ISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE najstarije južnoslovenske države na Balkanu

Piše: Saud Grabčanović

Jedanaesti ban Bosne Stjepan Vuk Kotromanić:  On je bio sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, a rođeni brat Tvrtka I Kotromanića. Ban Vuk je učestvovao u pobuni plemstva protiv svog brata Tvrtka,  koji je od strane njihovog strica Stjepana II bio postavljen za bosanskog bana . Vuk je, kao marioneta bosanskog plemstva, uspio nakratko zbaciti Tvrtka sa prijestola i vladao je kao ban Bosne u veoma kratakom vremenskom periodu od 1366. do 1367.godine. Tvrtko je uz pomoć ugarskog kralja Ladislava i odanog plemstva uspio srušiti brata uzurpatora sa vlasti 1367.godine i ponovo se vratiti na prijesto bosanskog bana.

Tvrtko I Kotromanić (1338 – 1391)

Dvanaeseti ban i Prvi kralj Bosne Tvrtko I Kotromanić:  Tvrtko ban Bosne, a kasnije naš prvi kralj, rođen je oko 1338. a umro je 10. marta 1391.godine.Tvrtko je bio sin kneza Vladislava, brata bosanskog bana Stjepana II, i Jelene Šubić, kćerke Jurja II. Šubića iz hrvatske vladarske obitelji Šubića, te unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisavete, kćerke srijemskog kralja Stefana Dragutina i Katarine, unuke Bele IV. (Stjepan I je imao prvu ženu prije Jelisavete). Njegova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II. Celjskog i baka Barbare, carice Svetog Rimskog Carstva. Njegova majka, Jelena Šubić, bila je, po očevoj strani, unuka hrvatskog bana i vladara cijele Bosne Pavla I. Šubića Bribirskoga i njegove žene Urse, dok je majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila  kćerka srpskog kralja, čija je majka bila potomak dinastije Anjou porijeklom iz Napulja, i ugarske princeze Katarine, kćeri hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V, a njena  je majka bila kćerka poglavara turskog plemena Kumana. Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je našu Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a kralja Tvrtka najvećim vladarem u istoriji srednjovjekovne Bosne. Tada se razvijaju bosanski gradovi, trgovina i rudarstvo, te se kuje prvi zlatni novac na južnoslavenskim prostorima. Na tom novcu se prvi put javlja i heraldički simbol ljiljana, koji će postati znakom bosanskih kraljeva. Sljedeći zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem. Tvrtko je bio  ban Bosne od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanki kralj od 1377. do 1391. godine. Tvrtko je bio najslavniji vladar Bosne. On je imao svega petnaest godina kada je započeo svoju vladavinu, a tek nekoliko lokalnih plemića osjećalo je potrebu služiti ga. Kako nije postojala dovoljno jaka središnja vlast, plemstvo je djelovalo po vlastitim željama. Ispostavilo se da je velika cjelina Stjepana II. bila vještačka tvorevina prolazne prirode, koja se raspala na nekoliko dijelova. Uspostava središnjeg autoriteta je bila moguća jedino vojnim putem, pokoravanjem odmetnutog plemstva i krajeva. Problem je bio taj što mladi ban nije imao dovoljno vojske za taj poduhvat. Pod njegovom kontrolom su bili samo njegovi vlastiti posjedi i sitno plemstvo iz središnjeg dijela banovine.Takvo stanje u Bosni je podstaklo ugarskog kralja Ludovika I.  da interveniše i pokuša ponovo uspostaviti kontrolu i red. Ugarski kralj je kupovao lojalnost mnogih bivših vazala Stjepana II. sa sjevera i zapada banovine, a naročito razjedinjenih Hrvatinića, gospodara Donjih Kraja. Zbog ovakvih okolnosti ban Tvrtko je bio prisiljen da radi polako i oprezno na obnovi centralne vlasti u banovini. Imao je mnogo neprilika prvih godina i sa Mađarima, koji su mu uzeli zapadni Hum, kao miraz uz rodicu Jelisavetu (1357). Ugarski kralj Ludovik se oženio bosanskom princezom Elizabetom juna 1353.godine, neposredno pred smrt njenog oca, bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Kralj Ludovik je zahtijevao od Tvrtka da mu “na osnovu baštinskih prava gospođe mlađe kraljice Elizabete” preda “svu zemlju Humsku sa svim tamošnjim utvrđenim gradovima”. Kako Tvrtko nije mogao natjerati svoje vazale na poslušnost, morao je doći Ludoviku u posjet Ugarskoj 1357. te predati sva područja koja je Ludovik tražio. Tako je Ludovik povratio dijelove ugarskih posjeda  koje je Stjepan II. ranije pripojio banovini Bosni. Zauzvrat, Ludovik I. je Tvrtku i njegovom mlađem bratu Vuku potvrdio vlast nad Bosnom i Usorom i to, kako se doznaje iz pisma arhiđakona bežinskog Gala, pod sljedećim uslovima :„da ban iz zemlje istjera patarene i heretike,da iskazuje potpunu vjernost gospodinu kralju, da služi u svakom njegovom pohodu kad gospodin kralj bude zatražio to od njega i  da će on sam ili njegov brat da stalno borave na kraljevskom dvoru“ . Hum i Donji Kraji su izbačeni iz titule koju mu je kralj Ludovik I. potvrdio. U ovo vrijeme, na adrese evropskih katoličkih vladara i ugarskog kralja stiže papin poziv na križarski rat protiv bosanskih heretika. Tako se  ban Tvrtko našao pred opasnošću gubljenja banske časti: ukoliko bi  pokušao prevariti ugarskog kralja, Ludovik bi se u tom slučaju odazvao papinom pozivu i napao Bosnu. Bosanski episkop u Đakovu Peregrin Saksonac (lat. Peregrinus de Saxonia), koji je mogao odbraniti Tvrtkove interese u Bosni,  bio je mrtav, a na njegovo mjesto je sjeo ugarski, prokraljevski nastrojeni Petar Šikloši. Ludovik 1358. spominje „heretike i patarene u našoj Bosni“. Ugri su ipak na papin poziv napali na Bosnu. Nije do kraja poznat stvarni uzrok ovog rata. Sam Ludovik u jednoj povelji piše da je odredio arhiepiskopa ostrogonskog Nikolu i palatina Nikolu Konta (lat. Nicolaus Conth) da pođu „na Usoru“ i iskorijene iz Bosne „bezbrojno mnoštvo heretika i patarena“, dok kod Ivana arhiđakona od Kikilea (lat. Ioannes archidiaconus de Kikilew) stoji da ih je Ludovik poslao „da unište drskost nekih pobunjenika“. Posljednje je verovatnije. Kraljeva vojska je dva puta napala sjever Tvrtkove banovine : u prvom napadu su meta bili Donji Kraji, gdje su se lokalni plemići podijelili. Jedni su stali uz bana, a drugi uz kralja. Vlatko Vukoslavić, do tada lojalan banu, predao je neprijatelju važnu tvrđavu Ključ. Međutim, Tvrtku tada „vjerno posluži“ vojvoda Vukac Hrvatinić, koji je odbranio od Ugara Soko Grad u Plivskoj župi. Poslije velikih šteta i razaranja na tom području, ugarska vojska se  povukla. Nekoliko godina kasnije Tvrtko je vojvodi Vukcu „za njegovu vjernu službu u ono vrijeme, kada se podviže na me kralj Ludovik, i prihodi u Plevu pod Sokol“ dodelio „grad u Pleve u ume Sokol sa vsom Plevom“. Vjerovatno je Tvrtko to uradio prema ranije datom obećanju vojvodi. Drugi ugarski napad se  dogodio mjesec dana kasnije. Cilj drugog napada ugarske vojske je bila Usora. Međutim, bosanska se odbrana u Usori pokazala uspješnom. Ugarska vojska je zaustavljena kod tvrđave Srebrenik, gdje je do nogu potučena. Nakon povlačenja poražene ugarske vojske iz Bosne, Tvrtko je između 1358. i 1363. Godine dovoljno ojačao da odoli ugarskoj prijetnji. Nakon poraza Ugarske u ratu u Bosni i povlačenja njihove vojske, mladi ban Tvrtko se našao pred novim velikim problemom. Došlo je do velike pobune odmetnute vlastele u Bosni. Pobunjenicima se je pridružio i njegov brat Vuk (1366—1367). Ubrzo poslije povlačenja ugarske vojske iz Usore, februara 1366. godine , lokalno plemstvo se  pobunilo protiv bana Tvrtka, primoravši ga da pobjegne u Ugarsku.

 

(nastaviće se)

Komentari