Uoči odluka CIK-a i Ustavnog suda: Sutra kada se bude pisala istorija

Piše: Emir Suljagić

Izvjesno je da će Centralna izborna komisija do kraja mjeseca donijeti odluku o izboru delegata u Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine koja će temeljiti na blatantnom kršenju entitetskog Ustava.

Izvjesno je, također, da nekoliko pravnih strategija koje su na raspolaganju, imaju mali izgled na uspjeh, jer se temelje na pravorijeku institucija koje su kidnapovane i kojima upravlja osovina Dragan Čović-Milorad Dodik.

Suština odluke o kojoj već postoji većinski stav u CIK-u je u de-teritorijalizaciji više od polovine stanovništva Bosne i Hercegovine. Potpuno precizno: više od pedeset posto stanovništva – Bošnjaci, Bosanci, Ostali – neće imati nikakva politička prava ni kao građani, pojedinci, ni kao pripadnici tzv. konstitutivnih grupa na tri četvrtine teritorije Bosne i Hercegovine.

Teritorija i teritorijalizacija je vitalni dio svake nacionalnosti i državnosti. Nedavna izjava srbijanskog ministra Ivice Dačića, koji je reagujući na izjavu Željka Komšića da su granice Bosne i Hercegovine na Drini i Uni može poslužiti kao dobra ilustracija: „Samo još da se plašimo velike Bosne i Hercegovine. Nemojte da me pitate takva karikaturalna pitanja. Bilo bi dobro da je rekao da i muslimanke zemlje treba da znaju gdje je granica BiH“.

Naše komšije – i istočni i zapadni – smatraju da su granice Bosne i Hercegovine zapravo granice genocida nad bosanskim muslimanima. Entitet RS se zajedno sa Srbijom već dvije decenije se bavi proizvodnjom teritorije. Teritorija je naime društveni konstrukt. Table sa natpisima „Dobrodošli u Republiku Srpsku“, jarboli sa zastavama, krstovi duž puteva nisu rezultat hira: riječ je o promišljenom i svjesnom procesu proizvodnje teritorije i ishod tog procesa u ovom trenutku je jasan onoliko koliko sada izgleda nepovratno.

Križ iznad Mostara, zvonik crkve i samostana svetog Petra i Pavla u Mostaru, koji je izvan svih proporcija također spada u konstrukciju javnog prostora, table i zastave udruženog zločinačkog poduhvata imaju samo jednu poruku: da svima jasno stavi do znanja ko je tu „gazda“. Ali, nemojte da se lažemo, u našoj – bošnjačkoj, bosanskoj – kolektivnoj uobrazilji to odavno nije dio Bosne i Hercegovine.

Integralni dio tog procesa je i naše kolektivno uvjerenje da je one koji su palili djecu u Višegradu i Ahmićima, nekako moguće odobrovoljiti; da je prema masovnim ubicama, četnicima i ustašama moguće i potrebno graditi mostove. Granice nacrtane nožem smo prvo prihvatili mi sami. Svaki komšijski stereotip o nama, prihvaćen je prvo među nama. Mi smo, naime, sami sebe uvjerili da je moguće biti malo rob.

Sastavni dio bosanskog narativa – ako takvo što postoji – je tobože hiljadugodišnja istorija Bosne i Hercegovine. Tobože, zato što za hiljadu godina istorije nismo uspjeli izgraditi teritorijalnost: ne postoji nijedan dio ove zemlje bez kojeg bi se mi osjetili manje narodom ili manje to što jesmo. Kada bi sutra – putem formalnog proglašenja secesije – Srebrenica i Tomašica osvanuli u drugoj državi, u Sarajevu bi se 24 sata izdavala saopštenja. I to bi bilo to.

Doda li se usto „turski grijeh“ koji i najpamentiji i najvrijedniji među nama prihvataju kao osnov naše interakcije sa okolinom – danas izražen u „umjerenom“ dijelu glavnog toka javnog mnjenja – ne treba mnogo davati mašti na volju da bi se došlo do zaključka o ishodu.

Ako ćemo pravo, i „jugoslovenstvo“ je nekada, kao što je danas „umjerenost“ bilo pokušaj među muslimanima da saperu „turski grijeh“: mnogi i danas nemaju hrabrosti da idu do kraja, nemaju intelektualne hrabrosti da bosanske muslimane zamisle kao slobodne ljude. Zato su, naime, naše generacije odgojene „da se ne ističu“, da budu prosječne i nevidljive.

Zato ne volimo ni snažne lidere: jedine dvije iznimke nakon 1995. godine su bili Haris Silajdžić i Zlatko Lagumdžija.

I na posljednjim izborima, narod se – sa jedinim izuzetkom u slučaju izbora Željka Komšića – „kladio“ da neće biti krize. Tačno mjesec dana nakon izbora nalazimo se pred najdubljom krizom u ovoj zemlji, koja se može porediti samo martom 1992. godine. Ne mora – i vjerovatno neće – doći do nasilja zato što su Čović i Dodik ispravno procijenili da u Sarajevu nema nikoga ko će im se suprotstaviti: svako ko vjeruje da je dobit iz sukoba veća od potencijalne cijene će krenuti u sukob.

Ali već je sada moguće u grubim crtama skicirati budućnost zajednice koja će biti formirana putem Ustavnog suda i Centralne izborne komisije: prenapučena, sabijena između tri velike i visoko zagađene urbane cjeline – Sarajevo, Tuzla, Zenica – ekonomski neodrživa, geografski izolovana, sa opštom stopom nezaposlenosti od otprilike 40 posto, nezaposlenosti među mladima oko 60 posto, u trajnom Kulturkampfu sa samom sobom i kao takva više nego plodno tlo za mesijanske lidere i ekstremističke ideologije. Ali, zato rahat, sa moralnošću između saza, mehke rakije i mladog sira. Jer samo su robovi rahat.

Kada se sutra bude pisala istorija našeg nestanka, najvažniji zaključak će biti da je ovaj narod nestao zahvaljujući generaciji koja je bez metka izgubila ono za šta je samo četvrt vijeka ranije izginulo sto hiljada ljudi. Ali se barem nije nikome zamjerila.

 

(vijesti.ba)

Komentari