( Izlaganje na naučnom skupu “ Bosanskohercegovačka država i Bošnjaci”, Sarajevo, 31- maja 2014. g.)

Piše: Jusuf Trbić

Za Bošnjake koji žive u Republici Srpskoj vrijeme kao da je stalo. Sartjerani u mračni ćošak istorije, oni gledaju sopstveno nestajanje u usporenoj i razblaženoj reprizi onoga što im se već jednom dogodilo. Posljednji popis je pokazao da ih u srpskom entitetu ima oko 200 hiljada, što, nakon svega, nije malo. Ali, to su uglavnom oni koji su uspjeli da se vrate, i više nisu imali gdje da odu. Oni su svakodnevni kusur u velikoj etnonacionalnoj trgovini maglom, manjina u državi u kojoj, zvanično, manjina nema. Nakovanj na kojem leže njihove glave ostao je isti : velikosrpskom osvajačkom politikom stvoreni entitet koji, i po svom imenu i po svojoj praksi, pripada samo Srbima pravoslavcima, i ne priznaje  Bošnjake,  Hrvate i ostale, ne priznaje ni državu, ni građane, ni sopstveno zlo, ni sopstvene zakone, ni moral, ni običaje svijeta. Čekić nad njihovim glavama je zastava bošnjačke etnonacionalne politike, kojom  i dalje mašu oni koji se zaklinju u Bosnu i Bošnjake, a dijele i rasturaju i jedno i drugo, od proklamovanja ideje o rušenju ustavnosti i “pomirenju naroda”, do stalnog produkovanja etno-religijskih kalupa i sužene nacionalne svijesti u kojoj se gubi bosanstvo, kao temeljna hiljadugodišnja odrednica postojanja države i njenih građana. Ta politika počiva na obrascima koji, u konačnici, uvijek imaju isti cilj : stvaranje sopstvene države ili bar teritorije za samo jednu etničku i vjersku zajednicu. Bošnjaci u RS-u, kao kroz prozor tamnice, gledaju tu bošnjačku politiku koja se uklapa u model suživota tri stada, i koja podržava mašineriju produkovanja razlika, kao osnove društvenog života, gledaju to prešutno ignorisanje institucionalnih okvira i ustavnih pravila,  kult konstitutivnih naroda ( koji nisu konstitutivni tamo gdje su u manjini)  i elimisanje građana koji su srž i temelj savremenog uređenja svijeta, gledaju opštu  provincijalizaciju kulture i desekularizaciju bosanske stvarnosti,  ustoličenje srednjovjekovnih feuda u kojima se na lomačama spaljuju individue, ideje, mišljenja, zakoni i moralne norme, istina i pravda, drugi i drugačiji, neposlušni, nevjernici, oni koji znaju i oni koji žele nešto drugačije i bolje.

A nakovanj i bošnjačke glave na njemu pridržavaju mnogobrojni predstavnici svemoćne međunarodne zajednice, koji su u startu eliminisali svaku mogućnost ozbiljnije promjene, pa čekaju da se stvari završe same od sebe. Onako kako su u ratu protiv BiH ohrabrivali  agresore i pregovarali s njima, a žrtvama vezali ruke i uveli im embargo na oružje, pa čekali da se stvari riješe same “na terenu”.

Bošnjaci u RS-u žive danas u čardaku ni na nebu ni na zemlji, između nade u normalnu građansku državu i neprekidne i neskrivene diskriminacije, između Evrope i masovnih jama, uzidanih u temelje entiteta, između slobodnog svijeta i fašističkog mraka, žive u pravoslavnoj kvazi državi u kojoj nemaju ni osnovna ljudska prava, žive očiju uprtih u drugi dio Bosne, ali odatle stižu samo utješne riječi. Jer, i tamo etno-politike vide samo do granica svojih atara i posljednjih domova svojih glasača, ni milimetar dalje. Bošnjaci u RS-u žive na dalekom ostrvu koje pluta uzburkanim morem, nadajući se da će odnekud iskrsnuti mirna luka i da će Bosna dotle preživjeti.

Za to vrijeme godine prolaze, a na prostoru uz Drinu, ni u jednom gradu, od Višegrada do Gacka i Nevesinja, u posljednjih deset godina nije rođeno ni jedno bošnjačko dijete. Stari umiru, mladi odlaze, pa čak i Srebrenica, ta gorka zakletva bošnjačkih političara, ostaje sama i pusta. U njoj nema ni jedne značajnije bosanske i bošnjačke institucije koje bi posvjedočile proklamovanu brigu za posljednje mjesto genocida u Evropi.

Bošnjaci u RS-u su nevidljivi ljudi : tu žive, imaju kuće i avlije, njive i štale, imaju obnovljene džamije, lične karte, automobile i traktore, tu ručaju i večeraju, tu dočekuju djecu i unuke i ispraćaju ih kad krenu u inostranstvo, da traže sreću. Tu su, ali kao da ih nema. Nema ih u politici i u medijima, nema ih na radnim mjestima, pogotovo u bezbrojnim entitetskim institucijama i organizacijama ( manje od 1 odsto zaposlenih),  Bošnjak ne može biti ni na kakvom važnijem mjestu, uključujući i šefa čistača u komunalnoj službi, Bošnjak – potpredsjednik entiteta ne može privremeno zamijeniti predsjednika koji je umro, jer su Bošnjaci niža rasa i nisu za njih takve funkcije, Bošnjacima se zabranjuju i jezik, i kultura, i istorija, nameću im se krsne slave svega i svačega, od entiteta do dječijeg obdaništa, policije i biblioteke, i svakog dana im se daje do znanja da im ovdje nije mjesto i da treba da idu. Čitav javni prostor pretvoren je u istureno odjeljenje majčice Srbije, a Bosna se odavde vidi kao inostranstvo.

Obrazlažući donošenje novog Zakona o prebivalištu, koji treba da izbriše mnogo Bošnjaka sa spiska stanovnika i glasača u srpskom entitetu, predsjednica Vlade RS-a Željka Cvijanović je rekla da bi masovniji povratak Bošnjaka u RS bio prijetnja bezbjednosti Republike i naroda. Jer, podrzumijeva se da je narod RS-a samo jedan, a da su svi drugi nužno i privremeno zlo. Pošto je zakon osporen, Vlada je jednostavno donijela uredbu o prebivalištu, koja ima snagu zakona, pa je sve ostalo isto. Mnogo je slučajeva oduzimanja bošnjačkih kuća. Po još važećem Karadžićevom zakonu, imovina protjeranih Bošnjaka svojevremeno je proglašena napuštenom i dodijeljena Srbima, a kad su se Bošnjaci vratili, morali su nadoknaditi “stanarima” ono što su oni, navodno, ulagali u njihove kuće. Ko to nije mogao, imovina mu je prodata. A ako je na mjestu otete, pa srušene kuće podignuto nešto vrednije, zakon nalaže da se sve završi isplatom vlasniku, po zakonskim kriterijima. Na taj način je bijeljinska vlast dodijelila crkvi jedanaest bošnjačkih kuća u centru grada, pa je vladika Kačavenda na tom mjestu podigao “bijeljinski Versaj”. Slučaj crkve u avliji Fate Orlović u Konjević Polju, koju je Kačavenda sagradio u ratu, i neće da je ukloni ni do današnjeg dana, a niko ga ne tjera na to,  govori do koje je mjere došla obespravljenost Bošnjaka u RS-u. Sve je još jasnije ako se zna da je stara Fata Orlović zaradila krivične prijave jer se bunila protiv crkvene gradnje pod njenim prozorima, a Kačavenda nije pozvan ni na razgovor. Ni on, ni bilo ko iz Eparhije zvorničko-tuzlanske. Sve se to nastavlja novim zakonima o državnoj imovini ( zakoni o premjeru i katastru), kojima se na legalan način oduzima bošnjačka imovina.

Bezbroj puta najviši politički i vjerski autoriteti ponavljaju da Drina više nije granica, već spona između dva dijela jednog istog naroda. Srbija je ozakonila brigu za Srbe u drugim državama, a Aleksandar Vučić, novi srpski vožd, sve više uvažava secesionističke Dodikove namjere, uz obaveznu frazu da on podržava svaki dogovor tri konstitutivna naroda u BiH. O dogovoru tri konstitutivna naroda u Republici Srpskoj – nikada nije  rekao ni jednu riječ, mada je i ustavom entiteta, na isti način kao onim državnim, garantovana ravnopravnost naroda na cijeloj teritoriji BiH. Onima koji se još nadaju da će postati normalni građani nove srpske kvazi države, poručuje se, svakoga dana,  da im tu nije mjesto – nazivima ulica i ustanova, krsnim slavama, slavljenjem zločinaca i zločina i potpunim ignorisanjem bošnjačkih žrtava, stalnim vrijeđanjem i njih i njihove države,  brisanjem njihove istorije i kulture, nepoštovanjem njihovih prava, oduzimanjem imovine i domovine, zabrani djeci da u školama uče svoj, bosanski jezik. Opšta šutnja koja prekriva ratne zločine, slavljenje zločinaca, sudski progoni preživjelih Srebreničana, istiskivanje Bošnjaka iz političkog i javnog života, opšta fašizacija svijesti i rehabilitacija četništva, otvrena mržnja i negiranje svega bošnjačkog i bosanskog, to je tegobna geografija najveće srpske ratne pobjede na kraju prošlog vijeka. Kroz te mučne predjele tetura ono što je ostalo od Bošnjaka i bosanske ideje, šuti skriveno po kućama i avlijama, hoda ulicom brzo, pognute glave, navikava se na udarce i trpljenje. I stalno se osvrće prema Sarajevu, nadajući se da će s te strane ipak jednom da svane.

Ali, svitanja nema.

 

( nastaviće se)

Komentari