Neka je slava Allahu uzvišenom, milosrdnom i samilosnom, Gospodaru ovoga i onoga svijetu, Stvoritelju svega živog i neživog, Svjetlosti koja nas vodi na putu do Njegovog vječnog zagrljaja. Uz Njegovu pomoć pređosmo rijeku plahovitu, pa preko bregova i kroz kotline dođosmo do ove pitome ravnice, gdje se ulogorismo nešto prije akšama. Kad noć svilom prekri naše oči, i otklanjasmo posljednju molitvu, poče se stišavati i logorska buka, konji se umiriše, umorni ratnici polijegaše, sve upade u nekakvu žitku tišinu, ko u duboki bunar. Nebo bijaše nisko, činilo mi se, rukom ga dohvatiti mogu, da zvijezde uberem, ko malene, žute cvjetove, i nekakav se blagi miris, ko miris đulsije, prosu preko poljane. Mala rijeka je bez prestanka žuborila svoju melodiju, zrikavci se nadmetali. A ja zaspati ne mogoh.

Nekakva me stuga za prsa dokopala, nekakva dubina u meni  počela je da raste i da me za grlo hvata, i silni me umor obuze. Al ne umor tijela, na jahanje sam svikao, lakše mi na konju neg na mojim nogama, već to bijaše nekakav umor srca, ko da je krv počela u meni sporije da teče, ko da se snaga u meni gasi. Ko da mi se edžel primakao, pa mi mizan-tereziju primiče i sirat-ćupriju pokazuje, a ja se, ko i svaki Božji rob, bojati moram, jer ne znam hoće li po mene zebani, mračni meleki doći, pa me u džehennem povesti, il će se sjajni firdevs, nezamislivi dženet, preda mnom otvoriti. Te sam ustao, ne dozivajući nikoga, i po čadoru se ushodao, ne bi li me tijelo poslušalo. A pred oči mi, sve jedna za drugom, počeše slike izlaziti, ko da mi ih pod očnim kapcima slika Ahmed Tekeli lično, što mi jatagan oslika da mu premca nema na sve četiri strane svijeta. Pa vidjeh moju voljenu Topkapi palatu i u njoj sve one mevlane, učene, sve znalce, sve umjetnike koje okupih u Zajednicu nadarenih, Ehl-i-Hiref, da onaj dar, što ga dobiše od Svemogućeg, razviju na dobro carstva i čitavog svijeta pravovjernih, stotine njih kako vrijedno uče i rade, i među njima slikare što obogatiše sve one knjige nebrojenim ukrasima pred kojima oči zastaju. Vidio sam i sebe samoga, mladog filigrana mehke ruke i otvorene duše, i moje stihove, na perzijskom i mom turskom jeziku, što sam ih potpisivao kao Muhibi, želeći se prijateljem umjetnosti prikazati, pa su im se ljudi divili, ne znajući ko ih napisa. Al se, zbog nečega meni nedokučivog, ne mogoh ni jednog sopstvenog stiha sjetiti, no se sjetih pjesme što je dobih kao poklon od prevrtljivoga persijskog šaha Tahmaspa, prije više od deset godina, kad smo se onda dogovarali o primirju. Pjesmu je moj baškatib prepisao i umnožio, pa se govorila po saraju i kad treba i kad ne treba. Jedan njen dio sam zapamtio, mada mi, priznajem, nije bila draga. I taj dio kaže ovako :

«Ti si takav padišah da je za tebe malehan dio neba

Pod tvojom zastavom zemlja je našla hlad.

Ti čuvaš i imperiju i dvor

Jer si poput Darija i Aleksandra

Sudbina je uz tebe, nebo je sa tobom

Džemov prsten je kod tebe, ti imaš sreću Kejhusreva

Takav si osvajač svijeta, da si sjajniji od sunca

Tvoja predviđanja sigurnija su od majstora-sudbine

More si u kojem je svijet kao mala lopta

Sunce tvoje vrijednosti svjetlije je od sunca

Zemlju i vrijeme ljubi oko što je kao i oni

Bog je tvoj vodič, sreća ti je drugar.»

 

Eh, sreća…Sreća je biti na vrhu svijeta pravovjernih, biti svjetlo dar ul islama, al mora svako biti svjestan da je stvarni gospodar svega uzvišeni Allah, koji je ajetom poručio :»Inna džealnake halifeten fi-l-erdi» – «Mi smo te namjesnikom na zemlji učinili». Allah je jedan i njegova je slava.

Tada mi pred oči izađe otac moj, silni Selim sultan, Yavuz, koji naše vječito carstvo proširi na sve četiri strane. I moje školovanje u Topkapiju, i moje stolovanje kao guvernera Kaffe gdje dođoh sa sedamnaest ljeta, nošen savjetima mog mudrog roba Ibrahima, koga pašom načinih. A kad dođoh na prijesto, po smrti oca moga, zakleh se da ću Iskendera slijediti i stvoriti carstvo koje će spona biti između  svih strana svijeta, od istoka do zapada. Al iza svakoga svijetlog dana stizala je tamna noć. Stizala su pitanja, neizreciva : je li išta vrijedno tolikih smrti i toliko odsječenih glava, da li se put za dženet samo krvlju natapa, i suzama, i je li slava Božijeg ugodnika dovoljna da prekrije sve jade koji život čine? A moj put bio je pun borbe, jauka i trijumfa, slave i muke, i nije bilo vremena za tugu zbog onih koji glave pogubiše, krivi ili pravi. Od nekud mi pred oči izađe i kralj ugarski Lajoš, što život izgubi na Mohačkom polju, onda kad dođosmo pred vrata ohole Austrije. Bi mi žao takvoga velikaša, pa rekoh, a katibi zapisaše :» Ja sam zaista pošao sa svojom vojskom protiv njega, ali nije bila moja želja da mu se prekine kratki užitak života i plemstva». A sam je bio kriv. Ja sam se spremio da ispunim zavjet đeda moga Mehmeda Fatiha i osvojim Beograd, taj izvikani Dar-ul-džihad, jer je to bio ulaz u Evropu i najjača ugarska tvrđava. Jer, ako ona padne, čitava Ugarska je na koljenima. Pa poslah Ugarima ponudu da budu mirni i plate mi poreze, pa ih neću dirati. Ali, na nagovor dvora austrijskog oni ne samo što odbiše moj prijedlog, već moga izaslanika poniziše, uši mu i nos odrezaše, pa ga poslaše da mi prenese poruku. A meni je bilo dosta da ga vidim. Tad me pravedni bijes obuze, pa pade Beograd, pade Budim, sve pregazismo, a kod Mohača ugarsku vojsku za dva sata satrasmo. A onda Peštu zapalismo i na Beč krenusmo. Al kasno bi, jesen, kiše, i nije bila Allahova volja da taj bedem zauzmemo. Pa mi taj naum, kasnije,  još jednom propade, i nije mi dosta što mi je Ferdinand danak plaćao, nije mi dosta, i evo me opet, po treći put, s kostima koje škripe, punog umora, na konju, na putu za Beč, al s neugaslom željom da ovoga puta uspijem i na život svoj stavim krunu koju sam oduvijek sanjao.

Al me mrtvi i sad pohode. Na javi i u snu. Na noge me dižu, desnicu moju pokreću, i žeđ moju podjaruju, pa sve manje mira ima, i sve manje snage, a sve više bijesa. Allahovi putevi su nacrtani, i ništa ih promijeniti ne može. Pa moj otac, po drevnim običajima, kad je s prijestolja zbacio oca svoga Bajazida, dade pogubiti svu moju braću, i svu njihovu djecu, onda kad je mene odabrao za nasljednika, da ne bi krv obojila nedodirljivi prijesto i ugrozila slavu carstva. A ja sam se nekad pitao, i bježao od tog pitanja : kako je imati brata, nekoga ko je tvoja krv i tvoj um, nekoga kome možeš vjerovati do smrti? Jer ja, u ime vječnosti, vjerovati nikome ne smijem. Pa dadoh pogubiti i Ibrahim-pašu, moga brata, mada ne po krvi, koji je za mene toliko dobra učinio. Bijaše to Allahova volja. Moji mrtvi sinovi gledaju me odnekud, ali oni razumiju, oni moraju razumjeti…I umrli Mehmed i Abdulah, i Mustafa, junak, najstariji mi sin, koga umorih da ne bi umorio on mene, pa najmlađi Džihangir, koji umrije od tuge za bratom. A kad ja Selima odredih za novoga padišaha, kad ja umrem, usta na njega četvrti mi sin Bajazid, čim moja voljena Hurem-sultanija umrije, ima tome nepunih osam godina. Bijes mi tad obuze glavu, stadoh uz Selima, a Bajazid pobježe kod moga starog neprijatelja Tahmaspa, koji mi je stihove slao, a o glavi mi vazda radio. Pa krenuh na njih, i odoše glave i Bajazidu i četvorici njegovih sinova. Moj bijes je bio tako golem da sam naredio da se ubije i peti njegov sin, dijete od tri godine, što se sa majkom bijaše sklonio u Bursi. Neka mi Allah oprosti, jer samo on zna šta čovjek mora, a šta ne mora činiti i ko je u pravu, a ko nije.

A kad umrije Hurem-sultanija, svjetlo mog života, svaki se moj dan pretvori u noć. Od časa kad sam ugledao prvi put jevrejsku robinju Rokselanu, koju je krimski guverner poklonio mome dvoru, kao da sam sunce dodirnuo. Rekli su da se zvala Aleksandra Lisovska (čudno ime), a novo ime dali su joj kako bi se u novom svijetu bolje snašla. Rokselana, riđokosa ljepotica očiju dubokih kao more, i nasmijane duše koja vazda izviruje iz svakog njenog pokreta. Rokselana, ime svjetlosti. Hurem Haseki sultanija, vesela kao bunar života, topla kao žudnja džennetska. Hurema, moja ljubav. Ode, i ostavi mi utjehu, sina moga Selima, što nosi nadimak Sari, i ženu njegovu, umnu i lijepu Nurbanu, koja je, kao i ona, prešla među pravovjerne iz jevrejske vjere. Nju je Hurema odabrala za novu sultaniju, ona je nju školovala i vaspitavala. I stvorila od nje buduću caricu koja sija Božijom svjetlošću. Selim je nju vidio prvi put na vjenčanju, i odmah se smrtno zaljubio. Kao i ja, nekada. I počeo joj pjesme pisati. Kao i ja. Nek Allah da da požive sretno do sudnjega dana.

Život je more od svijetle do tamne obale. Svjetlo vjere i svjetlo carstva dizao sam što sam više mogao, na prste se propinjao da nebesa dohvatim, jer sam znao da svijet ne može uređivati samo mač, da će glava za sječu ponestati, da će krv presahnuti i da se samo misao ne može ni posjeći ni objesiti, da samo misao ljudska, pamet ljudska, ono što on stvori pod Allahovim okriljem, ostaje i samo to biće mjera čovjekove sudbine. Pa unesoh reda u naše vječito carstvo, zakone donesoh nebrojene, uredih svaku stopu zemlje, da ljudi žive kao ljudi, da carstvo diše kao jedan čovjek. Proglasih nove zakone, Kanun-i-Osmani zove se moj zakonik koji određuje sve što treba da se odredi u jednom carstvu. Proširih naše granice do pola svijeta, na Misir, Persiju, Abisiniju, Ak Deniz, Kara Deniz, Rumeliju, Sibir, nema broja zemljama kojima vladamo. Svim sam podanicima, i starim i novim, obezbijedio prava koja čovjek treba da uživa, jer ih Allah daje. Zimmija, kršćanski i jevrejski podanici, mogu se osjećati ljudima, kao i mi, pod istim nebom i istom zastavom, a na prijedlog mog ljekara Mojsija Hamona, donesoh ukaz da niko više Jevreje ne smije optuživati da žrtvuju kršćansku djecu, jer ta se pogana praksa bijaše plaho raširila po carstvu.

Nema broja zdanjima koja sam podigao, palatama, džamijama, mostovima, karavan-sarajima, bolnicama, veliki sam vodovod podigao u svetim gradovima Meki, Medini i Jerusalimu, pa divnu Sulejmaniju u mom Istanbulu, neprevaziđenu. Sinan-paša, mimar, učini da moje ime ponesu građevine koje će sjati vječnim sjajem dokle je svijeta i vijeka. Osnovao sam visoke škole, kao dopuna onome što je sagradio đed moj Mehmed Fatih. Njegove semanijje medrese učile su fikh, kelam, arapsku književnost i šerijatsku nauku, a na mojoj Sulejmaniji medresi, izučavaju se prirodne nauke, matematika, medicina i filozofija. Tako smo se mogli u svemu s hrišćanskim svijetom takmičiti, a mudrost je točak svijeta. Podržao sam umjetnike, pisce, filozofe, poslao sam mnoge od njih u veliki svijet, u kaurska carstva, da vide, upamte i donesu sve ono što se tamo dobro čini, jer samo se misao može uspeti do Arša, do Božijeg prijestolja, samo ona. Ne vlada svijetom nikakva mračna sila, nikakva mudžiza, čak ni keramet, koji proizilazi iz posvećenosti Svevišnjem, jer Allah svemogući kaže nam da učimo, i gradimo, i dobra djela činimo, da iza sebe ostavimo ono što će svijetu služiti, i tek tada se možemo nadati da ćemo u tom posljednjem danu čuti jedno od njegovih devedeset i devet imena i vidjeti njegovo lice koje je džennetu nalik.

Noćas mi sve to kroz glavu prolazi, i zaustaviti se ne može. Čitav život ko da je stao u jednu noć, pa mi u prsima lupa, kao kad srce hoće da iskoči iz živa čovjeka, i mira mi ne da, i glava mi puca, ko da je sva noć, od vrha do dna, u nju stala, pa je razapinje. Sjedoh tad blizu vrata, jasakčije su stajale kao kameni stubovi ispred ulaza, i sjenke su im se mrsile sa sjenkama koje su iz moje glave izlazile. Udahnuh vazduh, i u taj čas dođe preda me mati moja, moja dobra i brižna majka Ajša Hafiza, moja Hafze Hatun, moja pametna i nesebična majka Valide sultanija, i ruku  na moju vrelu glavu stavi, i bol prođe, ja se uspravih, i zagrlih je. I osjetih njenu toplinu, kao onda kad sam kao dijete bježao u njeno naručje, da tu spasa nađem, kao onda kad sam dolazio da se s njom posavjetujem, da mi pomogne, da kaže šta je pravo, a šta nije. I jedino njoj sam do kraja vjerovao, jedino njoj, na čitavom dunjaluku, jedino je ona znala moju dušu, jedino je ona umjela da mi uvijek pokaže pravi put. Išao sam njoj, i ocu, u turbe u džamiju Selimiju, išao svaki put kad sam se osjećao slabim i nesigurnim, a nikad nisam dozvolio da drugi to vide. A sad je ona došla meni. Dugo me je milovala rukom po kosi, i meni se činilo da nestajem, da se utapam u tišinu iz koje ne želim nikad izaći. I ona mi reče :» Sine moj, svoj zadatak ti si ispunio, i raduj se nebesima. Učini još jedno. Ovdje, na ovom mjestu, podigni bijelu džamiju, od kamena i od sna, uzidaj u nju svoju tugu i svoju želju, svjetlo svoje u nju zatvori, nek gori dok ga veliki grijeh, kao velika voda, ne prekrije, a tad će se tvoja džamija na nebo uzdići, da sija, poput zvijezde koja će ti put osvjetljavati kad po džennetskim baščama kreneš.»

Tako reče moja majka. I neka tako bude.

 

(odlomak iz romana “Legenda o Bijeloj džamiji” – autora Jusufa Trbića

Komentari