Piše: Gojko Berić

U završnici uzavrele političke debate o sudbini Mostara našli su se i mostarski Srbi. Ušli su na mala vrata, kao tek oživljeni politički mrtvaci, autsajderi u društvu SDA, SBB-a i HDZ-a. Ipak, njihov glas nije posve zanemarljiv, jer se priklanja struji koja je za istinski jedinstven Mostar, ali daleko od toga da može biti jezičak na vagi u hrvatsko-bošnjačkim odnosima. Početkom rata Srbi su masovno napustili područje Mostara i zajedno s kolonom generala Perišića krenuli ka Nevesinju, odakle su se raspršili na razne strane, dok se gradska elita nastanila u Beogradu. Nakon rata su prodali svoje stanove, kuće i imanja i zauvijek se rastali sa zavičajem. Vratio ih se mali broj, mahom u prigradska sela u kojima su prije rata činili većinsko stanovništvo. U samom gradu ostala je zanemarljiva manjina Srba i danas ih na području Mostara, kako tvrdi vladika Grigorije, nema više od četiri i po hiljade. Poslušavši Karadžićev poziv da, shodno njegovom dogovoru s Matom Bobanom napuste dolinu Neretve, mostarski Srbi su postali možda najveći gubitnici u ratu koji je vođen protiv multietničke Bosne i Hercegovine. Napustili su prelijep grad u kojem su imali duboke kulturološke i socijalne korijene, ostavili dobre kuće i plodna imanja na lijevoj obali Neretve i otišli u nepoznato.

Razaranje “ustaškog” Mostara započeo je artiljerac Perišić, u Haagu osuđen na 27 godina robije, a zatim čudnom sudskom akrobatikom oslobođen. Potom je HVO, u bespoštednom desetomjesečnom ratu s Bošnjacima pretvorio grad u “hercegovačku Hirošimu”. Poslije ratne kataklizme Mostar se dugo i teško oporavljao. Prije desetak godina, nakon jedne od svojih tužnih posjeta Mostaru, Predrag Matvejević je objavio u Oslobođenju tekst pod elegičnim naslovom: “Kako je nekad bio lijep moj rodni grad”. Došao je na poziv Univerziteta “Džemal Bijedić” koji mu je dodijelio počasni doktorat. “Izvan univerzitetskih ceremonija vidio sam mnogo prijatelja, ostarjelih, umornih, rezigniranih. Na uručenje doktorata nisu došli ni rektor ni prorektor mostarskog Sveučilišta s hrvatske strane. Poslali su nekog kolegu nižeg ranga. To se moglo i očekivati. Nisam podržao ono što su ovdje činili predstavnici takozvane Herceg-Bosne”, pisao je Matvejević, koji danas, teško bolestan, leži u nekom Domu za stare u Zagrebu.

Mostar je zaista bio neodoljivo privlačan grad, peti po veličini u Bosni i Hercegovini. Imao je blizu 76.000 stanovnika, od čega blizu 26.000 Bošnjaka, preko 21.000 Hrvata i oko 14.000 Srba. Stari most je, kao i danas, bio simbol grada, Velež je bio identitetsko obilježje goleme većine Mostaraca, ali je fabrika Soko, jedna od najsavremenijih u bivšoj Jugoslaviji, bila kičma njegove socijalne multietničnosti i njegovog radničkog proletarijata. Svakog jutra je kroz njene kapije prolazilo desetak hiljada inženjera, tehničara, ekonomista i vrhunskih zanatlija industrijske struke, koji su dolazili iz raznih krajeva tadašnje države. Soko je bio ljudski mravinjak različitih nacija u kojem su, prirodno, mostarski Bošnjaci, Hrvati i Srbi činili većinu, pa je bilo nužnosti u činjenici da je Mostar, uz Vukovar, bio grad sa najviše etnički miješanih brakova u Jugoslaviji. Nije čudo što su oba ova grada bila tako surovo razorena, a sve u ime šovinističke teze prema kojoj je zajednički život na ovim prostorima nemoguć. Soko više ne postoji, njegove hale odavno zjape prazne. Za tajkunsku eutanaziju mostarskog giganta najzaslužniji je, navodno, jedan od njegovih nekadašnjih direktora, inž. Dragan Čović, danas vodeći hrvatski političar u BiH.

Nikome se nije bilo lako vratiti u Mostar, Srbima pogotovo. Ni obnova impozantne Saborne crkve nije urodila značajnijim povratkom pravoslavnih vjernika, što je nedavno potvrdio i vladika Grigorije. Umjesto da stane na čelo povratničke kolone, on je godinama stolovao u Trebinju, čekajući da u Mostaru bude obnovljen Vladičin dvor. Nije mu se žurilo, jer mu u manastiru Tvrdoš nije manjkalo ni mrsa, ni mesa, ni dobrog vina. Priča o povratku u Mostar, kao i drugdje, već je završena. Ko se vratio, vratio. Međutim, povratkom jednog broja Srba u njihova prigradska sela došlo je do politički štetne, ali psihološki razumljive podjele između njih i Srba koji su cijeli rat proveli u Mostaru. Tako, recimo, postoje dva srpska kulturno-umjetnička društva “Prosvjeta”, s tim što povratnici imaju pride i kulturno društvo “Gusle”. Srbi okupljeni oko Srpskog građanskog vijeća imaju svoje Večeri poezije posvećene Aleksi Šantiću, a ovi drugi svoje. Političke podjele među njima su još dublje, jer su povratnici od prvog dana bili pristalice Radovana Karadžića. U međuvremenu su, pod utjecajem vladike Gligorija, paljansku kabanicu zamijenili Dodikovim nacionalističkim ogrtačem. Za njih su gradski Srbi, koji istinski vole Mostar i protive se njegovoj podjeli – “rezervni Srbi”, baš kao što su po definiciji četničkih lidera Srbi koji su ostali u Sarajevu – “Alijini Srbi”.

Tu skoro, na portalu Tačno.net, mogao se pročitati šokantan tekst poznatog srpskog aktiviste iz Mostara, inž. Milana Jovičića. Osvrćući se kritički na emisiju “Ljudovanje” RTRS-a, koju vodi mostarski književnik Veselin Gatalo, Jovičić navodi da je Gatalov gost Dušan Golo između ostalog rekao: “Republika Srpska se brani sada i u Mostaru…Za Republiku Srpsku je svoj život dalo i 330 Mostaraca”?! Ovu tvrdnju niko nije demantovao. Uzgred rečeno, književnik Gatalo slovi kao radikalni srpski nacionalista, dok je Dušan Golo, ekonomista iz sela Bačevići, pazi sad – predstavnik Srba u debatnom klubu koji treba da odluči o sudbini Mostara. U političkom smislu, Srbi u Mostaru, oni gradski i oni prigradski, liče na ljude izgubljene na mostarskoj mjesečini.

A takvi će, po svemu sudeći, i ostati.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari