Piše: Jusuf Trbić

            Kako smo rekli, proces islamizacije pratio je širenje novog, velikog carstva, i u suštini se nije razlikovao od načina na koji su se ponašale sve osvajačke sile u istoriji. U ovom slučaju, prelazak na novu religiju nije bio nasilan, jer masovni prelazak na islam nije odgovarao turskoj vlasti, zbog obaveza koje su imali pripadnici drugih religija, prije svega u plaćanju poreza. A pred njima je bila dilema da li ostati u svojoj vjeri, s manjim pravima (ali pod zaštitom vlasti), ili prihvatiti  islam i priključiti se povlaštenom sloju stanovništva, što nije uvijek bio najbolji izbor. Jer, obavezu ratovanja u tuskoj vojsci imali su samo muslimani, a ostali su mogli da im se priključe dobrovoljno ili u plaćeničkim jedinicama. Zbog toga je, po pravilu, tokom vremena rastao procentualni udio hrišćanskog stanovništva, jer oni nisu morali da ratuju i da ginu. To potvrđuje, na svoj način, prvi austrougarski popis stanovništva 1879. godine. Nakon vijekova turske vladavine u Bosni je te godine bilo : pravoslavaca 496.761, muslimana 448.613, katolika 209.391, Jevreja 3.439 i ostalih vjera 249. To baca sasvim drugačije svjetlo na osmanski  period, posebno kad se ima u vidu srpska istoriografija, koja vrijeme turske vladavine vidi isključivo kao mrak, nasilje, prije svega nad Srbima, njihovo istrebljenje, uništavanje crkava i tome slično. Pa kad neko sa bosanske strane ospori takva viđenja, odmah dobije optužbe da želi predstaviti tursku vlast kao dobru, humanu, raj na zemlji i tome slično. Dakako da je svaka vladavina na osvojenim teritorijama u čitavoj istoriji počivala na sili, ali, ako se vide ovi podaci i ako se zna da su i nakon četiri ili pet vijekova ostale i opstale mnoge srpske bogomolje i manastiri, jasno je da turska vlast i nije bila tako surova kakvom je danas žele predstaviti. Uostalom, Jevreji, koji  su iz Evrope bježali u Tursku, imali su vjerovatno dobre razloge za to. Zaključak je jasniji ako se sve ovo uporedi sa onim što se dogodilo s muslimanima u Srbiji nakon odlaska Turske ( a oni su nekad bili većinsko stanovništvo u toj zemlji), a pogotovo ako se ima u vidu da su Miloševićevi i Karadžićevi Srbi za četiri godine ( ili manje), na kraju dvadesetog vijeka, sa teritorija koje su kontrolisali, protjerali i pobili 95 posto Bošnjaka i porušili im sve vjerske objekte, sve do posljednjeg kamena. U poređenju s njima, svaka je vlast u istoriji ovih prostora bila raj na zemlji.

Ali, da se vratimo temi. U prvom dijelu turske vladavine  prelaskom na novu vjeru mnogi su mogli zadržati povlastice koje su imali, što se posebno odnosilo na bogatiji sloj stanovništva, a otvarala im se i  mogućnost svestranog napredovanja u službi. Zbog toga proces islamizacije nije bio ni sistematski, ni stalan proces.

“ U bijeljinskoj nahiji”, kaže Adem Handžić, “vidi se jasno iz priloženih tabela da se proces islamizacije uglavnom završio do sredine XVI vijeka. Na islam su prelazili svi društveni slojevi, i oni koji su nekada bili nosioci vlasti, i srednji stalež, tj. posjednici slobodnih baština, kao i raja. Jedni su nastojali da na taj način sačuvaju svoje ranije pozicije, drugi da održe i prošire svoje baštinske zemlje, a raja je, opet, u novom poretku gledala priliku da sasvim promijeni svoj položaj, ukoliko se prikloni osmanskoj državnoj misli i pređe na islam.”

Često se dešavalo da mlađe generacije pređu na islam, a roditelji ostanu u svojoj vjeri, ili da dva brata budu u različitim religijama. Oko sredine XVI vijeka broj muslimana se udvostručio samo u Grm Selištu i Čukojevićima, ali su i tada bili manjina ( recimo, u Čukojevićima je u to vrijeme omjer hrišćana i muslimana bio 7 : 1). Ali, selo Grm Selište ( današnji Grmić) se brzo razvijalo, pa se spojilo sa Četvrkovištem, i u njemu je oko 1600. godine bio podignut mesdžid ( džamija). Temelji te džamije mogli su se vidjeti i nakon Drugog svjetskog rata. Nakon dolaska Turaka, u Semberiji su uglavnom živjeli muslimani i pravoslavci, mada su, po svemu sudeći, prije toga tu živjeli brojni katolici, koji otišli u područja preko Save. Plodna Semberija je bila mamac za mnoge, pa je, kako navodi Handžić, krajem XVI vijeka naglo povećan broj čifluka – zemljišnih posjeda ( od 21. u 1548. na 86 čifluka i 34 zemina oko 1600. godine). Vlasnici tih posjeda su bili vojnici i zanatlije, koji su imali povlašteni položaj u društvu, jer su se bavili poslovima koji su bili važni za državu. To je važilo I za muslimane i za hrišćane, koji su se mogli priključiti i hrišćanskim odredima turske vojske ( martolozi) i obezbijediti za sebe samostalne zemljišne posjede, na koje nisu plaćali porez, ili su ga plaćali minimalno. Kad je Četvrtokvište proglašeno kasabom, svi koji su tu živjeli imali su od toga veliku korist, jer su oslobođeni rajinskih poreza. To je, inače, bio način na koji je turska vlast podsticala razvoj većih naselja. Zanimljivo je da su se povlastice odnosile samo na gradsko stanovništvo, pogotovo na zanatlije i vojnike, a da je seosko stanovništvo,  i hrišćansko i muslimansko, bilo podjednako u statusu obične raje. U Semberiji su samo stanovnici sela Popova bili povlašteni, jer su imali zadatak da prave i popravljaju mostove, pa su bili oslobođeni plaćanja svih nameta.

Nova vlast je, naravno, podsticala gradnju muslimanskih vjerskih i kulturnih objekata. U Bijeljini je, tako, izgrađena džamija sultana Sulejmana – Atik džamija ( odmah nakon 1548. godine), a na popisu 1600. godine pominju se hatib te džamije Abdurahman i mujezin Kurd, sin Alijin. U vakufskom arhivu u Ankari nalazi se evidencija rada Atik džamije, iz koje se može vidjelti da su za plate službenika toga sultanskog vakufa u Bijeljini uvakufljeni prihodi od carskih čifluka u Kanjiži ( koji su izgubljeni nakon Bečkog rata (1683-1699.). Handžić citira jedan podatak o promjeni imama i hatiba u toj džamiji : “ U zvorničkom sandžaku, bijeljinskom kadiluku, u samoj kasabi Bijeljini umro je, ne ostavivši iza sebe djece, Jahja halifa, imam i hatib u džamiji koju je podigao umrli i blaženi sultan Sulejman han – neka mu se Bog smiluje i oprosti mu grijehe – sa platom iz prihoda od carskih čifluka u Kanjiži, i to za imamsku službu 10 akči i za hatibsku službu takođe 10 akči dnevno. Na temelju prijedloga kadije Ibrahim-efendije, na upražnjeno mjesto postavljen je Salih halifa i izdat mu je berat, dana 25. zilhidže 1177. godine ( 25. 06. 1764.). Iz dokumenata se vidi da su u džamiji radili sljedeći službenici : imam, hatib, vaiz, sibjan-mualim, prvi mujezin, drugi mujezin, feraš i upravitelj ( mutevelija). Činjenica da je tu bio i učitelj vjerske nastave ( sibjan-mualim) govori da je uz džamiju postojao i mekteb, vjerska škola, a zna se da je tom vakufu pripadala i javna banja, koju su Austrijanci srušili tokom bombardovanja Bijeljine.

Pored Sulejmanije, u Bijeljini je 1776. godine izgrađena još jedna džamija. U arhivu u Ankari, u takozvanom Yevmiye” defter, zapisano je : “ U kasabi Bijeljini, u mahali zvanoj Banja, narod je uz odobrenje sultana podigao džamiju i u njoj uspravio minber.  Na prijedlog kadije Derviša, sina Ibrahimova, za imama  i hatiba postavljen je Sulejman, sin Abdulahov, dana 22. safera 1190. ( 12. 04. 1776.). Taj isti imam i hatib je nakon 9 godina ( 18. 09. 1785.) zbog slobodnijeg života i zanemarivanja dužnosti smijenjen, a na njegovo mjesto postavljen Mustafa, sin Husejnov.” Ostala su zapisana i imena bijeljjinskih kadija iz tog vremena : Fejzulah ( 1758.), Ibrahim ( 1763.), Mehmed ( 1764.), Husejn ( 1766.), Ibrahim (1776.), Fejzulah, sin Zulfikarov ( 1785.), Abdulah, naib ( 1792.), Mustafa (1800.), Mehmed, naib ( 1824-1830).

U pomenutom arhivu nalazi se i bilješka iz 1767. godine, o drugim džamijama. Među njima je i  “džamija u kasabi  Janji, koju je podigao narod”, a te godine imam i hatib te džamije bio je Mehmed halifa, sin Mustafin. U selu Atmačići kod Ugljevika postojala je džamija prije 1793. godine, u Brezovom Polju džamija koju je podigao sultan Abdul-Medžid han, otac sultana Abdul-Aziza (1861-1876),  koji je u tom istom mjestu kasnije podigao džamiju Aziziju. Pominje se takođe i džamija u Koraju “ koju je podigao narod”.

Kad smo već pomenuli prvi austrougarski popis iz 1879. godine, da kažemo i to da je Bijeljina bila tada četvrti  grad po veličini u Bosni. Sarajevo je imalo 21.377 stanovnika, Mostar 10.848, Banja Luka 9.560, a Bijeljina 6.090, i bila je veća od Travnika ( 5.887), Tešnja ( 5.372), Tuzle (5.119), Prijedora (4.681) i Livna (4.597). Bijeljina je i danas jedan od većih gradova u našoj državi, ali se čini da su sljedbenici velikosrpske nacionalističke ideje konačno uspjeli uništiti bogatstvo multietničnosti, koje je oduvijek krasilo ovaj grad, ali i kulturu, i tradiciju, i zajedničku baštinu, i da više nikad neće biti onako kako je  nekad bilo.

Komentari