Piše: Jusuf Trbić
Istorija bijeljinskog kraja je neispitina i nedovoljno poznata. Ipak, zna se da su ovdje ljudi živjeli još u praistoriji, tokom vijekova smjenjivali su se različiti narodi, od Kelta, Tračana, Ilira, Gota, do rimske uprave, kad je ova oblast administrativno pripadala provinciji Panoniji. Nakon burnog istorijskog razdbolja, u kojem su ovdje najčešće vladali Ugari ( Mađari), Semberija ulazi u sastav bosanske države 1322. godine, pa pada ponovo pod ugarsku vlast od 1412. do turskog osvajanja. O tragovima prisustva Mađara ( ili Madžara, kako se nekad govorilo), svjedoče nazivi lokaliteta Madžar-brod, madžarska varoš i ime sela Balatuna, kako je zabilježila Radmila Kajmaković, a ona je jedan od malog broja istraživača koji su bavili istorijom semberskog kraja. Rođena je u Makedoniji, u Velesu, a djetinjstvo je provela u Bijeljini, što je odredilo i pravce njenog profesionalnog angažmana. Završila je studije etnologije u Beogradu, a radila je u Sarajevu, najviše kao kustos Zemaljskog muzeja. Bavila se istraživanjima u Semberiji i bila je autor prve stalne etnološke postavke u Muzeju Semberije 1981. godine. U svojoj temeljnoj studiji “Semberija – etnološka monografija” (1970.) , kao i u pet posebnih radova, ona analizira procese kretanja stanovništva, doseljavanja i iseljavanja, kao i islamizacije, koja je bila dug i složen proces. Jedan od njenih radova ima naslov : “Kako je Semberija dobila ime” (1977.).
“Dugo vremena u nauci je bilo usvojeno Skarićevo mišljenje da je naziv Semberija postao u vezi s sa turskom reči zenberedži ( kako su se nazivali janjičari naoružani samostreolom”, piše Radmila Kajmaković. “Po M. Budimiru naziv Semberija potiče od arbanaške reči sember (saveznik, drug). Po mišljenju M. Filipovića ime Semberija “moglo je nastati najranije u XVI veku, kada su se u tom kraju naselili mnogi Vlasi, i ono je uspomena na njihovo društveno-ekonomsko stanje uopšte, ili užu grupu sebara –sembera među njima”, odnosno ime Semberije je nastalo od reći sember, kako su se u XVI veku nazivali Vlasi težaci. Ime Semberija je najverovatnije madžarskog porekla i vezano je za ona vremena (XII-XVI vek) kada je ove krajeve povremeno držala ugarska kraljevina, a Srem i Slavonija redom ulazili u okvire ove države. “Szembe”(čita se sembe) na madžarskom jeziku znači preko puta, naspramno, preko. Treba se setiti da se “prečanima” još uvek nazivaju stanovnici oblasti uz Savu, gledano iz Bosne, odnosno iz Srbije. Slovenizovana madžarska reč “sembe” dobila je nastavak “ija”, kao i Šumadija ( zemlja šuma), na primer, a na madžarskom ona jednostavno znači – zemlja preko Save. Semberija je, stvarno, pandan Sremu, ne samo geografski, već i karakterom zemljišta, te je, bez sumnje, mogla svoje ime da izvede iz ovog madžarskog predloga.”
Radmila Kajmaković analizira i kretanje stanovništva u Semberiji i islamizaciju, kao dugotrajne i složene procese, koji su pratili burne događaje na ovom vazda nemirnom prostoru. S dolaskom turske vlasti počeli su stizati novi stanovnici. Na prvom popisu 1533. godine muslimana je bilo samo u Čevtrtkovištu, a na sljedećem popisu (1548.) bilo ih je u 14, od ukupno 17 naselja u semberskom kraju. Na popisu 1600-1604. muslimani su živjeli u 12 sela, a nije ih bilo u Batkoviću i Popovima. Nedugo nakon toga, 1629. godine, pominje se Semberac Mehmed-paša Papazoglu, namjesnik u Bosni u vrijeme velikog vezira Husref-paše, koji je vladao samo dvije godine. Njegovo ranije prezime bilo je Popović, i, kako se pretpostavlja, bio je sin popa iz Čevtrkovišta, to jest Bijeljine. Zabilježena su i imena čettvorice velikaša iz ovog kraja, koji su ratovali u sastavu turske vojske 1711. godine na rijeci Prutu. To su : Ali Čukojević, Mahmud Lužac, Mahmud Batković i Durak Tomašević. U to vrijeme, zbog stalnih ratovanja i pomjeranja granice, svakodnevna su bila preseljenja stanovništva, pa je tako 1688. i 1689. godine dosta naroda iz Bosne i Srbije otišlo u Srem i Slavoniju, a među njima je bilo i porodica iz Semberije. Oni su se naselili u morovićkom kraju i u Rači, a osnovali su i selo Bosut. U Semberiju su feudalci doseljavali i muslimanske i pravoslavne kmetove iz Hercegovine, jer im je trebala radna snaga, a sve nove ratne pohode, bune i nemire pratilo je i pomjeranje naroda u pravcu sigurnijih područja.
Kako navodi Radmila Kajmaković, pravoslavno stanovništvo iz Semberije naselilo se i u županjskoj Posavini, u Vinkovcima i okolini, gdje su Petrovići dobili novo prezime : Semberci ili Semberčevići, a poznato je bilo i prezime doseljenika iz sela Balatuna – Balatunčevići. Tokom XVI vijeka muslimansko stanovništvo doseljavalo se iz Srbije u Bosnu, pa su tako došli u Kozluk, odakle su pravoslavci otišli i naselili se u Modranu i Međašima. Sredinom XVIII vijeka iseljenici iz sela Brodac naselili su i današnje naselje Kuzmin. Ta masovna preseljenja stanovništva završena su oko 1790. godine, kad se dosta onih koji su se odselili, vratilo u Semberiju. Ipak, u XIX vijeku uslijedila su tri nova velika talasa seoba : u vrijeme Prvog srpskog ustanka, zatim u vrijeme Posavske bune i u toku ustanka 1875-1876. godine i srpsko-turskog rata, kad je mnogo pravoslavnog stanovništva prebjeglo u Srbiju. Ipak, većina njih se vratila nakon prestanka ratnih sukoba. Veliki talas iseljavanja muslimana dogodio se nakon austrougarske okupacije, a počeli su se doseljavati Nijemci, Jevreji, Mađari, Slovaci. Početkom XIX vijeka u sela Batković i Modran stiglo je po nekoliko porodica Karavlaha.
Sva ta kretanja stanovništva, koja su bila uobičajena za to vrijeme, pogotovo na graničnim područjima, donijela su i nešto što je na na jedinstven način oblikovalo noviju istoriju ovoga kraja – mješavinu naroda, jezika, kultura, običaja, koja je svuda i u svim vremenima bila bogatstvo kakvim se malo ko mogao podičiti.
Ali, da se vratimo procesu islamizacije u Semberiji, kako je to vidio Adem Handžić.
( nastaviće se )
