Piše: Jusuf Trbić

Bila su to dobra vremena. Kad god uplovimo u sjećanje, sve je tamo nekako bolje od ovoga što sad imamo. Nije bilo ovoliko auta, televizora, telefona, odijela, nije bilo ovog izobilja tehnike i haljinki raznih, ni ovoliko šarenih laža kojima nam pune i dušu i mozak, ali je bilo mira i sreće, i svijet je bio mnogo ljepše mjesto za život. I mi smo bili bolji ljudi, ispunjeni, ponosni, jer, gdje god da dođemo, kao Jugosloveni smo bili dobrodošli. Naše radosti su bile prave, naše ljubavi, naše drugarstvo, naša vjera u ljude, naše moralne norme, naš put u život, sve je to bilo pravo. Pogotovo kad se gleda iz ovih poganih, ružnih, prevrtljivih vremena, u kojima se više ne zna šta je šta.

Za nas su mala zadovoljstva bila velika. Uživali smo u sitnicama, u malim stvarima, u druženju, u sportu. Sjećam se, na primjer,   kakvu nam je radost donosila ljetna liga u malom fudbalu. Reklo bi se – obična stvar. A nije. Iskupljala se gradska raja, svaka mahala je pravila svoju  ekipu, okupljali se najbolji igrači, pa vježbali i spremali se da istrče na teren, pred publiku, koja je došla da uživa.

Krene, tako, rijeka ljudi, vrijeme sunčano, lica nasmijana, ide brojna pješadija, tu su i malehni i veliki, i jetimi i đuturumi, i hairlije i dilberi, i bilmezi i glavozije, i ćirpe i đuvegije, i ihtijari i jordamdžije, i hairsuzi i efendije, sibijan odsvakle, ordija jedna, da joj kraja nema, idu ko na sohbet i veselje. A veselje i jest. Turnir u malom fudbalu, igra se od noge do noge, pa se namah vidi ko je majstor, a ko nije.

Počelo je daleke 1969. godine. Ne znam ko se dosjetio, al svaka mu čast. Skupilo se ekipa, frkti lopta i tamo i vamo, narod uživa. Počelo se igrati na terenu Osnovne škole “Radojka Lakić”, u centru grada, zatim u Kasarni, od 1973. do 1977. godine, pa onda u Učiteljskoj školi 1973. i 1974. godine, onda opet u Kasarni, do 1984-te, pa u školi “Radojka Lakić” do posljednjeg turnira 1991. godine.

Te prve, 1969. godine, koliko mogu da se sjetim, najbolja je bila ekipa koja se zvala Delfin. A sljedeće, 1970-te šampion je bio Borac. Tim iz mahale, koji je imao i svog trenera, i upravu, a igrači, koje, u običnim prilikama ni Bog nije mogao složiti, djelovali su kao pravi profesionalci. Svako zna red, svi slušaju trenera, čudo jedno. I pobjeđuju, dakako. Igrali su kao danas Barcelona, ja tebi ti meni, tehnički dotjerano, lijepo, izgleda da je neko to dojavio onim Kataloncima, oni to preuzeli, i eto šta su  napravili! Naredne godine pobjednik je bio Uragan, a nakon toga   ekipa koja se zvala Salauka. Što mu dođe na isto. Dalje su pobjednici bili : Dašnica ( Narcis) 1973. godine, pa dva puta JNA, onda Ledinci, pa opet Borac, 1977. godine. Pa JNA tri puta uzastopno.

A što se igralo! Do tada nisam imao pojma kakve fudbalere ima Bijeljina. Finta za fintom, driblinzi, šutevi, nema šta nema. Narod uživa, aplaudira, smije se i navija, niko ni najmanji incident da napravi. Ulaz je za sve bio besplatan, dolazilo se i igralo iz čistog zadovoljstva.

Godine 1981. na scenu je opet stupio Narcis, i bio najbolji četiri puta uzastopno. Tek 1986. godiine pretekao ih je Vučko Ekspres, pa je sljedeće godine najbolja bila Omladinska zadruga, pa Kalifornija, pa JNA, pa opet Narcis, i to dva puta. Posljednji put igralo se 1991. godine, i pobjednik je bila ekipa Kafe “Bosna” iz Janje. U to vrijeme igrala se i Zimska liga u malom fudbalu, 1990. najbolji je bio Narcis, a 1991. Borac.

Pročuo se bijeljinski turnir, dolazili su da igraju i prvoligaški fudbaleri, iz tadašnje jake jugoslovenske lige. Bio je, recimo, Mihalj Keri iz Crvene Zvezde, pa naš Admir Smajić, koji je igrao za Partizan, Pavle Grubišić, takođe iz Partizana, pa Jasko Gradaščević iz Sarajeva, Nevres Zahirović iz vinkovačkog Dinama, Samir Gradaščević iz tuzlanske Slobode, Dragan  Mićić iz Crvene Zvezde, Enver Lugušić iz Sarajeva, Emir Grcić iz Čelika, fudbaleri bijeljinskog Radnika i svih regionalnih timova, milina ih je bilo gledati. Bilo je tu dosta reprezentativaca Jugoslavije u malom fudbalu, među njima i : Vignjević, Šupljikec, Petrika, Đukić, Androić, Radmanović, Saša Stanković, a igrao je i Aco Kovačević, današnji selektor reprezentacije Srbije u malom fudbalu.

Teško je sjetiti se svih majstora fudbalske igre koji su se pojavili na ovim turnirima. Evo nekih od njih : Efraim Ramadanović Kize, Milan Cimeša,  Aco Ostojić, Ibrahim Handžić, Kenan Keno Suljić, Mikica Vićanović, Boško Tonković, Admir Osmanović Buza, Ahmet Selimović Simo, Samir Demirović, Enver Zahirović Kuso iz Brčkog, pa Mirsad Omić Bobek, čuveni Radnikovi igrači Ramo Duraković i Mahmut Mašo Brkić, Ramin sin Meksud, Safet Omić Sitni, Ferid Karadarević Bige, Miodrag Savić Zeko, Dragan Lukić, Enver Ibrahimović Klempo, Nikola Bala, braća Bezjak…Zapamćeni su i golmani Duško Ostojić, Salih Džafić, Ibrahim Suljić Biban, Slobodan Ilić Bebin, Pašaga Bećarević… Bila je to revija asova kakvu je Bijeljina rijetko viđala. Igralo se za raju i za kašičicu gradske slave. Igralo se iz zadovoljstva, i niko se nije busao u grudi što pobjeđuje, ili tugovao i ljutio se što gubi.

Bila su to vremena malih radosti i velikih ljudi. Bila, i nema ih da se vrate, nikada više.

Komentari