Piše: Jusuf Trbić

Objavljivanjem zvaničnih rezultata i formiranjem vladajuće većine u bijeljinskoj Skupštini konačno je spuštena zavjesa na ovogodišnje lokalne izbore kod nas. A da je bilo žestoko – bilo je. Dodikov režim je lokalne izbore pretvorio u rat u kojem se nisu birala sredstva. Pokrenut je čak i referendum, kao do sad neviđeno predizborno oružje, bacane su pare na sve strane, a najviše su trošili oni koji najviše i imaju. Oni koji svaki trošak mogu pokriti uzimanjem novih kredita. Može im se, neće ih oni vraćati.

U Bijeljini su formirana dva bloka – jedan predvođen dosadašnjim gradonačelnikom Mićom Mićićem, drugi okupljen oko SNSD-a i dr. Zlatka Maksimovića, kao kandidata za gradonačelnika. Kad je u pitanju njihov odnos prema Bošnjacima, odmah su se legitimisali. Dok je Mićo Mićić nastavio s dugogodišnjom tolerantnom i otvorenom politikom, zbog koje je bijeljinska opština postala pozitivan primjer međuetničkih odnosa za cijelu BiH, druga strana, predvođena SNSD-om, pojačala je dodikovsku politiku prema Bošnjacima. Kad su prije pola godine, kupujući odbornike, formirali novu skupštinsku većinu, njihov prvi potez je bio da smijene sve Bošnjake kojih su se sjetili. Pitao sam ih zašto to rade, kad njima Bošnjaci nisu konkurencija na izborima i ničim im se nisu zamjerili? Znaju li da takvim potezima unaprijed gube tri hiljade glasova i okreću protiv sebe sve normalne ljude? Odgovora nije bilo. Umjesto toga, čuli smo Dodikove prijetnje : Bošnjaci treba da paze za koga glasaju, da bi mogli nastaviti živjeti u RS-u. Redale su se prozivke i optužbe na račun Bošnjaka, sve do prijetnji iseljavanjem. I to je, dakako presudilo da Bošnjaci Bijeljine i Janje listom glasaju za Miću Mićića, što je na kraju i odlučilo pobjednika. Nije to mogao spriječiti ni nezavisni  kandidat za odbornika iz Janje, koji se stavio na stranu dodikovaca. Bošnjaci su rekli šta misle o politici koja je ovaj entitet dovela do prosjačkog štapa i na ivicu težih sukoba i incidenata.

Mićo Mićić je uspio do danas da napravi stabilnu skupštinsku većinu, kojoj je pristupio i jedan odbornik Srpske radikalne stranke i trojica iz DNS-a, a možda će i još poneko. Dobro je to za stabilniju i sigurniju politiku u naredne četiri godine. Zvali su me iz nekoliko sarajevskih medija da me, onako dužebrižnički, kako se to iz Sarajeva često čini, pitaju zbog čega smo u skupštinskoj većini sa SDS-om, i, pogotovo, s tim jednim radikalom. Ja sam im odgovarao pitanjem : a šta je trebalo da uradimo? Da podržimo one koji nas svakoga dana prozivaju, vrijeđaju, ucjenjuju, prijete nam nestankom države i našeg naroda? S Mićom Mićićem znamo na čemu smo, znamo da će se dobra politička atmosfera nastaviti i naredne četiri godine, da će se nastaviti realizacija dobrih projekata, poput gradnje nasipa na Janji i Drini, i u tome smo mi u Bijeljini u prednosti u odnosu na sve druge sredine u RS-u. A mi nismo imali ni najmanje mogućnosti da sami određujemo ko će u toj većini biti, a ko neće, i ko će s kim sarađivati.

Dakle, idemo dalje i nadamo se da će naredni izbori biti još uspješniji. Ovoga puta u izborima se angažovao veliki broj mladih ljudi, milina je bilo gledati ih kako se trude i bore. Želim svima da im zahvalim, i aktivistima, i članovima biračkih odbora, i posmatračima, svima koji su pomogli da prvi put nakon osam godina dobijemo dva odbornika.

A da li je moglo i više?

Uspjehu ne treba gledati u zube, ali pomenimo osnovne podatke, makar za to da se uvjerimo kako itekako ima mjesta za još bolje rezultate. Na prošlim lokalnim izborima 2012. godine u Bijeljini je za našu listu, dakle za bošnjačke kandidate, glasalo 609 glasača, a u Janji 1474, dok smo ovoga puta u Bijeljini dobili 813 glasova, a u Janji 1672. Iz inostranstva je 2012. godine stiglo 149, a ovoga puta 238 glasova. Da može bolje – vidi se i iz aviona. Jer, po posljednjem popisu, u Bijeljini i Janji živi oko 15 hiljada Bošnjaka, otprilike po pola. Janja se opet dobro pokazala, ali ako u Bijeljini živi oko šest hiljada Bošnjaka, od toga je makar četiri hiljade ili više punoljetnih, to znači da je glasalo samo oko jedne petine. Uz one koji su glas dali ili prodali srpskim kandidatima. Ostaće, valjda, vječita tajna šta je s našim ljudima koji žive van zavičaja. Je li moguće da njih tako malo glasa?

Sve u svemu, moramo svi dobro razmisliti šta nam je činiti. Zar treba bilo kome objašnjavati u kakvoj je situaciji danas država Bosna, a pogotovo mi koji živimo u ovom tamnom vilajetu? I zar treba dokazivati da su za nas izbori jedino oružje za odbranu naroda, zemlje, prošlosti i budućnosti? Stanje je sve gore, i ubrzo ćemo biti blizu onoga što je reis Kavazović rekao : da nećemo halaliti nikome ko ne glasa, jer svačiji glas može presuditi i odlučiti hoće li nas i dalje biti ili nas neće biti. A to znači da smo odgovorni za sopstvene živote i da naš posao neće za nas obaviti niko drugi.

U svakom slučaju, danas s više optimizma gledamo u budućnost, i idemo dalje.

Budite i vi s nama.