Piše: Muharem Bazdulj

Svi mi koji smo rat proveli u Bosni i Hercegovini imamo nekog osuđenog ratnog zločinca koji je mahnitao nešto bliže našem zavičaju negoli neki drugi.

A ima nekih gradova koji po broju ratnih zločinaca dominiraju u odnosu na susjedne lokalne zajednice. U Bosanskoj krajini nekako dominira Prijedor, u Posavini Bosanski Šamac, u istočnoj Bosni ističe se Vlasenica, u Hercegovini Konjic ima čime da se isprsi, dok u centralnoj Bosni na tabeli vodi Vitez. Ipak, kad se prisjetim tih posljednjih mjeseci 1992. i početka 1993. godine, kad se rat između Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane već počeo činiti neizbježnim, najzlokobniji glasovi nisu dolazili iz Viteza, nego iz Busovače. Dario Kordić je činio sve što je bilo u njegovoj moći da nehrvatima u centralnoj Bosni utjera strah u kosti. Sa onim naočalama ružnih okvira i facom štrebera kome su u osnovnoj školi rutinski palili klempe i čvoke, na prvi pogled nije djelovao kao neko koga se treba bojati. Međutim, možda baš zbog onoga što psiholozi nazivaju natkompenzacija, imao je potrebu da daje radikalnije izjave nego drugi lokalni lideri.

Uskoro je na ružan način počela historija u koju se Kordić upisao krvavim tragovima. Između ostalog, pravosnažno je proglašen krivim za jedan od najgorih ratnih zločina u svim ratovima što su pratili raspad Jugoslavije. U masakru u selu Ahmići počinjenom 16. aprila 1993. godine ubijeno je 116 civila, od kojih jedanaestoro djece, među kojima je bila i beba stara samo tri mjeseca. Dario Kordić je osuđen na 25 godina robije, ali prema već standardnom običaju Haškog tribunala, svaka kazna u praksi se odsluži samo do kraja svoje druge trećine, tako da je i Kordić poslije odležanih 16 i kusur godina pušten na slobodu. U takođe klasičnom postjugoslovenskom manevru dočekali su ga kao heroja. To je zapravo možda i najveći poraz svake politike pravde i pomirenja na zapadnom Balkanu: praktično još uvijek nema ratnog zločinca koga velika većina naroda na čijoj je strani ratovao smatra ratnim zločincem. Kao i još poneki visoki političar koji je odležao kaznu za ratne zločine, Kordić se okrenuo religiji. I ovdašnje vjerske zajednice, nažalost po pravilu, više drže do “svojih” dželata, nego do “tuđih” žrtava. Zločinci obično imaju i svoje omiljene duhovnike. Kordiću je to sisački biskup Vlado Košić.

I dobro, slično Biljani Plavšić, nije da se Kordić baš gura da po svaku cijenu stane pod svjetlost reflektora, ali povremeno i neće propustiti priliku. Najskoriji slučaj je zagrebačka manifestacija “Hod za život”, održana sada za vikend. Petnaest hiljada ljudi se okupilo na Trgu dr. Franje Tuđmana pa su prošetali do Trga bana Jelačića, a sve zarad poruke da život treba štititi od začeća do prirodne smrti. Među poznatim licima okupljenim u “Hodu” bila je i poslanica Evropskog parlamenta Marijana Petir kao i osuđeni ratni zločinac Dario Kordić. Sličan se sličnom sviđa, a poznat poznatog privlači, pa su Kordić i Petirova odradili i jednu zajedničku fotografiju. Narodna poslanica u najvišem zakonodavnom tijelu Evropske unije tu je fotografiju preko svog Facebook profila, kako se to kaže, šerovala, napisavši usput kako se “osjeća blagoslovljeno”. I naravno, pojedini komentatori su s razlogom digli glas protiv travestije u kojoj se ratni zločinac pravosnažno osuđen za stotine ubistava zalaže za poštovanje života, ali to se manje-više svelo na glasove vapijućih u pustinji. Uostalom, ovo nije prvi “Hod za život” kome prisustvuje Kordić, to se već pretvara u stanovitu majsku tradiciju, a stvar se nakon nedjelju-dvije zaboravlja do iduće godine.

Rečeno je i to već mnogo puta, ali to nikad ne treba prestati ponavljati. Istinsko moralno pravo da kritikuje aberacije unutar neke zajednice ima samo onaj koji slične aberacije kritikuje i unutar vlastite zajednice. U svim postjugoslovenskim društvima, međutim, takvi su vrlo rijetki. Slatko je slatko, lele što je slatko, zgražavati se nad zagrebačkim manifestacijama u kojima participira osuđeni ratni zločinac, a metodom slijepe mrlje ignorisati ili prenebregavati banjalučke, beogradske, prištinske ili sarajevske manifestacije sa manje ili više sličnim momentima. Isto tako, međutim, ne treba ni upadati u zamku posvemašnje nivelacije i ideje da su “svi isti”. Postoje konkretne situacije, konkretne okolnosti i konkretne atmosfere u javnosti. I postoje, naravno, stvari koje su toliko prokleto perverzne da čovjek ne može vjerovati da se dešavaju. Hajde i nekako da se Kordić pojavljuje na nekim skupovima o ratu u Bosni i Hercegovini, da u kameru posvjedoči neku svoju projekciju ratnih događaja, hajde i da se čuje kad bi eventualno imao potrebu da izrazi svoje kajanje; ali da ga se promoviše kao “zaštitnika života”, i to “od začeća do prirodne smrti”, jest stvarno nešto đavolski cinično. Takvu zloupotrebu kršćanstva teško da bi mogli da zamisle i najagresivniji pobornici teze da je monoteizam odgovoran za većinu zala na ovom svijetu. I kao što neko već reče, vjerske zajednice su se baš lijepo potrudile da nam pokažu kako poštuju život od trenutka začeća do trenutka rođenja, a sada bi bilo zgodno da se očituju i o poštovanju života od trenutka rođenja nadalje, naročito u situacijama gdje su “naši” ubijali “anamo one”.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari