IiLSAMO ZAPISANO OSTAJE
Rat je davno završen, a mir nikako da dođe.

Dok pišem ove redove, proljeće se već uveliko razmahalo, pokrivajući suncem i zelenilom ono što je ostalo od naših života. Početak je 2013. godine, dvadeset i jedna godina je prošla od onih kijametskih dana kojima je otpočeo rat protiv Bosne i Hercegovine, i skoro osamnaest od onoga dana kad su nam rekli da je potpisan sporazum i da nema više rata. I , zaista, nema više pucanja, pa ovdašnji ljudi, kad ih pitaju kako im je, kažu : «Dobro je, ne puca se». Ali, nema ni mira. Rat je nastavljen, samo drugim sredstvima, i traje, bez prekida, i danas, i veliko je pitanje da li će i kada će stati.

 

Ovih dana gledam svjedočenja nekih bijeljinskih Srba na sudu u Hagu, u korist Radovana Karadžića. I sve je isto. Iste, morbidne laži, ista ravnodušnost prema tuđim žrtvama, isto pravdanje vlastitih zločina, isti cinizam koji žrtve pretvara u krivce, isto služenje mitomanskim nacionalnim ciljevima koji opravdavaju sve što je učinjeno. Na ulicama viđamo ubice, oni zadovoljno šetaju, nekad nas i pozdrave, ali se na njihovim licima nikada ne može vidjeti stid. Samo izvjesno, malo nezadovoljstvo što nisu bili dovoljno vrijedni, pa su neki od nas ostali živi i vratili se kućama, da njima kvare raspoloženje. Niko ni jedne riječi kajanja, niko da progovori istinu o onome što se desilo, a bar danas to mogu, jer je zločin nagrađen, velikosrpski jurišnici su dobili ono što su tražili – Republiku Srpsku, etnički očišćenu i poklonjenu njihovom narodu, i ostaje samo da taj poklon sačuvaju i jednoga dana ostvare vjekovni san o Srbiji preko Drine. Današnji srpski političari, na čelu s Miloradom Dodikom, te želje i namjere i ne kriju, saopštavaju nam to svakodnevno, i polako sve oko sebe navikavaju na to. Računaju : ako je demokratski svijet «progutao» fašistički program stvaranja Velike Srbije i dozvolio da veliki zločin bude nagrađen, dozvoliće i dovršenje toga posla. Sljedbenici Radovana Karadžića, bez prestanka, vrijedno rade na tome.

 

I kad bolje pogledamo, vidimo: ništa se bitno nije promijenilo od onih dana kad nas je crni april pogodio u lice, samo što se, eto, ne puca. Ko je ubijen, sam je kriv, ko je protjeran, uglavnom je ostao tamo gdje se udomio u toku rata, ko je opljačkan, nema prava ni da priča o tome, kome je kuća srušena, nikome ništa, ko je ostao bez posla, nema se kome žaliti.

I danas slušamo iste priče o tome kako su Bošnjaci krivi za sve, pa njihova ustavna i ljudska prava u manjem bosanskom entitetu nikome nisu važna. Velikosrpska politika je, dakle, uspjela: očistila je etnički one dijelove BiH koji su joj bili potrebni, zauvijek podijelila državu, zaustavila povratak, zadržala otvorenu diskriminaciju prema drugačijima, učvrstila svoj entitet, pa sad prilježno radi na izjednačavanju krivice svih i svakoga, proglašavajući agresiju građanskim ratom, a sve koji su stradali – stranom u sukobu. Pa je tako 1.620 ubijene djece Sarajeva postalo strana u sukobu, kao i hiljade civila ubijenih u njihovim kućama, odvedenih u logore, deportovanih, silovanih, poniženih. Izgleda da su i džamije i drugi vjerski objekti muslimana bili takođe strana u sukobu, jer više niko ne govori o krivcima za njihovo rušenje.

 

Jusuf TrbićAdd a Tooltip Text