari