(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
Amina Mehić :
« Rođena sam 21. novembra 1986. u sretnoj i složnoj porodici.
Hmm…kako li je tad izgledao moj grad, moja Bijeljina? Željela bih znati, ali želje su jedno, a mogućnosti drugo, zar ne?
Rođena sam, dakle, u Bijeljini, a pošto će se neko interesovati ko sam, to jest čija sam, učiniću mu uslugu i reći da sam kćerka Salke-Salčina Mehića i Šefke ( Hamzić) Mehić. U slučaju da vam to djeluje poznato, odnosno da se sjećate kao kroz maglu, biću jasnija i reći ću vam da je moj «stari» prije rata bio bokser, radio u «Mladosti» («Panaflex»), a sad… Sad nije ni bokser, niti radi na već pomenutom mjestu. Danas je on čovjek bez lijeve noge, veliki borac za svoju porodicu. Još uvijek je veliki borac.
Moja «stara» je do rata radila u «Kurjaku» kao knjigovođa, a kćerka je poznatog starog šnajdera, velikog gospodina, mog rahmetli đede Šefika Hamzića, i unuka poznatog janjarskog brice rahmetli Ismeta Hurembegovića. (Moji nadimci za roditelje «stari» i «stara» nisu zato što su oni stari, jer nisu, već ih ja tako zovem iz milja).
Moj mali, lijepi brat Asmir rodio se ratne 1995. godine, ali, i pored svih ratnih strahota, on je ipak dijete sreće. Srećan je jer je zdrav i veseo. Srećan je i zato što ne pamti rat i ono što nam je rat donio.
A ako neko možda kaže da ni ja nemam pojma šta znači ta strašna riječ rat, jer sam bila mala u to vrijeme, da vidim šta će reći poslije ovoga što pročita.
Ja se sjećam te proklete večeri kao da je bila sinoć, a ne prije više od decenije. Mnogo vremena je prošlo, a ja nikako da nađem odgovor na pitanje : zašto je to moralo baš nama da se desi»
…………………………………………………….
Salčin Mehić :
«Nakon tih prvih aprilskih dana zavladao je haos među ljudima i u ljudskim glavama. Nismo znali šta se dešava. Naš svijet se rušio, a mi nismo znali zašto, i nismo znali kako ćemo dalje. Mi smo u «Mladosti, većina nas, odbili da idemo u vojsku, pa su nas jednog dana pokupili i odveli u logor u Batkoviću. Kako je bilo u logoru, to zna samo onaj ko je tamo bio. Nas su, praktično, odveli u logor da nas opomenu, da nas «prevaspitaju», što bi se reklo, pa ipak, bilo je strašno. Spavamo na zemlji, na malo slame, hrana nikakva, poniženja stalna. Srećom, znao sam neke od stražara, radili su sa mnom, ali nisu svi bili takvi. Po zlu čuveni Gligor tukao je koga je stigao. I to sve još nije bilo ništa u poređenju s onim što su doživljavali logoraši u drugom hangaru. Tamo su bili ljudi iz Brezovog Polja, iz Srebrenice i drugih mjesta, tamo je bio pakao. Mi nismo mogli izlaziti, ali slušali smo psovke i jauke i ujutro viđali pretučene ljude. Jednom su doveli ljude iz Šamca i od Tuzle, i Bošnjake i Hrvate. Postrojio ih je komandant Pero i poslao ih u hangar. Sutradan su svi bili modri i krvavi, prebijeni, ni jedan nije riječ izustio. Uz Gligora, najviše je tukao čuvar sa nadimkom Major.
Nakon tri sedmice mi smo ponovo dobili pozive da idemo u vojsku. Morali smo ih primiti, pa su nas pustili kući do roka određenog za javljanje u komandu. Od nas trideset, u Bijeljini je ostalo samo šest, svi drugi su uspjeli pobjeći. A zašto sam ja ostao? Nisam imao pare, a bez para se nije moglo izaći, morao sam se brinuti za oca i porodicu, otac nije htio da ide, punica takođe, i tako je to bilo. Prije te kobne noći bio sam tri puta na liniji, tri puta po sedam dana, a posljednji put sam bio kod Brčkog. Mi Bošnjaci smo uglavnom čuvali rov, nismo smjeli mrdati nigdje, i samo smo gledali da sačuvamo glave.
Te večeri sam bio kod kuće, sretan što sam živ i što su moji svi tu. A onda se to dogodilo.»
…………………………………………..
Amina Mehić :
« Ja pamtim našu kuću u sokaku prema Silosu, pamtim je kao najljepše mjesto, mjesto iz snova. Sve do te noći koju često sanjam. Neki će možda reći da je to bilo suđeno, ne znam, jer bi onda morao postojati razlog zbog kojeg ljudi pate, a kakav bi tu razlog mogao biti? Bila sam mala, ali se dobro sjećam da smo se smijali te noći, otac je došao, sjećam se tog smijeha jer je poslije njega odjednom zavladao mrak. Sve to vidim i sad. Vidim kako je on zatražio od stare da mu donese čašu vode, ona je otišla u kuhinju, a onda se pojavila na vratima bez čaše. Kad smo je ugledali, smijeh se odjednom zaledio. Mimikom je pozvala oca da krene za njom. Ja nisam mogla ostati da sjedim, pa sam se tiho zaputila za njima. Čula sam sa vrata kako majka drhtavim glasom govori ocu da se nešto dešava u dvorištu, nešto strašno, ali ja nikako nisam mogla da dokučim šta. Stari je prišao prozoru i otvorio ga, a onda rekao : «Neko tuče oca», pa se brzo popeo na sprat i zatim sam odozgo začula njegov glas : «Ostavite mi oca»! U istoj minuti, čini mi se, sjurio se pored nas i krenuo ka izlazu iz kuće. Majka mu je rekla :» Salko, ne izlazi». Stajala sam iza nje i vidjela oca kako se okrenuo, bio je blijed, i samo je rekao : «Moram, ubiće mi oca.» I onda je izašao u tamnu noć»
……………………………………………..
Salčin Mehić :
«Bilo je oko 11 sati uveče, 6. marta 1993. godine, spremali smo se da spavamo, ali ja nisam bio pospan. Šalio sam se malo sa ženom i malom, da njih oraspoložim, a u sebi sam se mučio. Valja opet na liniju, a za koga ja to, u stvari, činim, i zbog čega? Odjednom me iz tih misli vratio u stvarnost Šefkin glas, zvučala je kao da je na smrt preplašena. Nešto se događa u avliji. Istog trena pomislio sam na oca, on je bio u staroj kući, bližoj sokaku, mora da ga je neko napao, to se u Bijeljini često dešavalo. Svakog dana slušali smo o takvim upadima, o prebijanju, odvođenju ljudi, o ubijanju… S prozora nisam mogao dobro da vidim, pa uzletim u potkrovlje. Odozgo jasno vidim, valjda je bila jaka mjesečina : neko kolje čovjeka ! Bio sam uvjeren da je to moj otac. Uzalud sam vikao, onaj koljač se nije ni okrenuo, i ja se sjurim niz stepenice i izletim u avliju. Kako sam krenuo, povičem : «Ostavi mi oca, šta to radiš»? Mislio sam da će pobjeći, jer zna da ga je neko vidio. Čovjek s nožem se podiže i brzo zamače za tarabu. Ja priletim da vidim onoga koji krklja na zemlji, i dobro vidim da to nije moj otac, nekako ne liči na njega. U taj tren odjekne eksplozija, kao da se planina odjednom svalila na mene, i zapljusne me crnilo. Kad sam došao sebi shvatim da je bila bomba, i vidim : ruka mi razvaljena, noga visi na koljenu, samo je komadić kože drži. I bol, užasan bol koji mi raznosi lobanju.»
………………………………………..
Amina Mehić :
« Ja sam stajala s majkom na vratima kad je puklo. Toliko je to bilo jako, da za trenutak ništa nisam čula. Kao kroz maglu sjećam se da je majka istrčala napolje, pa zavrištala, i dugo je nije bilo. Nisam mogla napraviti ni koraka, ja koja se nisam smirivala po cijeli dan. Majka se vratila, okrznula me haljinom, ali ja se i dalje nisam micala. Čula sam je kako telefonira nekome, poslije sam saznala da je zvala Hitnu pomoć i policiju i da se predstavila kao Srpkinja, to jest, dala je tuđe ime, valjda je mislila da će tako brže doći, ne znam. Sve je to sad kao ružan san. Kad zatvorim oči, vidim cio prizor: malena djevojčica u crvenim hulahopkama i majici kratkih rukava stoji pred vratima kao omađijana, oko nje prolijeću policajci i bolničari, ali ona ništa ne čuje. Kao u nijemom filmu, tako to sad vidim.. I vidim žutu deku «ambasadorku», nose je, a na njoj nešto kao noga, jeste, noga je, papuča spala s nje na deku, moj otac na nosilima, sav u krvi, vidim majku kako otvara usta, ali ne čujem glas, samo mi u vidnom polju još dugo ostaje suza koja se kotrlja niz njeno lice. Neki glas u meni vrišti, ali to nisam ja, ja stojim i buljim u taj haos, sve mi se vrti pred očima, i onda više ništa ne znam. Pamtim samo taj mrak, i ništa više.»
……………………………………………
Salčin Mehić :
« Imao sam, ipak sreće, došli su dosta brzo, malo je falilo da potpuno iskrvarim. U bolnici me primio doktor Spasojević, i zaplakao kad me vidio. Nikad mu neću moći zahvaliti za ono što je učinio za mene. I on i doktor Popović. Ujutro, kad sam došao sebi, kaže mi Spasojević da sam izgubio nogu. Amputirali su je skroz, do gore, nije se ništa moglo učiniti. Došlo mi je tada da se ubijem, ali me on počne tješiti. Inače, bolnica je tih dana bila puna bradonja, Mandini četnici i ostali, ali mene niko nije dirao, zbog doktora. Čak ni kad su srušili džamije.
A poslije, kad sam koliko-toliko prezdravio i vratio se kući, nisam više znao šta ću. U banju mi nisu dali, kako će Bošnjak u banju pored toliko ranjenih srpskih boraca? Skupili smo nešto para, pozajmili, snašli se, da nabavim protezu. Trebalo mi je 3.000 maraka. Tek u septembru je proteza bila gotova, ali mene nisu htjeli da puste da odem u Novi Sad da je donesem. Kažu : ne može musliman da ide preko granice. Protezu sam dobio tek iduće godine. Živim s njom, šta ću. Šta su drugi sve pretrpjeli, koliko je ljudi umrlo, ovo moje ipak nije toliko strašno.»
…………………………………………………..
Bogdanka Selimović:
«Mustafu sam te večeri čekala u strahu. Znala sam da je otišao u kafanu, onako u uniformi, a kad popije, bio je nezgodan. Bojala sam se dočekati ga pijanog, a još više sam se bojala da će mu se štagod desiti, bilo je to vrijeme velikog zla. Mustafa je rođen 1946. godine u čestitoj kući, živjeli smo divno prvih pet godina, sve dok nije počeo piti. Odazvao se na mobilizaciju da bi zaštitio mene i našu kćerku, našu Danijelu.
Kad su mi javili šta se desilo, prosto sam zanijemila. Kući više nisam mogla, nije mi se više išlo tamo, a i komšije su me uvjerile da je bolje da se sklonim. Jer, bilo bi opasno da ostanem sama s djetetom u kući, izbjeglice su počele upadati gdje god su mogle, nije im više bilo važno ko je ko. Tri godine sam provela kod prijateljice Jadranke, tu, u blizini, ali u svoju kuću nisam mogla ući.
San mi se od tada poremetio. Ali, zaspim jednom baš onako, tvrdo, bilo je to tačno na 27. noć Ramazana, kako su mi sutradan rekli, zaspim i sanjam mog Mustafu. Ali, on nekako čudan. Znam da je on, ali mu ne vidim glavu, samo čujem glas koji mi kaže da mu obiđem grob i da mu se nešto tamo prouči. Gledam, ali nema glave, samo zavoji. Ispričam to Jadranki, a ona uzdahnu. I tada saznam da je Mustafa sahranjen bez glave. Bio je zaklan kad ga je Salčin našao, ali od one bombe Mustafi je bila potpuno raznijeta glava. Jadranka mi je rekla da su nakon nekoliko dana našli dijelove njegovog mozga i zakopali ih na mjestu gdje je on sahranjen
…………………………………….
Amina Mehić :
«Šaljem vam ovo pismo, u nadi da će jednom ugledati svjetlo dana, jer vjerujem da ima stvari koje, jednostavno, ne smijemo zaboraviti. Ja to svakako neću moći. Danas sam odrasla, samostalna osoba, rat i sve one strahote daleko su od mene, ali ostalo je nešto što nikako ne mogu izbrisati. Često mislim na oca, majku i mog malog brata ( koji više i nije tako mali), jer sam sad daleko od njih. Znam da su prilično dobro, koliko to mogu biti u Bijeljini, ali se ipak brinem za njih. Kad mislim na njih, ja ne gledam fotografije, već zatvorim oči, čvrsto, da ih bolje vidim. Pokušavam da zaboravim i onu noć, i sav taj rat, ono zlo što se dešavalo, sve to, ali, ne mogu. I mislim, koliko god to nama bilo teško, Bog nam je dao sposobnost da pamtimo, i mi treba da pamtimo, makar i patili zbog toga. Jer, možda će to naše pamćenje spasiti neku buduću djevojčicu od mrakai i bombi, spasiti je od straha, od zla, možda će naše pamćenje danas zamijeniti nečiju sutrašnju patnju.
A možda će Svevišnji jednostavno odlučiti da smo mi patili dovoljno i za one poslije nas, pa će bar jedna generacija u našoj nesretnoj Bosni biti sretna i slobodna onoliko koliko mi nismo bili.»
