Sarajevo moje, jedini moj grad

Piše: Bojan Tončić

Ostale su njegove pesme, da bude tužno, onako, baš. Još tužnije. Za one koji misle da su to zaslužili. Kemal Monteno svakoga je učinio boljim, svima je poklonio pravo na sebe. Mogao je samo tako. Ko zna kolika je to sreća

Neće više napisati nijednu ljubavnu, ni jednu jedinu bez suza, a sve što je napisao obeležilo je živote mnogih ljudi, jedan neuništivi grad, koji je branio stihovima prigušene nade, muzikom i ljubavlju. Nema više Kemala Montena, čoveka koji je sve svoje sreće podelio s drugima, i nade i strahove. A strepeo je za ljude koje je voleo: Dišući sarajevski zrak/ Opor od smrti tolike mladosti/ Moj bože, Dio mio. Dok su strašni refreni pretili da će uništiti ono što je voleo, Kemal Monteno, onaj iz nezaboravne autobiografske pesme o Sarajevu, nije mogao drukčije: Dečak koji raste zavolio te tad/ Ostao je ovdje vezan za svoj grad.

“Nije bilo loše. Sve što sam hteo, ostvario sam, jer nikad mnogo nisam tražio”, kazaće Kemo na kraju osamdesetih godina prošlog veka. Onako penzionerski, a tek su ga čekala najveća iskušenja, ona velika, za najveće ljude.

Ostalo je mnogo, da se pamti: Dušo moja, Jedne noći u decembru, Sinoć nisi bila tu (posvećena Josipi Lisac, pevao Zdravko Čolić, kao i Zelena si rijeka bila, Gori vatra, Jedina, Prava stvar), Što sam ti skrivio, živote moj (Pro arte), Iz dnevnika jedne žene (Anica Zubović), Ne plači, majko (Meho Puzić), Čekala je majka sina (Mahir Paloš). Za Indekse je napisao legendarnu Bacila je sve niz rijeku, pa Sve ove godine, Zemljo moja otpevali su Ismeta Krvavac i Ambasadori, On me voli na svoj način (Gabi Novak).

Sakupio je i ponovo ispevao stihove Tome Zdravkovića (‘O Danka, Danka, Danka, o Marija/ Hej Branka, Branka, Branka/ Prokleta je ova nedelja). Poslednji koncert održao je u Smederevu, završio ga je pesmom Tome ZdravkovićaUmoran sam od života.

Stotine hiljada ploča, pesme koje su bile prepoznatljivi muzički background bivše Jugoslavije. Za Kemalom Montenom, čudnim izdankom koji je krasio jedno podneblje, žali pristojan svet širom nekadašnje Jugoslavije.

Valjda je normalno, kad veliki ljudi odlaze, da bar na trenutak pomislimo kako su i dalje živi, da hoće još nešto da nam kažu, nečemu da nas pouče. Uzalud, danas više nema Kemala Montena, ljudi koji su ga doživljavali kao svog ostali su sami. Ostale su njegove pesme, da bude tužno, onako, baš. Još tužnije. Za one koji misle da su to zaslužili.

Kemal Monteno svakoga je učinio boljim, svima je poklonio pravo na sebe. Mogao je samo tako.

Ko zna kolika je to sreća.

 

(e-novine.com)