( Izlaganje na naučnom skupu “ Bosanskohercegovačka država i Bošnjaci”, Sarajevo, 31- maja 2014. g.)

 

Piše: Jusuf Trbić

         “ Naš cilj je samostalnost”, rekao je Milorad Dodik 9. januara 2015. godine, na proslavi Dana i krsne slave Republike Srpske. I dodao da će njegov entitet donijeti sve propise koji će “ojačati njegovu autonomiju na putu ka samostalnosti”, a da BiH, “kao državna zajednica, treba da bude servis dva entiteta i tri konstituitivna naroda.”

Ovakva njegova izjava, naravno, nije ništa novo. Političari s druge strane entitetske granice još jednom su mlako upozorili da te izjave nisu u skladu s Dejtonskim sporazumom ( u koji se Dodik zaklinje nekoliko puta na dan), da je nemoguća samostalnost entiteta, da BiH nije državna zajednica, i da sve to piše, crno na bijelo, u Dejtonskom sporazumu. Međunarodni zvaničnici se nisu ni oglasili, i sve bi to moglo ličiti na razumljivo ignorisanje besmislenih izjava, da vlast u RS-u već godinama ne sprovodi u praksi sve to o čemu Dodik govori, a da  se reakcije svode na ibretenje i poruke u stilu : Bosnu niko nije uspio podijeliti hiljadu godina, pa neće, vala, ni sad. To jest : održaće se Bosna i bez nas, valjda će neko nešto ipak učiniti.

Dodikove izjave pozdravio je patrijarh Irinej, koji se, ne tako davno, pročuo po rasističkim stavovima o muslimanima. Lani  je, na toj istoj svečanosti, podržao ideju referenduma o nezavisnosti RS-a, i rekao i ovo : “ “Taj proces je već krenuo. Ako može Kosovo da se odvoji od Srbije, zašto se RS ne bi odvojila od Federacije BiH i pripojila Srbiji? Za tako nešto ima mnogo više razloga, jer se oduzimanjem Kosova sada prave dve albanske države,  a Srbija bi s RS bila jedna srpska država kao što je bila vekovima.”

Dakle, po prvom čovjeku Srpske pravoslavne crkve, RS i FBiH su nekakve državice koje su se dobrovoljno udružile, pa mogu i da se razdruže ( taj proces je već krenuo, kaže on), a Srbija i pola Bosne su oduvijek bile jedna cjelina, pa mogu opet biti. Patrijarh sigurno zna makar osnove istorije balkanskih država i zna da to što  govori nema nikakve veze s činjenicama i istinom.  Pitanje je samo : zašto to govori?  I zašto baš sad? Vrijedi citirati i još jednu njegovu izjavu o Bošnjacima : “ Nećemo ulaziti u to kako su i zašto oni postali to što jesu, sigurno ne od vrućih kolača. Samo njihovi preci znaju šta ih je uslovljavalo da promene veru…Svi su oni potomci Svetog Save i to treba da znaju…”  Patrijarh je mogao pročitati, da je htio,  bar  rezultate istraživanja o genetskom porijeklu balkanskih naroda, ako već nije učio istoriju. A možda on to sve zna, ali, zbog nečega, ponavlja izjave koje smo mnogo puta čuli u pripremi rata protiv BiH.  Možemo samo nagađati zbog čega on to čini. Čudni su putevi predvodnika Božjeg stada na zemlji.

Patrijarh Irinej tom prilikom nije propustio priliku da istakne značaj nove srpske države, za koju je Dobrica Ćosić rekao da je “jedina srpska pobeda u posljednjoj deceniji dvadesetog veka.” Floskulu o RS-u kao srpskoj državi čuli smo i od predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, i od brojnih drugih političara, novinara i javnih ličnosti, a beogradska Politika je objavila ( januar 2015. godine) da su “svečane božićne liturgije održane u hramovima u Srbiji, Republici Srpskoj, FBiH, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji, Rusiji…” Sve država do države. Nimalo slučajno, u posljednje vrijeme su, kako kaže profesor Ivo Banac, reprezentativni srpski lingvisti krenuli u ofanzivu dokazivanja da je “sva štokavska književnost – književnost srpskog jezika” . A politički komentator Miroslav Lazanski napisao je u Politici, nakon vojne parade, kojom je u oktobru 2014. godine obilježeno 70 godina od oslobođenja Beograda, kako je logično što je toj paradi ( uz Vladimira Putina) prisustvovao i Milorad Dodik, jer su “ i jedinice iz Republike Srpske učestvovale u oslobađanju Beograda”. Niko od srpskih istoričara, političara i novinara nije reagovao na to.

I u Srbiji i u RS-u davno su zakonski izjednačeni partizani i četnici, a za sveca je proglašen poznati antisemita vladika Nikolaj Velimirović, koji je poredio Hitlera sa Svetim Savom, i to je bio samo jedan od primjera potpunog eliminisanja antifašizma iz javnog života. Četnici su tako naknadno pobijedili u Drugom svjetskom ratu i pobjedonosno ujahali u istoriju i savremeni život na bijelim konjima. Partizanski spomenici su uklonjeni i u Srbiji i u RS-u, a na prste jedne ruke mogu se izbrojati ulice koje još nose imena istaknutih antifašista. Dodik izjavljuje da su u partizanima bili samo Srbi, sve do pred kraj rata, a da su Bošnjaci, svi redom, bili saradnici okupatora. Bijeljinskom SUBNOR-u je, na njihov zahtjev da se vrate biste narodnih heroja, rečeno da se o tome može razgovarati, pod uslovom da se izostave bošnjački heroji. I to u gradu u kojem je odnos prema Bošnjacima mnogo bolji nego u ostalim gradovima u RS-u.

Zakašnjeli trijumf četništva lako je objasniti. Čitav velikosrpski pokret, koji je pokrenuo lavinu rata, smrti i krvi na prostoru bivše jugoslovenske države, u cilju “ujedinjenja srpskih etničkih prostora”, bio je zasnovan na četničkom programu “Homogena Srbija” Dražinog ideologa Stevana Moljevića i na osnovama  Hitlerove nacionalsocijalističke doktrine. Svi Srbi  (ili Nijemci, svejedno) u jednoj državi, pravo Srba na samoopredjeljenje, koje ne pripada nikom drugom, srpska država je tamo gdje živi makar jedan Srbin ili postoji jedan srpski grob, jedna država -jedan narod –jedan vođa, ideologija krvi i tla, nadnarod koji ima pravo na zločin, rasizam, veličanje mitske prošlosti – sve  to vratilo nas je pola vijeka unazad. Prvi član Programa Hitlerove partije, objavljenog 1. aprila 1920. godine, glasi : “ Tražimo ujedinjenje svih Nijemaca sa ciljem formiranja Velike Njemačke po osnovu prava na samoopredjeljenje naroda.” Drugi član : “ Zahtijevamo ravnopravnost njemačkog naroda sa drugim narodima i poništavanje Versajskog i Sanžermenskog mira.” ( Sjećamo se zahtjeva za poništenje odluka AVNOJ-a). Treći član : “ Zahtijevamo da se udovolji potrebama njemačkog naroda za novim životnim prostorima, kako bismo prehranili naš narod.” Veličanje mita, falsifikovanje prošlosti, sloboda da se čine programirani zločini u ime višeg cilja, psihologija gomile, čitav taj arsenal nacionalističke paranoje, kako bi  rekao Danilo Kiš, sve je to viđeno još jednom na kraju dvadesetog vijeka. Viđena je i masovna tehnologija poništavanja individua i njihovo ugrađivanje u masu. Taj duhovni poduhvat Hitler je označio kao revoluciju duha, kao ujednačavanje  (Gleichschaltung), sjedinjenje pojedinca i naroda, bila je to integracija svakog pojedinca, ili ogromne većine njih, u jedinstveno blato krvi i tla. U tu svrhu stvoren je i tada, a i pola vijeka kasnije, zastrašujući aparat kontrole iz jednog centra i produkovanja jedoobraznosti mišljenja, čiji je zadatak bio, kako je to Hitler formulisao, “ulaženje u dušu masa.” U stvarnosti, to je bilo okupiranje glava, zarobljavanje uma, koji više ne može i ne želi da razlikuje dobro od zla, istinu od laži, zločinca od žrtve.

                                                                     ( nastaviće se)

Komentari