ISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
najstarije južnoslovenske države na Balkanu
Četvrti kralj Bosne Stjepan Tvrtko II Kotromanić:
Kralj Stjepan Tvrtko II. Kotromanić rođen je u Bobovcu oko 1380, a umro je 22. novembra 1443.godine. Bio je bosanski kralj iz dinastije Kotromanića; živio je i vladao u vrlo burnom razdoblju bosanske istorije, gdje su se smjenjivali utjecaji dviju sila : Ugarske, s jedne strane, i rastuće sile Osmanskog carstva, s druge, tako da je vladao u tri razdoblja (1404. – 1409, 1421. – 1433. i 1435. – 1443. godine). Kralj Tvrtko II. je zasigurno bio jedan od najvještijih bosanskih kraljeva, ako uzmemo u obzir okolnosti pod kojima je vladao. Otac mu je bio Stjepan Tvrtko I Kotromanić, najveći bosanski kralj, ali je upitno ko je bila njegova majka – bosanska kraljica i zakonita žena kralja Tvrtka I princeza Doroteja Bugarska ili neka njegova ljubavnica. Istoričari više podržavaju teoriju da je Tvrtkova majka bila Doroteja. Zbog tadašnjih crkvenih zakona i vjerskih prilika u Bosni, izuzetno je teško ustanoviti šta znači zakoniti, a šta nezakoniti sin, te samim tim i ime Tvrtkove majke. Tvrtko I. Kotromanić je 1382. godine izdao povelju Dubrovčanima u kojoj spominje svoga sina, ali ne imenom. Ukoliko se uzme u obzir da je u toj povelji spomenut baš Tvrtko II, te da je njegova majka kraljica Doroteja, kako smatra Pavo Živković, autor njegove biografije, i većina istoričara, proizilazi da je Tvrtko II rođen između 1374. godine, kada su se vjenčali Tvrtko I i Doroteja Bugarska, i 1382. godine, kada je prvi put spomenut. Odlomak iz 1382. u kojem je prvi put pomenut Tvrtko II danas se čuva u Dubrovačkom muzeju. Pored Tvrtka II, kralj Tvrtko I je imao još djece (navedena su Tvrtkova polubraća i polusestre) : Jelena Kotromanić, supruga Przemeka I Opavskog, Vuk Banić, vanbračni sin Tvrtka I i njegove ljubavnice Grubače, i Stjepan Ostoja, vanbračni sin Tvrtka I i Vukoslave.Tvrtko je živio na dvoru Bobovac sve do očeve smrti. Tvrtko II je trebao nakon smrti Tvrtka I naslijediti krunu, ali u to vrijeme Tvrtku je bilo 9 ili 10. godina, pa ga zbog mladosti vlastela nije željela postaviti na vlast. Prijestolje je naslijedio Tvrtkov stric Stjepan Dabiša.Tvrtkov otac je umro iznenada 10. ožujka 1391. godine. Budući da je Tvrtko tada bio maloljetan, za kralja je izabran rođak ili izvanbračni polubrat njegovog oca, Stjepan Dabiša. Četiri godine kasnije Dabiša je mrtav, a Tvrtko još uvijek maloljetan, tako da je za Dabišinu nasljednicu izabrana njegova udovica, Jelena Gruba. Međutim, nju već 1398. godine plemstvo smjenjuje i na prijestolje postavlja ne Tvrtka, već njegovog izvanbračnog polubrata, Stjepana Ostoju. Godine 1404. bosansko plemstvo skida s vlasti pro-ugarski orijentiranog Stjepana Ostoju, koji je za njih bio previše autoritativan i nezavisan od njih. Uz podršku velikih vojvoda Hrvoja Vukčića Kosače i Sandalja Hranića, Tvrtko II je izabran za Ostojinog nasljednika. Tvrtko je tada očito bio Hrvojeva marioneta, te je čak i živio na njegovom posjedu na Sani. U proljeće 1405. Hrvatiniću je dao na upravljanje najbogatiji bosanski rudnik, grad Srebrenicu, vjerovatno ne dobrovoljno. Pod njegovim utjecajem je stao na stranu napuljskog kralja Ladislava Napuljskog, koji je polagao pravo na hrvatsko-ugarsku krunu. Moguće je da je glavni razlog Kosačinog podržavanja Tvrtka bila njegova želja da otme zemlju Radiću Sankoviću kojeg je Ostoja podržavao, što je i uspio. Dok god su Hrvatinić i Kosača, najmoćniji plemići tog perioda, bili u savezu, kralj Tvrtko nije imao šansi uspostaviti svoj puni autoritet u Bosni. Ostoja je nakon zbacivanja uspio izbjeći zatvaranje i pobjeći na ugarski dvor kod hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda, koji mu je odmah obećao vojnu pomoć. U junu 1404. ugarska vojska osvojila je Usoru i Bobovac, gdje je stolovao kao Žigmundov kandidat, dok je ostalo plemstvo podržavalo Tvrtka. Iako ga je većina plemstva priznavala za bana i kralja, Tvrtko nikada nije uspio u potpunosti se riješiti svog polubrata, koji je u prebivao u prijestolnici i kod sebe čuvao kraljevsku krunu. Sukobi sa Žigmundom su se nastavili sve do presudne bitke kod Dobora u rujnu 1408. godine, kada je ugarska vojska odnijela odlučujuću pobjedu. Sljedeću godinu Tvrtko je proveo u Bosni, nazivajući se kraljem i korespondirajući s Dubrovnikom, ali je sve brže i brže gubio podršku. Do kraja iste godine Ostoja je ponovno bio neosporeni ban i kralj Bosne. Tvrtku se tada u primarnim historijskim izvorima gubi svaki trag sve do 1414. godine, kada se saznaje da živi nedaleko od Dubrovnika, na posjedu kneza Pavla Radinovića, brata kraljice Kujave Radinović, supruge svoga brata Ostoje. Godine 1414. godine se na vojnopolitičkoj sceni pojavljuje novi snažan element, i to u obliku Osmanskog carstva. Ono podržava lokalno plemstvo, proglašavajući istovremeno priznanje samo Tvrtka II. kao legalnog bana i kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba između Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane, i Tvrtka II i Osmanskog carstva sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači su sasvim poraženi u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić, postaje banom i kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine Tvrtko II ponovno preuzeo prijestolje. Okrunjen je u avgustu1421. godine. Povrativši vlast, Tvrtko je uz osmansku podršku i podršku vodećeg plemstva uspostavio dvor u Visokom. Dvadesetak godina vladao je neosporen i mirno. Zbog problema na drugim mjestima, Osmanlije su manje fokusirale svoju agresiju na zapad i Evropu tokom tog razdoblja, što je dozvolilo Tvrtkovim posjedima da uživaju veću nezavisnost i jačanje ekonomije. Iskopavanja u bosanskim rudnicima su dosegla svoj vrhunac ranih godina Tvrtkove druge vladavine. Značajno se povećao broj dubrovačkih trgovaca, a potpisao je i trgovački sporazum s Mletačkom republikom, što je naljutilo Dubrovčane, ali je izuzetno povoljno utjecalo na razvoj ekonomije. Novi odnosi s Mletačkom republikom zasmetali su i njenom velikom neprijatelju, Osmanskom carstvu, koje je 1424. većim napadom Tvrtku poslalo jasnu poruku da se ne udružuje s njom, što je i poslušao budući da mu Mletačka republika nije mogla pomoći u borbi protiv Osmanlija. Prekid odnosa Tvrtkovih s Mlečanima nije značio poboljšanje njegovih odnosa s Dubrovčanima, koji su 1424. godine pružili azil njegovom rođaku ili drugom izvanbračnom polubratu, Vuku Baniću, koji mu je pokušao oduzeti vlast. Odnosi su se još više pogoršali kada je Tvrtko, uz pomoć Dubrovčana, iskoristio priliku da pokuša povratiti Srebrenicu koju je bila zauzela Srbija, dok se Srbija borila s Osmanlijama. Nije uspio, a Stefan Lazarević je nastavio pustošiti njegov teritorij. Vidjevši da Mletačka republika nije koristan saveznik kakav mu je bio potreban za sukob s Osmanlijama, Tvrtko obnavlja vjernost hrvatsko-ugarskom kralju, sporazumima iz 1425. i 1426. godine. Ovaj potez su Osmanlije protumačile kao neprijateljski čin i napale njegov teritorij, prisilivši Tvrtka da i osmanskog sultana prizna kao suverena, te mu pristane isplaćivati godišnji tribut.Očajnički mu je bila potrebna ugarska pomoć, što je kralj Žigmund znao, pa je zatražio od njega da za prijestolonasljednika prizna celjskog grofa Hermana II, koji je bio sin Katarine Kotromanić i otac Žigmundove supruge, kraljice Barbare. Ovaj plan je bio izuzetno nepopularan među lokalnim plemićima, koji nisu željeli niti da hrvatsko-ugarski kralj dobije više vlasti u Bosni niti da time isprovociraju Osmanlije.
Vuk Banić je kontaktirao nezadovoljno plemstvo, a Tvrtko, svjestan mogućnosti pobune plemstva, požurio je osigurati kraljevu podršku i 1427. godine priznao 62-godišnjeg Hermana za prijestolonasljednika. Sljedeće godine produbio je savez s kraljem oženivši Doroteju Gorjansku, kćerku hrvatskog bana Ivana. Rimokatolička crkva se usprotivila braku, te ga je dozvolila tek kada se papa uvjerio u Tvrtkovu odanost Rimokatoličkoj crkvi, a sam Tvrtko je papi priznao postojanje hereze u svojoj zemlji. Tom vjenčanju nisu prisustvovali Kosača, Radoslav Pavlović i Zlatonosovići, gospodari Soli u znak protesta. Godine 1432. Tvrtku se pojavljuje nova prijetnja u vidu njegovog bratića, Radivoja Ostojića, nezakonitog sina kralja i bana Stjepana Ostoje. Radivoj je uz osmanlijsku pomoć vladao većim dijelom istočne Bosne u razdoblju od 1433. do 1435. godine. Jedan od Tvrtkovih malobrojnih saveznika među plemstvom bio je vojvoda Juraj Vojsalić, Hrvojev nasljednik. Radivoj je uz Sandaljevu pomoć zavladao cijelom istočnom Bosnom, dok je Tvrtko zadržao vlast nad središnjom i sjeverozapadnom Bosnom, Usorom i Solima. Godine 1434. Radivoj je zauzeo Bobovac, gdje se čuvala kraljevska kruna. Iste godine mu je hrvatsko-ugarski kralj pritekao u pomoć i uspio mu povratiti velik dio kraljevstva, ali su se protivnici vratili sljedeće godine; sam Tvrtko se našao na ugarskom dvoru 1435. godine. Za vrijeme svoje druge vladavine morao se boriti i protiv spletki i urota koje je stvarala bivša supruga njegovog brata, kraljica Kujava. Kralj Tvrtko II je umro 22. studenog 1443. godine. Njegovu vladavinu obilježila je obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca. Nadživio je Hermana, a radi nestabilnosti ostatka hrvatsko-ugarske države nije bilo nikoga ko bi podržao njegovog sina i nasljednika, grofa Fridriha II. Naslijedio ga je Stjepan Tomaš Kotromanić, mlađi izvanbračni sin njegovog polubrata Ostoje, kojeg je sam Tvrtko vjerojatno proglasio prijestolonasljednikom (što je Tomaš i tvrdio u jednoj svojoj povelji) umjesto Radivoja kojeg je mrzio.
Za vrijeme kralja Tvrtka II ponovo počinje kovanje novaca.Tvrtko II je bio oženjen tokom svoje prve vladavine. Dubrovčani 1409. godine spominju “kraljicu, ženu bosanskog kralja Tvrtka II”. Međutim, ime njegove prve supruge nije sačuvano. U proljeće 1428. godine Tvrtko II je oženio Doroteju Gorjansku, kćerku hrvatskog bana Ivana Gorjanskog i rodicu u trećem koljenu cara Žigmunda. Nije razjašnjeno pitanje njihovog potomstva. Kako izvori ne spominju djecu kraljevskog para, može se pretpostaviti da ih nije ni bilo. Međutim, arheološkim istraživanjem kraljevske grobnice utvrđeno je da se između grobova kralja Tvrtka II i kraljice Doroteje nalazi dječiji grob. Kraljica Doroteja umrla je u septembru 1438. godine, nakon deset godina braka.
( Nastaviće se)
