Intervju sa prof. Enesom Karićem

Bliskim istokom haraju sukobi. Otvaranjem žarišta u Jemenu ovi se sukobi, nastali iz Arapskoga proljeća, sve više pretvaraju u potpuni obračun sunnizma i ši’izma. Enes Karić, profesor tumačenja Kur’ana na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu za Tačno.net govori o povijesnim razlozima sukoba ove dvije sljedbe i njihovim savremenim političkim konsekvencama, kako u svijetu tako i u BiH.

Razgovarala: Amila Kahrović-Posavljak

Profesore Kariću, možete li za čitaoce našeg portala ukratko objasniti povijesnu pozadinu razlikovanja ši’izma i sunnizma?

Dopustite mi da u vezi sa Vašim pitanjem kažem nekoliko općih tvrdnji, o njima sam govorio i na jednom simpozijumu na Fakultetu islamskih nauka prije nekih pet godina, također o pitanju koje postavljate pisao sam dosad nekoliko puta, različitim povodima. Ovdje neke stvari moram ponoviti. Povijesno gledano, od smrti Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., 632. godine po gregorijanskom kalendaru, postupno dolazi do suočavanja raznolikih mišljenja i sukoba stavova u ranome islamu (pod riječju islam ovdje dijelom mislim i na ranu muslimansku zajednicu, Muslimanski ummet). Suočavanja i sukobljavanja bila su različite naravi, ali postoji opći konsenzus islamologa da rana međumuslimanska trvenja nisu nastala toliko iz teoloških koliko iz političkih razloga (jedan od razloga je bio i problem političkog, a to je tada istovremeno značilo i vjerskog, rukovođenja Zajednicom).

Kako rekoh, raskoli među muslimanima u prvim stoljećima islama (VII – IX stoljeće po gregorijanskom kalendaru) bili su političke, kulturalne, itd., pa tek potom teološke naravi (tj. “dogmatska“ trvenja oko mnogih razilaženja na ravni različitog interpretiranja jednog te istog kur’anskog teksta). Također, politički razlozi pravdali su se često vjerskim i, potom, teološkim argumentima. Svako poseže iz Kurʼāna za onim dijelovima koji ojačavaju njegovu političku ili mezhebsku poziciju! Stoga je ponekada, kad se sada gleda na ta davna prva stoljeća islama, veoma teško razgraničiti kada koja grupacija nastupa kao politička stran(k)a, a kada kao specifični mezheb, ili pak, kasnije, kao ova ili ona islamska sekta, sa zasebnim i odjelitim teološkim aspiracijama na tumačenja jednog te istog teksta Kur’ana (ili pak, teksta Hadisa, to jest izreka koje potiču od Božijeg poslanika Muhameda a.s.).

Također, sukobi u prvih nekoliko desetljeća ranoga islama oblikovali su u nekim aspektima potonje muslimanske pravce ili pravne škole, to jest mezhebe, ali i mnoge manje sekte/sljedbe, a ti mezhebi i te sekte/sljedbe u njima, u manjoj ili većoj mjeri odredile su veliki dio muslimanske povijesti, napose političku povijest i povijest mnogih država i halifata koji su se javili.

Gotovo da se može reći da dva glavna povijesna puta ili toka islama, sunnizam i šiʻizam, koji su potekli ili proistekli iz ranih debata o pitanju vodstva muslimanske zajednice, nikada nisu ni prestali postojati. Bilo je epoha kad su oba ova “puta islama” dobijali na snazi, danas se smatra da jačaju, čak ponekada u ekstremnim pravcima.

Kada dolazi do prvih jasnih kontura onoga što se i danas (odnosno već više od hiljadu godina) naziva sunnijskom i šiʻijskom stranom među muslimanima?

Sada se nužno moramo zaputiti prema velikim povijesnim prostranstvima vremena. Kako je općenito poznato, Muhammed, alejhiselam, je svoju poslaničku misiju imao od 610. do 632. godine. Tada je preselio, kako mi muslimani volimo kazati, na Bolji Svijet, Ahiret. Period od 632. do 661. godine naziva se dobom “Četverice pravovjernih halifa”. Ko su ove halife? Ukratko, halife su istaknuta četverica muslimana iz Prve Muslimanske Zajednice u Medini, oni su ti koji su naslijedili poslanika Muhammeda, a.s. Odmah treba objasniti i sljedeće: ta četverica prvih halifa nisu naslijedili Muhammeda, a.s., u striktno “poslaničkim” stvarima, zato što je objava Kur’ana sa smrću Muhammeda, a.s., bila završena. Naime, islamski kredo kaže: Poslije Muhammeda, a.s., neće se više pojaviti nijedan Božiji poslanik!

Te su halife zamijenile Muhammeda, a.s., na planovima i područjima organiziranja života Zajednice, zatim ekonomskog, obredno-vjerskog, te potom političkog i državnog uređenja i organiziranja rane muslimanske zajednice, kao i na planu tumačenja temeljnih tekstova islama, Kur’ana i kasnije Hadisa (Kurʼān je već postojao kao autentično zapisan tekst, dok se Hadis sakuplja nekoliko decenija poslije 632. godine).

U vrijeme prvog halife Ebu Bekra (od 632. – 634. godine), dolazi do političke (pa i oružane) pobune beduinskih plemena, tzv. ar-riddah, koja je buknula naročito u pokrajini Nedžd. Ova beduinska arabljanska plemena prihvatila su islam, ali ne i davanje zekata (uvjetno to ovdje prevodim sintagmom “obligatni vjerski porez”). Centralna halifska vlast iz Medine brzo je upokorila ta “vjeroodstupnička” plemena (ar-riddah), koja su tako tretirana jer su negirala jedan od stupova islama – davanje poreza ili zekata. Ali, ova plemena će se – kako ćemo vidjeti kasnije – uskoro pregrupirati kad je sjedište halifata prešlo iz Medine u Damask, 661. godine.

Prvobitni halifat (ili rana muslimanska Zajednica i, umnogome, država u Medini i okolini) stabilizirao se nakon halife Ebu Bekra, tako da je u vrijeme drugog halife Omera, koji je ubijen 644. godine, došlo do impozantnog širenja ne samo halifata, već i islama kao vjere, te postupno i kao kulture i civilizacije.

Halifa Omer bio je realističan i pragmatičan, s ciljem očuvanja jedinstva rane muslimanske države i zajednice, zabranio je najistaknutijim drugovima Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., da napuštaju Medinu i da odlaze u pokrajine. Time je preduprijedio mogućnost decentraliziranog i sektaškog djelovanja najuglednijih pripadnika rane muslimanske elite.

U vrijeme trećega halife Osmana (ubijen 656. godine) postupno dolazi do rivaliteta između njegovoga kruga iz reda aristokratije plemena Kurejš, s jedne, i jednog kruga muslimanskih pijetista koji su bili okupljeni oko četvrtog ehlis-sunetskog pravovjernog halife Alije ibn Ebi Taliba (ubijen 661. godine), s druge strane. Kako ovdje jasno vidimo, od četverice tzv. pravovjernih halifa (al-hulefā’u r-rāšidun) samo je Ebu Bekr umro prirodnom smrću. Drugi, treći i četvrti halifa poginuli su u gnusnim atentatima organiziranim od rivalskih frakcija.

Ove tri halifske smrti, naročito Osmanova i Alijina, kasnije će prerasti u sukob te kulminirati u neku vrstu apokaliptičkog trvenja među muslimanima. Nažalost, to trvenje traje sve do danas. Francuski filozof Henry Corbin, baš imajući u vidu djelovanje “prošlosti“ na Muslimanski ummet u kasnijim vremenima, nekom prilikom je rekao, otprilike, ovo: muslimanska povijest (ili “muslimanska prošlost”) nije prošla, već se uvijek nalazi “ispod nogu muslimana”.

sirenje prvobitnog halifata

Širenje prvobitnog Halifata

O čemu je tu zapravo riječ? Da li se radi ovdje o početnoj tački šiʻizma?

Da, radi se kako o početnoj tački šiʻizma tako i početnoj tački sunnizma. To dvoje jeste povezano nastankom, formuliranjem svojih pozicija, samom poviješću. A i jedni i drugi su muslimani, iako se međusobno, tokom vremena, profiliraju njihovi različiti pogledi i stavovi. Često jednu stranu definira ne ono što je pri njoj, već što je pri njezinom rivalu!

Ukratko, i vrlo pojednostavljeno, riječ je o sljedećem: Za halifu Aliju ibn Ebi Taliba (u Bosni stoljećima nazivan Hazreti Alija) vezane su dvije činjenice, važne da ne mogu biti važnije: prva je da je on bio zet Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., bio je oženjen njegovom kćerkom Fatimom, sa kojom je izrodio sinove Hasana i Husejna. Druga je činjenica ta da je Alija ibn Ebi Talib bio izabran za četvrtog halifu. Njegovi sljedbenici (koji su kasnije nazvani šiʻije) u njegovoj su osobi priznale ne samo zvanje/položaj halife već i zvanje/položaj imama, vrhovnog vjerskog, duhovnog i političkog lidera muslimanske zajednice.

Šiʻije kao strana ranoga islama (riječ šiʻije i znači grupa, pristaše, zagovornici, stranka Alije ibn Ebi Taliba) nastaju iz ovog sukoba između aristokratskih mekanskih krugova i bogatih rođaka halife Osmana, s jedne, i pristalica Alije ibn Ebi Taliba, s druge strane.

Praktički, vladavina halife Alije ibn Ebi Taliba posvjedočila je šiʻijsku pojavu kao insistiranje na tome da vlast (sva: duhovna, svjetovna, politička, itd…) pripada isključivo halifi Aliji ibn Ebi Talibu, potom Hasanu i Husejnu, njegovim sinovima koje je imao s Fatimom, kćerkom Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., te dalje njihovim nasljednicima po porodičnoj lozi. Za šiʻije su svi oni prije svega imāmi ili vrhovne duhovne vođe (a to, istovremeno, znači i političko vodstvo). Zapravo, šiʻije insistiraju na duhovnoj (ali i stvarnoj krvnoj) primogenituri imamske loze. Kod muslimana sunnija nema takvog insistiranja.

Upravo je tu – u odnosu prema halifi Aliji ibn Ebi Talibu – došlo do raskola među ranom muslimanskom zajednicom; neki taj raskol nazivaju “velikom kušnjom” (al-fitnatu l-kubrā). Egipatski književnik Taha Husein (umro 1973.) o tome je napisao jedno lijepo djelo.

Naime, mekanska aristokratija, nekad okupljena oko trećeg halife Osmana, s Muavijom (sinom bogatog Mekkanca Sufjana) na čelu, stacionirala se kasnije u Damasku (661. godine) i tamo osnovala halifat koji je nazvan Emevijskim (po Umejjatu, djedu Sufjanovu, odnosno pradjedu Muavijinu).

Muavija kao prvi halifa dinastije Emevija pokazao se politički lukavijim i vještijim, pogotovo prepredenijim i bezobzirnijim, od rivalskog halife Alije ibn Ebi Taliba; u pregovorima o miru on je halifu Aliju bezobzirno i nemoralno iscrpljivao, a iz pragmatskih razloga Muavija je u vojnim operacijama angažirao arabljanska beduinska plemena (ona ista koja su bila pokorena od Medine oko pitanja zekata).

Jedna bitka, ona na Siffinu 657., koja se odigrala između vojske Alije i vojske Muavije, bila je prva velika međumuslimanska tragedija. Od tada, ali i od gnusnog umorstva Husejna, sina Alijina, koje se desilo 680. na Karbali (Kerbela u Iraku), kreće sve jasnija podjeljenska crta između ove dvije velike grupacije ranoga islama, sunnizma i šiʻizma. Znaju li oni tada, recimo u boju na Siffinu 657., godine, da su sunnije i da su šiʻije? Ne, to niko ne može dokazati, jer je tada bilo mnoštvo upletenih faktora. Daljnje polariziranje strana, i teorijsko definiranje tih strana, jeste stvar kasnijih vremena, kasnijih tumačenja, itd.

Općenito gledano, u odnosu na svemuslimanski, univerzalistički i inkluzivni halifat prve četverice halifa u Medini, Emevijski halifat u Damasku značio je “arabiziranje” i “beduiniziranje” te važne univerzalne institucije islama. Damask je već značio dvor, paževe, protokole, beskrupuloznu vlast i moć, te se sve više gubio republikanski ideal vladavine prve četverice medinskih halifa koji su izabrani na način javnog izjašnjavanja muslimana. No, prvi halifski grad, ona Poslanikova Medina, uskoro ostaje bez halife.

Alija ibn Ebi Talib je svoje halifsko središte prenio u Irak, da bi bio ubijen u gnusnom atentatu 651. godine.

Naravno, u svome političkom trijumfu dinastija Emevija, po nekom automatizmu, dinamizira i podstiče antišiʻijski blok, te se tako, praktički od samih početaka sukoba Alije i Muavije formira i tzv. sunnijska strana islama.

O ovome je, na svoj način, pisao prof. Abdul-Hamid Ahmed Ebu Sulejman u svome djelu Kur’ānska vizija (Ar-Ru’yatu l-qur’āniyyatu l-kawniyyah) pokazao je da je univerzalistički duh ranoga halifata prve četverice halifa iz Medine splasnuo pod dinastijom Emevija u Damasku (od 661. do 750. godine). Tu knjigu sam preveo prije nekih šest ili sedam godina, izišla je u izdanju Centra za napredne studije u Sarajevu.

Tada (to jest oko 657. godine i boja na Siffinu) na scenu stupa i treći element ili haridžije (al-hawāridž), beskompromisni “ustanici” koji su bili protiv halife Alije ibn Ebi Taliba (koji je, kako rekoh maloprije, u međuvremenu svoj halifat pomjerio u Kufu u onom što je danas Irak) ali su haridžije bili protiv i halife Muavije u Damasku.

Razlozi zašto su haridžije bile protiv halife Alije ibn Ebi Taliba sabiru se u tome što su haridžije (ustanici, puritanci) odbacivali kompromise koje je Alija ibn Ebi Talib pravio u pregovorima sa suparnikom Muavijom.

Haridžije su bili ratoborni, okrenuti populizmu i republikanizmu, smatrali su da halifa može biti bilo ko koga muslimani izaberu, bili su protiv dinastičkog islama kakav su zagovarali Emevije u Damasku, ali su bili jednako tako i protiv šiʻijskog imamata na koji su gledali kao na neku vrstu nasljednog vodstva kroz lanac imama.

stara slika bitke na Kerbeli

Stara slika bitke na Kerbeli

Imajući u vidu već rečeno, jesu li razlike između ove dvije velike sljedbe ili pravca ranoga islama isključivo doktrinarne i, s obzirom na specifičan ustroj islamskoga društva, koliko se to doktrinarno prepliće s političkim?

Vaše pitanje pogađa suštinu stvari. Ali, ovdje treba da napomenem sljedeće: ovi rani raskoli događaju se još uvijek isključivo unutar Arapa, konkretnije, poglavito unutar plemena Kurejš (Qurayš) u okrilju kojeg je rođen i kome pripada sam Božiji poslanik Muhammed, a.s. Nekoliko desetljeća kasnije doći će do širenja sunnizma, šiʻizma, haridžizma, i drugih strana i “puteva islama“ islama, proširiće se među druge narodne, jezičke, kulturalne zone i područja gdje se islam već bio zakorijenio.

Naravno, razlike između ovih prvih pravaca ili “puteva islama“ jesu u prvom redu političke i državne, ali vremenom sve dobija i dimenziju vjere, specifičnih tumačenja vjerskih izvora (Kurʼāna, Hadisa, itd.)

Dopustite mi ipak, još malo povijesnih poranjanja. Od 657. godine pa do 700. godine nastale su i posve se jasno isprofilirale, te historijski zakorijenile, sljedeće grupacije ili sljedeća tri glavna politička pravca, puta, smjera… ranoga islama:

Najbrojnija strana ili put islama jesu tzv. ahlu s-sunna wa l-džamā’ah (ili suniti/sunniti, sunije, muslimanska većina koja je, 661. godine, pristala na halifat u Damasku, pristala je da se halife nasljeđuju dinastijskom primogeniturom, smatraju da spram dinastičkih halifa treba imati lojalan odnos), itd. Praktički ova muslimanska većina je prerasla u promotore političkog kvijetizma ili izbjegavanja sukoba s vlastima (tj. dinastičkim halifama). Ehlis-sunetske ili, kratko, sunnijske dinastije su, uglavnom, obilježile cjelokupnu povijest islama, a takve su bile i Abbasijska dinastija u Bagdadu (750. –1258.), Osmanska u Bursi, Edrenama i Istanbulu (1299. –1924.), Emevijska u Španiji, zatim Turci Seldžuci itd. Dugo bi nas odvelo ako bismo ih sve ovdje navodili.

Drugi veliki put ili strana islama jesu tzv. aš-šiʻah (šiʻije) ili sljedbenici halife Alije ibn Ebi Taliba i nekoliko imama koji su njegovi potomci. Šiʻije smatraju da su imami (od loze Fatimine i Alijine) ti koji trebaju predvoditi muslimansku zajednicu. Potom se ne slažu koliko je tih imama u nizu lanca koji priznaju da ga treba slijediti. Neki poštuju sedam, drugi dvanaest imama itd.; po tome su nazvani septimalni, odnosno duodecimalni šiʻiti. I šiʻije su imale i svoj halifat u Egiptu, tzv. Fatimije (u Kairu negdje od 909. do 1171. godine) Također, Safavije ili Safavidi u Isfahanu dolaze na vlast 1501. kao neka vrsta šiʻijske dinastije i od tada je cijeli Iran postupno posta(ja)o šiʻijski. Danas je Iran, također, šiʻijska država.

Ali, da ovdje objasnim jednu stvar. Pogrešno je danas muslimane šiʻije vezivati samo za Irance (ili Iran). Jer, naime, milioni i milioni Arapa pripadaju šiʻijama, to jest šiʻije su. Šiʻijske muslimanske grupacije danas postoje u gotovo svim središnjim tradicionalnim arapskim zemljama (Arabija, Jemen, Oman, Egipat, Liban, Sirija, Bahrejn, Kuvajt itd.) U Siriji su danas tzv. prošiʻijski ‘alawiti (‘alāwije) na vlasti, iako su istaknuta manjina, ali od nekoliko miliona! Ukratko, postoje milioni Arapa i Perzijanaca (Iranaca) koji su šiʻije; šiʻija ima i drugdje, procjenjuje se da danas ima 8-10% šiʻija od ukupne populacije muslimana u svijetu.

Ipak, sa stanovišta dosadašnjeg posjedništva vlasti u muslimanskom svijetu, šiʻije su bile gotovo uvijek opozicija i jedna marginalizirana, te, neko će reći, “gubitnička” grupacija islama kad je posrijedi držanje vlasti.

Haridžije (islamski populisti, puritanci, egalitaristi…), kao treća utjecajna grupacija ranoga islama, nisu nikada zadobili široku podršku muslimanskih naroda, živjeli su (ili i danas žive) kao izolirane zajednice u tradicionalnim zemljama islama, a njihovo ime služi kad god se želi označiti bilo koja radikalna borba za “islamske” ciljeve.

Haridžije su dugo vremena bili nepomirljivi borci protiv svih nasljednih halifata. To je razlog zašto se danas radikalnu grupu Al-Kaʻidu nerijetko naziva “haridžijama modernoga doba”. Naprimjer, savremeni saudijski profesor šerijatskog prava šejh Sālih Sadlān haridžijama je nazvao arapske veterane povratnike iz Afganistana, koje je osamdesetih godina XX. stoljeća obučavala CIA u borbi protiv Sovjeta. Naime, nazvao ih je haridžijama jer su se bili počeli javljati sa svojim radikalnim zahtjevima prema kraljevskom režimu u Saudijskoj Arabiji. Dakle, sve je, ili gotovo sve, kroz povijest islama bilo, na neki način, isprepleteno sa onim političkim (ili sa pitanjem vlasti). A takvih perioda, često dugotrajnih, imalo je i kršćanstvo unutar svojih puteva i denominacija. Bilo je sličnih stvari i u drugim religijama. Vlast je svakom draga, svako se za nju otima. Izuzeci su rijetki.

Kada već spominjemo političko, koplja su se povijesno lomila u pitanju naslijeđivanja vlasti. Nije li pomalo šašava situacija da danas sunniti (koji su u početku bili protiv nasljeđivanja vlasti i zagovarali su princip šure) imaju monarhistička uređenja a šiitski Iran nema nasljedni princip vladanja?

Da, to je, rekao bih, dobro uočavanje stvari u Vašem pitanju. Današnji Iran ima vjersku vlast koja nije dinastički ustrojena. Iranom danas vladaju imami koji se duhovno kontinuiraju, ili nastoje da se kontinuiraju, na duhovne pologe Alije ibn Abi Taliba i imame iz njegove loze.

Također, današnji Iran ima i izbore, iako se, naravno, te izbore može okarakterizirati kao izbore unutar jedne partije, jedne političke opcije ili pod kišobranom, u biti, jednopartijskog sistema. U arapskom svijetu imamo nekoliko kraljevskih (Maroko, Saudijska Arabija, Jordan) i emir(at)skih (Katar, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati…) oblika vladavine, ali i nekoliko država sa čisto vojnom huntom na vlasti (Egipat, Alžir…). Naravno, Iran se danas (i ne samo danas) pokazuje kao jedna snažna država, a u pogledu višepartizma i demokratije Republika Turska je najdalje otišla. Dakako, veliki dio arapskog svijeta, bilo da njime vladaju vojne hunte ili monarhije, ostavili su demokratiju na čekanje. Do kada, to ja ne znam.

Dopustite mi da se još nakratko vratim u povijest islama. Naime, u toj povijesti nastali su i mnogi drugi mezhebi, putevi i pravci, pa i druge sljedbe i sekte, posebno na planu tumačenja Kur’ana i drugih izvora islama.

Ipak, opći je konsenzus da se svi ti mezhebi, pravci, itd. međusobno trebaju priznavati muslimanima. I, doista, načela vjere su u svih ista ili gotovo ista. Razlike se javljaju na planu politike, kulture, civilizacije…

Na primjer, u povijesnom islamu ima pet glavnih mezheba (ili škola tumačenja šerijatskog/vjerskog prava). U tom smislu imaju muslimani hanefije, mālikije, hanbalije, šāfije, šiʻije: džaʻfarije, zajdije, ibadije… Sve su to muslimani, svi oni i danas očituju privrženost univerzalnim vjerskim principima islama, revnosni su u vršenju namaza, u postu, u davanju zekata. Problemi nastaju oko političkog rivaliteta, a često i oko toga ko će svoje političke aspiracije bolje opravdati vjerskim izvorima islama.

Povijesni islam ima i mnogobrojne zahirijske (egzoteričke) i batinijske (ezoteričke) sljedbe na planu tumačenja islamskog vjerovanja, zatim na planu tafsira ili tumačenja Kurʼāna, itd, tu su i mnogobrojni sufījski redovi i tariqati, na stotine njih, itd.

U vezi s ovakvim školama mišljenja treba reći da postoje mnoga preklapanja. Naprimjer, može se istovremeno biti hanefija (u primjeni šerijatskog prava i u obredoslovlju) i mevlevija po sufíjskom i tarikatskom opredjeljenju. Također, može se biti istovremeno hanefija i muʻtezila (ili posebna vrsta racionaliste u tumačenju Kur’āna).

Na ovom je planu unutar ovakvih sljedbi tokom povijesnog islama uvijek postojala gipka tolerancija.

Međutim, u principu, ne može se istovremeno biti i haridžija i šiʻija, ili haridžija i ehli sunija itd. Tu su se javile oštrije razlike i jazovi. Pa i trvenja, naravno. A danas vidimo i beskrupulozne ratne sukobe i krvoprolića.

Možemo li reći da ova činjenica, budući da se radi o fundamentalnoj političkoj razlici dvije velike pravne škole ili dva temeljna mezheba islama (šiʻije i sunnije), svjedoči o tome da su i sunnizam i šiizam postali puka retorika kojom se ostvaruju politički ciljevi?

Da, do izvjesne mjere da. Nedvojbeno je da se danas ova dva “opća mezheba ili puta“ islama koriste za puko političko rivalstvo i primat u muslimanskom svijetu. Štaviše, imamo danas na djelu i neku vrstu reduciranja (iako neopravdanog) šiʻizma na “političko iranstvo“, a sunnizma na “političko arapstvo“. Pratim mnoge arapske novine u ovoj užasnoj epohi krvi i stradanja na Bliskom i Srednjem istoku, i kao da se očekuje od jednog Arapa koji je sunnija da drži stranu Saudijske Arabije, ili da drži stranu bogatih naftnih zemalja Zaljeva, itd., to jest, da stane, ovako ili onako, na stranu “političkog arapstva“ koje se nastoji identificirati sa sunnizmom.

Na drugoj strani imate “iranska očekivanja“, naime od šiʻija (ma gdje oni bili), pa makar bili i Arapi, Iran očekuje da se sada politički svrstaju na stranu Irana i “iranstva“. Tako je danas, ili uglavnom tako. Kada će biti drukčije, to ja sada ne znam.

Naravno, ima zajedničkih nastupa i “projekata mira“, mnogi obrazovani krugovi i kulturni djelatnici vide da ovo rivalstvo i ovi strašni ratovi nikud ne vode, ni u kakvo dobro.

rasprostranjenost siizma u islamskom svijetu

Danas se često kaže, na to upućuju i sunnitski i šiitski vjerski lideri, da je potrebno više dijaloga između ove dvije sljedbe. Na terenu je situacija umnogome drugačija, pripadnici i raznorazni propovjednici sunnizma i šiizma čak jedni druge proglašavaju nevjernicima. Kako ovo objašnjavate?

Tekfir (takfir) ili ideologija anatemiziranja ili proglašavanja nevjernicima drugih ljudi (u ovom slučaju anatemiziranje drugih muslimana koji nisu “od našeg mezheba“ ili nisu “našeg mišljenja“) danas je, nažalost, vrlo snažna.

Tom pogubnom ideologijom zahvaćen je veliki broj muslimanskih grupacija. Pazite, na Bliskom i Srednjem istoku imate danas dvadeset i više najraznolikijih armija i vojnih formacija koje se međusobno bore, a mnogima od njih ideologija anatemiziranja drugih muslimana javlja se kao veoma snažan motiv. U Siriji se danas vidi da se rivalske sunnijske formacije sukobljavaju i krve međusobno, koristeći pritom ideologiju takfira. Kako da se sve to objasni? Vidite, za krajnje zlo nema objašnjenja, ali kad se javi rat, tako krvav i strašan, i na jednom tako velikom prostoru, onda sve na tom prostoru postane ratn(ičk)o, pa se i sam islam tako tumači, ratnički se utilitarizira i izrabljuje. To je ono prvo, rekao bih, ono rudimentarno objašnjenje.

Izlaz iz toga pakla rata i neopisive kataklizme jeste u promoviranju mira, najobičnijeg mira koji bi započeo ušutkivanjem oružja i smirivanjem frontova. Ali, ko je taj ko to danas na Bliskom istoku može uraditi? Ko?

Od straha koji me obuzima nedostaju mi više bilo koja racionalna objašnjenja i prospekti za budućnost tog dijela svijeta.

Prema Vašem mišljenju, koliko je netrpeljivost ovih dviju sljedbi kumovala haosu koji danas imamo na Bliskom istoku?

Nažalost, netrpeljivost koju spominjete kumovala je itekako mnogo, u sve je umiješana, svemu daje neki svoj zloglasni tonalitet. Naime, na Bliskom istoku na djelu je mnogo faktora: Amerika i Zapad, Rusija, Izrael, Iran, Saudijska Arabija, Turska, Egipat… Pa onda arapski blok, iranski blok, itd. itd. Svako tamo ima svoje favorite među onih dvadeset i nekoliko zaraćenih vojnih formacija u Iraku, Siriji, Libanu, Jemenu, Egiptu, itd. Svako od onih naprijed navedenih tamo ima i svoje dionice, političke i ine, uložene na kraći ili duži rok, itd. Ali, se, ipak, nešto samo po sebi izdvaja, naime, ta netrpeljivost mnogih sunnija prema šiʻijama i mnogih šiʻija prema sunnijama dostigla je danas kataklizmičke razmjere sa, doista, nesagledivim posljedicama.

Vidite, od američke invazije na Irak 2003. godine, pa do danas sve je veći sukob između te dvije muslimanske grupacije, ili bloka. K tome, današnjim ratovima između njih čitavi krajevi su opustošeni i “očišćeni“ od jednih ili od drugih. Kao da je na djelu takva kataklizma za koju, na kraju, neće preostati umnih, umjerenih i razboritih ljudi ni na jednoj strani, a koji bi mogli svesti rezultate ovog bezumlja i kazati da se ratovalo zaludu. (Ja, kao dijete rođeno 1958. godine, pamtim naše austrougarske vojnike, to su u mome djetinjstvu već bili starci od sedamdeset i više godina. Sjećam se da su danima šutjeli, a kad bi progovorili, rekli bi: Di sam bio? Nigdi! Šta sam radio? Ništa!)

Ali, ja se opet nadam da će se na Bliskom istoku pojaviti jedan univerzalistički muslimanski pokret, jedno opće antiratno raspoloženje. Jedno mirno marširanje koje će nositi transparente u srcu, na kojima će pisati samo mir, mir sada, ništa drugo, nikakav islamski slogan koji je pretvoren u ideologiju i uperen protiv nekih drugih ili nekog drugog.

Možemo li biti odvažni i reći da se Arapsko proljeće, ako je suditi prema događajima u Jemenu, pretvorilo u rat između sunnita i ši’ita?

Da, tako moramo reći, nažalost. Ili nam preostaje da samo to kažemo. Sirija, Jemen, Liban, Irak, Bahrejn, itd., osim drugih vojevanja i borbi, imaju posve prepoznatljivu matricu “šiʻijsko sunnijskog“ i “sunnijsko-šiʻijskog“ sukoba. Tzv. “Arapsko proljeće“ nije uspjelo prerasti u demokratske i preporodne pokrete sa pacifističkom matricom. Po tome vidimo da “Arapsko proljeće“ nije imalo jedno sinhronizirano i demokratski profilirano vodstvo. K tome, ono nije uspjelo u univerzaliziranom distribuiranju svojih (u početku prihvatljivih, ali i “zavodjivih“) ideala oslobađanja od totalitarne vlasti. Uza sve drugo, tzv. “Arapsko proljeće“ nisu uspjeli vodstvom preuzeti “demoislamski građanski pokreti“ (izuzev u Tunisu, gdje, srećom, zahvaljujući mudrom intelektualcu Rashidu Gannushiju nije bilo većih sukoba). Također, “demoislamski građanski pokreti“ nisu uspjeli privući u svoje redove posjednike “puške i pendreka“, to jest vojsku i policiju. Kako je i sam Zapad oklijevao, a onda posve uskratio pomoć tzv. “Arapskom proljeću“, uslijedilo je razočarenje, haos, potom borbe, ratovi, a sve se, na kraju, rasplamsalo u međusobnim sukobima sunnija i šiʻija, naročito ondje gdje su i jedni i drugi živjeli skupa u velikim procentima. Dakako, ima ponekoja iznimka, recimo da Asada u Siriji podržava i jedna značajna sunnijska populacija u vojsci i policiji, ali, ako se trend sunnijsko-šiʻijskog sukoba nastavi, za očekivati je da će i tu svako “poletjeti svome jatu“.

Burnt-out vehicles are seen at a gas station after it was hit by an air strike in Yemen's northwestern city of Saada

Kome zapravo koristi taj rat?

Na ovo pitanje mnogo bolji odgovor dali bi Vam ljudi stručniji i znaniji o tome od mene, npr. gospoda Zlatko Dizdarević, Nusret Čančar, Hajrudin Somun, Neven Kazazović, i drugi. Vjerujem da ćete i njima nekada dati priliku da o ovoj temi progovore. S moje strane mogu reći sljedeće: Mnogi misle da ovaj rat na Bliskom istoku koristi Izraelu, Americi, Zapadu, te, napokon, sunnijskim i šiʻijskim oligarhijama, itd. Imate i takvih objašnjenja. I ona se mogu vrlo argumentirano braniti. Ipak, ja mislim, i dodao bih, da su razmjere rata na Bliskom i Srednjem istoku sada tolike da svi spomenuti faktori priželjkuju mir. Zašto? Zato što stvari svima izmiču kontroli. Što je više oružja i boraca na samim granicama Izraela, Izrael je nesigurniji. Davno je profesor Tariq Ramadan kazao: Bolje je da Izrael podstiče demokratiju na Bliskom istoku, jer sa demokratskim stranama moguće je iznaći prihvatljivo rješenje i za Izrael i za Palestinu. Drugo, negdje na sredini puta kojim je išlo tzv. “Arapsko proljeće“ pojavila se Ukrajina. Sa tim ratom, kao i ratovima na Bliskom istoku, svijet ide sve više stanju “izvan kontrole“. Nafta se sve više kupuje od raznih vojski i paravojnih formacija koje su pljačkaške i koje su zauzele neka velika naftna izvorišta i nalazišta. Uzmite za primjer Siriju, sjeverni Irak, zatim Libiju, itd. Tu razne “nedržavne“ vojske, na divlji način, proizvode i crpe naftu, i prodaju je na crnim tržištima. “Somalizacija“ Bliskog istoka sada već nikome ne odgovara. Otuda i nedavni glasovi iz Amerike da se pregovara čak i sa Bašarom Asadom.

Da se vratimo na doktrinarno polje. Često se može čuti da je danas ši’izam jači od sunnizma jer su njegova učenja otvorenija za misticizam i filozofiju. Dijelite li ovo mišljenje?

Ima takvih mišljenja, ali ja ih ne dijelim. Kako sam već rekao, oba ta puta islama su i islamska i muslimanska, i svaki taj put je na svojim dionicama, u različitim epohama, izrazio i kreirao velike škole mišljenja u poljima misticizma, filozofije, teozofije, prava, jezikoslovlja, itd.

Kao osoba koja teži promovirati staloženu i mirnu riječ, odmah želim kazati da su oba ta “puta islama“ za dugih razdoblja živjela kompatibilno.

Naravno, posmatramo li Vaše pitanje u kontekstu pojave “Iranske revolucije“ ili “Islamske revolucije“ 1979. godine, posve je razumljivo što je “šiʻijsko srce i njegovo bilo“ prokucalo jače i prostrujilo dublje diljem Bliskog i Srednjeg istoka. Šiʻizam se počeo organizirati diljem svijeta, a kao neka vrsta “muslimanske manjine“, šiʻizam je osjetio da je došao trenutak da bude pokretljiviji, vidljiviji, da se izrazi više na planu obrazovanja, nauke, raznih vrsta islamskog iskazivanja u modernom svijetu.

Kad smo posrijedi mi, muslimani u Bosni i Hercegovini, kad god sam bio u prilici da govorim o ovome u intervjuima, to jest javno, savjetovao sam naše vlasti, i svjetovne i vjerske, da mi trebamo, kroz mirne razgovore, svima (pa i Saudijcima i Irancima) skrenuti pažnju da ni Bosna i Hercegovina, a ni Balkan u cjelini, ne treba da budu prostori i mejdani “šiʻijsko-sunnijskog“ ili “sunnijsko-šiʻijskog“ natjecanja, nadmetanja, trvenja, itd. Mi, muslimani u Bosni i Hercegovini, kao i mi, muslimani na Balkanu, trebamo sačuvati svoju tradiciju islama, i, naravno, osvježavati je domaćim inovacijama, ali i jednom, rekao bih, “evropskom atmosferom“, onom aromom koju ćemo i mi muslimani sami kreirati. Ja se, zbilja, nikada ne bojim nikojih “evropskih integracija“ ako će u njihovom profiliranju učestvovati i bosanskohercegovački muslimani i muslimani Balkana, itd.

Nadalje, sve od 1878. godine mi, bosanskohercegovački muslimani, učestvovali smo u kreiranju i profiliranju življenja, muslimanskog i islamskog, unutar sekularne države.

Mislim da su ti procesi uspješno završeni. O tome su kod nas napisane čitave biblioteke dragocjene literature, posebno o kohabitaciji mnogih segmenata (religijskih, nacionalnih, kulturalnih…) unutar jedne demokratske sekularne države.

Iako smo danas usred velike ekonomske krize, mislim da neću napraviti veliku grešku ako ustvrdim da su islamske zajednice na Balkanu, pa i muslimani općenito na Balkanu, slobodni u vjerovanju, artikuliranju, obavljanju i gajenju svoje vjere, kulture, civilizacije… Takvo što i dalje treba ohrabrivati. I sačuvati se od bilo kakvih ratnih požara, pa i onih sa Bliskog i Srednjeg istoka. Mi smo danas bosanskohercegovački muslimani, i mi nemamo nikakvih duhovnih potreba da postajemo nešto drugo, niti da mijenjamo naš tradicionalni sunnijski mezheb i naše pripadanje hanefijskoj pravnoj školi.

Često se profesorima s Fakulteta islamskih nauka spočitava da su pro-šiitski orijentirani. Kako Vi ocjenjujete ovakva promišljanja?

Ne, nismo pro-šijski orijentirani, a ni provehabijski! Ne, ne slažem se s tim, kako to nazvaste, spočitavanjem. Da objasnim barem nekoliko stvari.

Fakultet islamskih nauka ili FIN (osnovan 1977. kao Islamski teološki fakultet – ITEF), evo sad će navršiti četrdeset godina, radi kao najviša i najuglednija islamska obrazovna institucija na Balkanu i u južnoj Evropi, pa, mogao bih kazati, i u Evropi inače.

FIN je svojim planovima i programima profiliran, od samih svojih početaka, da se razvija unutar naše ovdašnje islamske i muslimanske sunnijske naukovne, kulturne i civilizacijske tradicije. I da sām od sebe razvija i osvježava tu tradiciju. Mislim da to FIN radi s velikim uspjehom.

Ne slažem se sa mišljenjima da na FIN-u ima “šiʻijskih tendencija“, niti se slažem s tim na FIN-u ima “vehabijskih tendencija“, itd. Naprotiv, na FIN-u rade najafirmiraniji kadrovi našeg islamskog mišljenja, veliki broj poliglota, koji su preveli čitave biblioteke ne samo s područja islamske klasike, već i veliki broj knjiga s područja “islamske klasike“ Evrope i Zapada.

Ali, komentara o FIN-u, pa i onih u kojima se FIN osporava, uvijek će biti. Naš narod kaže: “Da su sve pameti iste, ništa se na pijaci ne bi prodalo!“

karic1

Enes Karić

U BiH djeluje određeni broj ši’itskih organizacija, a ocjene njhovog rada obično idu u dva divergentna pravca. Prema jednima oni donose dašak pluralnosti među bh. muslimane, prema drugima dovode do podjela. Čemu ovakve isljučivosti u stajalištima?

U Bosni i Hercegovini djeluje veliki broj raznih organizacija, institucija, asocijacija, pa i onih šiʻijskih, vehabijskih, itd.

Pluralna scena pokazala je mnoge glasove, interese, poglede. Za mene je najvažnije da bosanskohercegovački muslimani poštuju Islamsku zajednicu i njezine vjerske, kulturne i obrazovne institucije. To je jedna stvar koju uvijek promoviram.

Druga stvar na koju opet želim da ukažem jeste sljedeća: Mislim da nema nikakve potrebe da se nama nudi, ili nameće, neki novi mezheb. Mi smo na Balkanu to što jesmo već mnoga stoljeća. Trošiti pare, vrijeme i ljude da se nas, bosanskohercegovačke muslimane, mezhebski “hanbelizira“, “šiʻitizira“, “vehabizira“, “džaʻferizira“… jeste nalik javnom spaljivanju vreća punih konvertibilnog novca nasred Baščaršije!

Umjesto toga, bolje je bosanskohercegovačkoj sirotinji podijeliti taj novac da na svojim golim njivama siromašni ljudi krenu sa malim plantažama malina, jagoda, i sl. Vidite, lani su iz Bosne šleperi malina otišli u Njemačku, mnoge porodice su sebi tako zaradile za goli život. Te vijesti su me obradovale. A nisu me obradovali, naprotiv, okaharili su me grubo napisani članci, prilozi i hutbe koje se objavljuju po raznim “provehabijskim“, a često i onim “prošiʻijskim“ portalima u BiH i na Balkanu, a da i ne govorim o tome šta se sve objavljuje po bijelom svijetu.

K tome, nepotrebno se među ovdašnje ljude unosi zabuna o tzv. “pravom islamu“. Nažalost, na Bliskom istoku, na Srednjem istoku, itd., imate potoke krvi koji teku zato što neko hoće da širi ideologiju “pravog islama“. A čim neko istakne tu parolu “pravoga islama“, odmah je istakao i jednu drugu, koja se ne vidi, a koja glasi “krivi muslimani“ ili “nepravi muslimani“. I onda nastaje trvenje. To nama ne treba. I nikada nam neće trebati. Niti je ikada ikome trebalo!

Uvijek me okahare pokušaji, bilo čiji, koji se čine prema nama, bosanskohercegovačkim muslimanima, na prozelitski način.

I na kraju, kako Vi vidite buduće odnose ove dvije velike sljedbe? Ima li razloga za optimizam?

Svemu usprkos, treba biti optimista. To je jedno. A ako me pitate imam li ikakvih dokaza ili uporišta na kojima bih temeljio nekakav svoj optimizam, moj odgovor, nažalost, ne može biti potvrdan. Zasad ne može. Kako sam već maloprije rekao, pred ova dva puta islama danas stavlja se jedan običan a tako jasan interes, obični ljudski interes: Mir! Mir! Odmah sada mir! Da ovome dodam i sljedeće. U junu 2014. objavio sam u “Preporodu“ intervju sa profesorom Seyyedom Hossinom Nasrom (on je profesor islamskih studija na George Washington univerzitetu, Washington DC), pitao sam ga, odnosno zamolio, da komentira sljedeće moje riječi: “A sada da raščistimo jednu stvar. Naime, u muslimanskim zemljama postoji jedan veliki dio javnog mijenja koji smatra da sve tamošnje ratove i međumuslimanske sukobe izaziva Zapad. Mnogi su razlozi za tako prisutne zapadne prste: nafta, strateška pozicija regiona, itd. Dok nismo odmakli u ovom našem razgovoru, dobro bi bilo da čujemo Vaše mišljenje o Zapadu kao navodnom vinovniku međumuslimanskih svađa i ratova danas.”

Evo šta mi je odgovorio profesor Seyyed Hossin Nasr:

“Dozvolite mi da kažem na početku da najveći dio krivnje leži na plećima samih muslimana, uključujući i njihovu spremnost da se potčine zapadnim spletkama. Ali nema nikakve sumnje da i Zapad također igra središnju ulogu u sadašnjim međumuslimanskim sukobima. ‘Zavadi pa vladaj’ i huškanje jedne grupe naspram druge neodvojivi su dijelovi britanske kolonijalne politike koju Zapad sada primjenjuje u jednome drugome obliku. Znakovi ove politike postoje svuda, ali mi muslimani ne možemo okrivljavati samo Zapad za nedostatak jedinstva među nama. Nas same prevashodno treba okrivljavati što smo dozvolili da drugi iskoriste razdore između nas radi vlastitih političkih i ekonomskih ciljeva. Sukobi zasnovani na religijskom sektaštvu, etničkim razlikama i slično ispunjavaju brojne stranice ljudske historije. Ono što je drugačije sada jeste to što takve sukobe strane sile koriste u velikoj mjeri, baš onako kako to vidimo u islamskom svijetu danas. Katolici i protestanti su se borili stotinu godina jedni protiv drugih, ali nije bilo neke strane sile, poput, na primjer, Kine ili Osmanlija, koji bi potpirivali ovu vatru u svoju korist. Budući da je vojno i ekonomski, i na brojnim drugim mjestima politički slab, islamski svijet se nalazi u posebno teškoj povijesnoj situaciji, ali opet ponavljam, kako bi Šekspir kazao, to što smo potčinjeni krivica je u nama, a ne u našim zvijezdama.”

 

(tacno.net)

Komentari