Piše: Gordana Katana

Umjesto da zbog propasti robnih rezervi smijeni ministra Predraga Gluhakovića, premijerka-a RS Željka Cvijanović nagradila ga je sa 104.000 maraka za kupovinu novog automobila.

I proslavi Radio-televizija RS-a 25 godina postojanja. Javni servis nije štedio novca da napravi, kako su istakli, feštu neviđenu u Banjoj Luci. Skupa bina, brojne kamere, angažovana silna dodatna tehnika, dron, jednom riječju trista čuda, kako bi zabavili puk pred RTV domom i onaj ispred malih ekrana. Slavilo se, prisjećalo i podsjećalo, samo što je u ovih četvrt stoljeća teško navesti ono zbog čega bi se ovaj medij imao ponositi. Jer od vremena kada su pod palicom Ilije Guzine i iz zlih usta Riste Đoge iz noći u noć i iz dana u dan iz paljanskog studija sijali mržnju i najcrnju ratnu propagandu, do danas se malo toga promijenilo. Uzalud je međunarodna zajednica godinama plaćala supervizora, uzalud davala novac u edukaciju novinarskog kadra. RTRS i danas, kada je već niz godina javni medijski servis bh. entiteta Republika Srpska, samo je propagandno glasilo vlasti. Na čijoj su meti svi oni koji nisu vlast i uz vlast. I čiji informativni program dok gledate, pitate se s pravom živimo li mi zapravo u Norveškoj ili Švicarskoj, pa samo zlovoljni i zajedljivi, kakvi jesmo, to ne želimo priznati?

Ali i novčić i medalja imaju i onu drugu stranu. A na toj drugoj strani javnosti je objelodanjeno pismo nezadovoljnih radnika RTRS-a u kojem se otkriva tamna strana javnog servisa. U kojem se dugovanja mjere milionima, u kojem se radnicima ne uplaćuju doprinosi, a pajtaš generalnog direktora odlučuje kome će od radnika na dva-tri dana ovjeriti zdravstvenu knjižicu. U pismu se upozorava na drastičan pad naplate RTV takse, na to da se javnost godinama obmanjuje u pogledu gledanosti. I na kraju i na ono što je svima jasno. Da se uređivačka politika informativnog programa kreira u kabinetima premijerke i predsjednika RS-a, a ne u redakciji RTRS-a.

I sve to je uzalud. Uzalud opozicija brojnim argumentima upozorava na stanje u RTRS-u jer oni kojima se upozorenja upućuju za to ne haju. Oni bespogovorno služe vlasti. Vlasti koja im krpa budžet milionskim grantovima. Od kojih, istina, većina zaposlenih u RTV domu nema koristi. Ali koga briga za njih. Vrata su im širom otvorena da odu ako im nije dobro.

No, stanje u javnom servisu samo je vrh ledenog brijega sumorne slike Republike Srpske. U kojoj je konačno obznanjen stečaj u Robnim rezervama. Onim Robnim rezervama koje su katastrofalne majske poplave 2014. godine dočekale bez lopata, ijedne vreće pijeska, gumenih čizama. O čamcima za evakuaciju, zalihama hrane i vode da i ne govorimo. I kako tada, nastavile su i do danas. No umjesto da zbog toga s funkcije smijeni resornog ministra Predraga Gluhakovića, premijerka Željka Cvijanović nagradila ga je sa 104 hiljade maraka. Za kupovinu novog automobila. Jer neće se valjda eresovski ministar trgovine i turizma vozati od sajma do sajma starim automobilom? To što su Robne rezerve propale nije, rekosmo, bitno. Jer ministar je svoju “sposobnost” dokazao krijući godinama ugovor o privatizaciji banjalučke robne kuće Boska i uz njega pripadajuće mjenice. Zbog kojih Vlada RS-a ne može, ili zapravo svjesno neće da naplati milionska potraživanja od kupca Boske, kontroverznog srpskog biznismena Dragana Đurića. Tako je to kad se ima para i ima se s čim.

Onda je za ovu vlast potpuno normalno da godinama javni novac prelijeva na račun nepostojećeg predstavništva RS-a u Izraelu. Kojim, koje li ironije, rukovodi iz Banje Luke devedesetogodišnji savjetnik Milorada Dodika Arie Livne. A kada ima novca za nepostojeće izraelsko predstavništvo, onda ga mora biti i za ona ništkorisna od Amerike do Grčke, koja nisu ni feninga investicija za RS osigurala. I čiju svrhu i opravdanost postojanja zna samo vrh ovdašnje vlasti. Koja godinama odbija, iako je to po zakonima ovog entiteta dužna, Narodnoj skupštini podnijeti izvještaj o njihovom radu.

I dok na jednoj strani svjedočimo sramnom bahaćenju u trošenju javnog novca, na drugoj zdravstveni sektor grca u dugovima. U dugovima do grla su i listom sva javna preduzeća. Mjesta za partijske uhljebe, kojima upravljaju podobni, a ne sposobni. Socijalni mir kupuje se na kredit, zaduživanja entiteta iz dana u dan su sve veća. I bit će. I neće se pitati za cijenu. Ni uvjete pod kojima se do novca dolazi. A oni su sve manje oni uobičajeni, bankarski, i sve više zadiru u samu srž ovog društva. Kreditori, kako bi bili sigurni da će im se posuđeni novac vratiti, uslovljavaju i koliko ćemo plaćati litru nafte i koliko će vozova voziti našim prugama. I tako dalje i tako dalje.

Teško je da sve to ne samo da ne vide nego i na svojoj koži ne osjete i građani. Pa ipak, glasovi nezadovoljstva i dalje su tek sporadični i u pravilu šira solidarnost u takvim situacijama izostaje. Stoga, bit će da je RTRS u pravu. I da se u RS-u jednako dobro živi kao u Norveškoj ili Švicarskoj. Oni koji odavde bezglavo, čim im se ukaže prilika, odlaze trbuhom za kruhom, kao i oni koji kritikuju, naprosto su obični zlobnici i domaći izdajnici.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari