ISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE

najstarije južnoslovenske države na Balkanu

Piše: Saud Grabčanović

Bosanski banovi

Obnovljena dražava Bosna je imala svoje  vladare koji su nosili titulu bosanski ban. Prvi banovi obnovljene Bosne  postavljani su kao službenici- vazali ugarskih kraljeva. Kada bi Ugri izgubili ratove sa Bizantom bosanski banovi su bili  bizantski vazali.

   Prvi poznati ban Bosne Borić: Od 1154. do 1163.godine spominje se u pisanim dokumentima  bosanski ban Borić i on se smatra prvim vladarem obnovljene države Bosne, čije je ime poznato. Prema pojedinim istoričarima, Borić je bio slavonski velikaš iz okoline Grabarja blizu Slavonskog Broda, iz porodice Berislavići Grabarski. Prema drugim istoričarima, ban Borić je bio lokalni bosanski plemić rodom iz Moštri kod Visokog. Sa Slavonijom je imao vezu samo preko posjeda koji je tamo dobio na dar od ugarskog kralja.  Borića je na funkciju bosanskog bana postavio ugarski kralj Geza II. Ugledni istraživači bosanske istorije smatraju da su  Borićevi direktni potomci bili svi kasniji bosanski banovi i kraljevi iz dinastije Kotromanića. Ban Borić je bio oženjen  Lavicom Vukmirović, sa kojom je imao sina Kulina, koji ga je kasnije naslijedio na bosanskom tronu. Mađarski kralj Geza II  dao je Boriću određenu autonomiju za banovinu Bosnu u okviru ugarske države. Usora i Soli se tada  administrativno povezuju sa teritorijom male banovine Bosne, koja je do tada obuhvatala samo teritoriju  sarajevsko-visočke doline pored rijeke Bosne, po kojoj je sama  država dobila ime. Područja Usore i Soli je 1163.godine banu Boriću darovao ugarski kralj, ali su ih kasnije Ugri više puta i oduzimali. Mađari su ta područja smatrali strateški veoma značajnim. Bosanskoj banovini su kasnije pripojeni dijelovi Slavonije. U zapisima se ove oblasti navode samo kao ugarsko-hrvatske ili kao bosanske, nikad kao srpske. Bosna je tada za kratko vrijeme došla ponovo pod vrhovnu vlast Bizanta. Naime, u novom Bizantsko-ugarskom ratu, Bizant je izašao kao pobjednik ovladavši 1166. godine Dalmacijom, znatnim dijelom Hrvatske, Sremom i Bosnom. Bizantski car Manojlo I Komnin se u jednoj tituli nazivao carem „Dalmacije,Ugarske, Bosne, Hrvatske“ (Δαλματικος, Ουγγρικος, Βοσεντικος, Χροβατικος) . Pobjeda Bizanta u ratu 1166. nad Ugarskom rezultirala  je bizantskom vlašću na istoku Ugarske i u Bosni, od 1167. do 1180. godine. Svi ti vojni uspjesi Bizanta ubrzo su pali u vodu nakon smrti ambicioznog cara Manojla I Komnina 1180. godine. Uklanjanje bizantske prevlasti iz zapadnog Balkana imalo je za posljedicu jačanje pritiska Ugarske. Ugarski kraljevi su se rukovodili težnjom da uključe Bosnu u sastav Ugarske kraljevine. Stoga je istorija Bosne u 13. vijeku obilježena borbom bosanskih banova za samostalnost njihove države . Nakon potpunog bizantskog povlačenja sa ovih prostora,  Hrvatska obnavlja svoju uniju sa kraljevinom Ugarskom.

Drugi ban Bosne Kulin : U to vrijeme, oko 1180. godine u Bosni na prijestolje dolazi novi ban Kulin, koji je bio Borićev sin. Bosanski ban Kulin (1180—1204) bio je u početku bizantski vazal. Kulin je bio oženjen  Vojslavom Zavidović .Vojslava je bila kćerka raškog župana Zavide i nepoznate princeze iz porodice Vojislavijevića. Brat joj je bio Stefan Nemanja, župan Raške. Vojslavin otac Zavida je bio sin velikog župana Uroša I. Vojslava je banu Kulinu rodila sina Stjepana, koji ga je poslije smrti naslijedio na tronu Bosne. Sticajem okolnosti nastalih poslije smrti Bizantskog cara Manojla I 1180. godine, Kulin je nakratko postao ugarski vazal. Naime,Ugarska je već 1181. obnovila vlast nad Hrvatskom, Dalmacijom i Sremom. Godine 1183. Ugri i Srbi Rašani su zauzeli Braničevo i prodrli sve do Sofije. Čini se da im se u borbi protiv Bizantske prevlasti priključio i bosanski ban Kulin, koji je sa vojskom došao u pomoć svom šuraku Stefanu Nemanji. Na ovo ukazuje ktitorski natpis na njegovoj crkvi, koja se  nalazila u Moštrama  kod Visokog. Ovdje se navodi da je ban Kulin sazidao crkvu „kada je pljenio Kučevsko Zagorje“, najvjerovatnije je to  bilo Kučevo u sjeveroističnoj Srbiji. Nakon kratkog vremena, nekoliko godina nakon bizantskog sloma, ban Kulin se osamostaljuje. Bosna pod njegovom vlašću više nije bila vazalna tvorevina, nego je bila država sa punom državnošću. Ban Kulin se s pravom smatra obnoviteljem bosanske države. Pored toga, Kulin je ostao zabilježen i kao mecena i gorljivi sljedbenik tzv. «Crkve bosanske» ili  bogumilske, kako se  ona još nazivala. To heretičko kršćansko učenje je upravo u doba bana Kulina postalo veoma popularno u Bosni. Ovo je učenje tada bilo prihvaćeno kod većine  bošnjačkog stanovništva , kako kod naroda, tako i kod plemstva, pa je i sam ban Kulin sa porodicom prihvatio bogumilsku vjeru.  Septembra 1199. najstariji sin raškog župana Stefana Nemanje Vukan, koji je prihvatio katoličanstvo i imao zvanje  „kralj Duklje i Dalmacije“,   izvijestio je službeno papu Inocenta III da se „u zemlji Kraljevine Ugarske zvanoj  Bosni“ (in terra regis Ungariae, videlicet Bossina) raširila jeres. Prema riječima Vukana Nemanjića, „sam Ban Kulin, zaveden sa svojom suprugom i sestrom, koja je bila žena preminulog Miroslava (župana) Humskog i mnogim svojim srodnicima uveo u istu jeres više od deset hiljada hrišćana“. Papa je ubrzo reagovao na ove optužbe protiv bana Kulina i bosanske crkve. Ova tužba papi od strane velikog katolika Vukana, kojeg se  otac Nemanja odrekao zbog promjene vjere, podstakla je papu da pokrene krstaški rat protiv banovine Bosne, u cilju istrebljenja bogumila i uništenja njihove crkve. Za  taj pohod je papa zadužio katoličku Ugarsku. Pod tim prijetnjama bosanka država je od početka 13. vijeka ponovo potpala pod vrhovnu vlast kraljevine Ugarske, i ponovo su bosanski banovi bili vazali ugarskih kraljeva. Inače, mirna vladavina bana Kulina zapamćena je kao doba sređenosti i blagostanja. Bosanski ban Kulin je od pape javno optuživan da je štitio bogumile, pa čak i da je i sam prešao u njihovu vjeru . Uvidjevši vrlo veliku opasnost koja se nadvila nad njegovu Bosnu, Kulin je odlučio da će se pred papskim nuncijem javno odreći  heretičkog učenja. Zbog papine prijetnje velikim krstaškim ratom protiv njegove zemlje i naroda, ban Kulin 1203. je  organizovao skup na Bilinom Polju kod Zenic, gdje je javno objavio pred papanim izaslanikom Ivanom de Kazamarisom i svjedokom dubrovačkim arhiđakonom Marinom, svoju punu privrženost katoličkoj crkvi i odrekao se bilo kakve hereze. Tako je lukavi ban Kulin  uspio sebe i svoj bošnjački narod za izvjesno vrijeme osloboditi velikih neprilika. Katolička crkva nakon sabora na Bilinom Polju obnavlja svoje misije u Bosni, a papinski izaslanik Ivan de Kazamaris  predložio je 1203. godine da se u Bosni uspostave tri biskupije, s obzirom na njenu teritorijalnu veličinu. Za vladavinu Kulina bana, pored političke stabilnosti, vezuje se i značajan privredni razvoj. Privreda se temeljila na rudarstvu i trgovačkim vezama sa gradovima u Dalmaciji, posebno sa Dubrovnikom. Iz povelje, koja je izdata 29. kolovoza 1189. može se zaključiti da je u to vrijeme postojala uređena feudalna struktura u Bosni. Kulin se ponašao kao i svaki drugi feudalni vladar. Kulinova vladavina u narodu je zapamćena kao razdoblje blagostanja. U tome leži porijeklo izreke „Za Kulina bana i dobrijeh dana“. Kulin je kao ban Bosne jamčio Dubrovčanima slobodu trgovine. Oko bana tada se već nalazi određeni izvršni aparat vlasti, pošto Kulin obećava zaštitu Dubrovniku od njegovih časnika. Ova povelja dokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja u Bosni postojala organizacija i određeni pravni sustav. Jačanjem trgovinskih veza između Dubrovnika i Bosne dolazi do razvitka trgovačkih središta u Bosni. Tri glavna trgovačka sjedišta bila su: Vrhbosna, Visoko i Drijeva, ali tek oko 1360. godine. Nasljednici bana Kulina, koji nisu imali njegovu vladarsku vještinu, imali su velikih problema s papom i papinskom kurijom, a preko njih i sa Mađarima, jer su dopuštali bogumilskoj crkvi nesmetan razvoj.

 

( Nastaviće se)

Komentari