Piše: Saud Grabčanović

Istorijske neistine i predrasude o janjičarima

     Značenje imena janjičar prevedeno sa turskog na naš jezik je : yeni çeri = novi vojnici.

O temi janjičara je u zadnjih stotinjak godina  na našim prostorima  napisano  puno istorijskih radova, kako amaterskih tako i naučnih. Pisale su o njima «obje strane», kako bošnjačka, tako i one dvije „suprotne“.Uvijek su se oko ove teme „lomila koplja“, to jest olovke. Prva strana je uvijek  nastupala kao «odbranaška » a duga kao «napadačka». Zato o janjičarima danas imamo dvije «istine». Tačnije, svaka strana ima svoju vlastitu «istinu». A istorijska istina je uvijek samo jedna ! Janjičari su bili i tema mnogih romana objavljenih na ovim prostorima, kao i brojnih  narodnih pjesama. Istoričari «druge strane», ali i pisci,  posebno su isticali i istraživali problematiku načina njihovog regrutovanja, tzv. «danka u krvi». Oni tvrde  da se na turskom to zove : adžami-oglan  i da to znači «otimanje djece». Ta tvrdnja je neistina! Adžami-oglan je, u stvari, turski naziv za vojnu obuku kojoj su janjičari podvrgavani. Ovo ime, «danak u krvi»,  koje se daje načinu regrutacije janjičara, nema uopšte istorijsku podlogu, i novijeg je datuma. To ime predstavlja zlonamjernu i krivu predstavu o jednom vremenu u kojem su vladali sasma drugačiji politički i društveni zakoni u odnosu na moderno vrijeme. I to nije bila karakteristika samo Osmanskog carstva, kao jedne srednjovjekovne feudalne i muslimanske fudamentalističke države,  nego i cijele srednjovjekovne Evrope. Kršćanske države tadašnje srednjovjekovne  Evrope su  takođe imale feudalno uređenje, koje je bilo utemeljeno na kršćanskom fundamentalizmu. U ta vremena je život malih ljudi-pojedinaca  bio beznačajan. Sve privilegije, raskošan i bogat život, sve je to  bilo u rukama malog broja moćnih pojedinaca – feudalne gospode : kralja, kraljevskih porodica, feudalne vlastele i crkvenih velikodostojnika. Značenje samog imena «gospoda» za kršćane znači da su oni bogom dati i da su određeni od «gospoda Isusa Krista» da vladaju ljudima. Pošto su oni « bogom dati « , njih mali ljudi moraju bezrezervno slijepo poštovati i služiti sa strahopoštovanjem. Oni su bili gospodari života i smrti svojih podanika. U to vrijeme  je život malog čovjeka  vrijedio koliko i život naših današnjih kućnih ljubimaca! Glavna je politika bila religija, a sistem je počivao na sili i nasilju, te volji i hirovima feudalaca. Isti principi su vladali i u Osmanskom carstvu, s tim što je ono u odnosu na tadašnje evropske srednjovjekovne države bilo još više centralizovano i uticaj religije kao politike u društvu  je bio još dominantniji. Koliko je poznato iz istorijskih dokumenata,  janjičarske jedinice nisu tzv. devširmom popunjavane samo kršćanskom djecom, nego i muslimanskom. U početku epohe janjičara ta armija je sa dvije trećine popunjavana  kršćanskim dječacima, a jednu trećinu su činila djeca siromašnih muslimana. U posljednjim vijekovima postojanja janjičara devširma je bila ukinuta,  popuna janjičarskih redova je bila potpuno dobrovoljna i nisu uzimana malodobna djeca na obuku. U tom periodu procenat  muslimanskih sinova  koji su sačinjavali janjičarske jedinice  postao je daleko veći u odnosu na procenat janjičara kršćanskog porijekla. Tada su i bogati muslimani, a i spahije, davali svoje sinove u janjičare. Naziv « danak u krvi» je nastao je u proteklih stotinjak  godina i to u poznatim «kuhinjama» ostrašćenih nacionalista  iz našeg okruženja i njihove književne elite. Uzrok ovome je najviše mržnja prema «zlim»Turcima, te pokušaj degradiranja i omalovažavanja samoga islama kao religije. U stvari je to bio dio dobro razrađenog plana o zaposjedanju teritorija i dokazivanju  «vekovnih» i «vjekovnih «prava na te teritorije. Za muslimane je trebalo dokazati da oni nisu nikakva nacija, da Bošnjaci ne postoje, da treba na ovim prostorima «konačno rešiti tursko pitanje». Muslimani u sklopu tog «rešenja» nemaju mjesta na ovim prostorima te ih treba : asimilovati, ukloniti ili poslati u Tursku. Ovakav književni pristup ovoj problematici imali su mnogi   srpski i hrvatski književnici ( Njegoš, Jiriček, Radonić, Baranin, Mažuranić, Andrić….) . Cilj je bio unaprijed – na papiru opravdati ono što će se kasnije uraditi  puškom, onda kada se za to ukaže povoljna istorijska prilika. Krvavi događaji iz neposredne prošlosti dokazuju ovakve  tvrdnje.

Ovdje ću kao primjer dati samo roman našeg nobelovca Ive Andrića : «Na Drini ćuprija» . Ovaj  naš veliki bosanski književnik, prvi i jedini naš nobelovac do sada,  bio je po rođenju Hrvat -katolik . Kasnije se  on izjašnjavao kao Srbin. Andrić, koliko je poznato, u svojoj bližoj a i daljoj familiji nikada nije imao Srba – pravoslavaca. Šta je bio pravi razlog njegove konverzije : njegovi lični interesi? utopijske zablude? «moda» datog vremena? lični kompleksi? fikcije?, o tome se može samo nagađati. Jedno je sigurno: Andrić je ostao do kraja života u katoličkoj crkvi i nikada nije primio pravoslavlje. Andrić je odrastao  u gradu sa muslimanskom (bošnjačkom) većinom. Ali, kod nas je ovdje na «brdovitom Balkanu» u zadnjih stotinjak godina  veoma često navijanje za različite tzv. «nacionalne-torove ». Pretrčavanja iz tora u tor i svrstavanje čas na jednu, a čas na drugu stranu, kod nas je takođe  od davnina (a i u novija vremena) normalna pojava. Ipak, važnije je umjetničko djelo od lične biografije. Za nas je, u okviru naše teme, zanimljiv prikaz turskih vremena u Bosni u knjigama velikog pisca, a posebno odnos prema janjičarima.

Ivo Andrić je u  svom čuvenom romanu «Na Drini ćuprija» temeljito obradio temu «danka u krvi» koji je u njegovoj izmišljenoj priči prikazan kao veoma barbarski i nemoralan čin . Andrićev opis ovog navodnog nasilnog otimanja srpske dece , stare pet ili šest godina, iz ruku njihovih ucvijeljenih srpskih majki, kod običnog čitaoca izaziva bijes, osudu i mržnju prema Turcima, muslimanima i islamu. Posebno je potresno opisano navodno otimanje malog šestogodišnjeg Bajice Nenadića iz ruku očajnih roditelja,  a upećatlljivo je to  kako ga je bezdušni Turčin odnio u sepetu za Istanbul. Mali Bajica  kasnije postao čuveni Mehmed –paša Sokolović. Ovaj opis uvaženog književnika je, na žalost, potpuno u neskladu sa istorijskim činjenicama, i stvoren je u mašti našeg nobelovca. Taj navedeni Bajica nije otet od roditelja sa šest godina, to je istorijska neistina! Autentični podaci govore nam drugačije : Rade (nadimak Bajica) Sokolović je bio đak u manastiru Mileševi, tu je učio bogosloviju i spremao se da se zaredi u pravoslavnog monaha. On je tu boravio zajedno sa svojim rođakom Makarijem. U manastiru Mileševi mladi Rade  ( ili Bajica)  upoznao se sa učenjem islama i pročitao je Kuran. Nova ga je vjera toliko dojmila, da ju je odmah od srca prihvatio! Odlučio je primiti islam i postati musliman. Pobjegao je iz manastira i sa svojim poznanikom, turskim trgovcem Ješildže Mehmed-begom, zaputio se u Istanbul. Kada je pobjegao iz Mileševe bio je star osamnaest godina.  Ovo je zabilježio srednjovjekovni venecijanski diplomata Giovanni Sagred u knjizi koju je napisao u vrijeme kada je Mehmed –paša bio Veliki vezir, a Segred diplomata u Istanbulu. Sa Segredom se slaže i Radovan Samardžić, srpski istoričar koji je proučavao turske arhive u Istanbulu. Segred je nakon razgovora sa  Mehmed-pašom napisao da mu  je on rekao da je sa osmanaest godina napustio roditeljsku kuću u Bosni. U manastiru Mileševi je ostao Mehmed-pašin rođak Makarije, koji je kasnije postao patrijarh obnovljene Pećke patrijašije.U Istanbulu se Rade dobrovoljno prijavio u janjičare. Zbog svog ranijeg obrazovanja,  velike inteligencije i oštroumnosti on je odmah poslije primanja islama  primljen i  u Enderun mekteb u Jedrenama , specijalnu vojnu školu za osmanske velikodostojnike. U ovoj su se Velikoj školi školovali i sultani, sultanski sinovi i potomci. Inače, o Mehmed paši Sokoloviću u ovom tekstu ima posebno poglavlje sa njegovom biografijom. Roman «Na Drini ćuprija», remek- djelo našeg nobelovca,   i na mene je,  kada sam ga kao dječak pročitao, ostavio mučne utiske. Izazvao je i kod mene mržnju i prezir prema tim «zlim» Osmanlijama. Kasnije, kada sam sagledao sve aspekte toga vremena i življenja u njemu, ja sam došao do vlastitih spoznaja i zaključaka o ovome. Moje je mišljenje danas da je cilj istorijskih mešetara  bio da se Osmanlije i njihova petstogodišnja vladavina na ovim prostorima što više ocrne i žigošu. Kroz tu «istorijsku» osudu od strane Andrića i ostalih cilj je bio baciti ljagu i na islam i muslimane, jer su oni predstavljali kičmu «zle» imperije. Ali, svi  ti zlonamjerni ili nedovoljno informisani falsifikatori  istorije zanemaruju, ili tačnije:  svjesno prešućuju jednu istorijsku činjenicu koju nikakva njihova  «nova» istorija ne može demantovati, istinu o vjerskoj toleranciji i izvjesnom obliku ljudskih prava koji su postojali u Osmanskom carstvu. U to vrijeme u kršćanskoj Evropi toga nije bilo, to se   moglo samo sanjati! U kršćanskim zemljama nekrštenog je čekalo ili prisilno krštenje ili mač, dok su Osmanlije u isto vrijeme davale ljudska i vjerska prava drugima i drugačijima. Da su Turci radili isto što i kršćani u evropskim državama, danas bi kršćani na ovim prostorima bili svedeni na statističku grešku. U takvoj predstavi  mi danas na ovim prostorima ne bismo imali podjele, mržnju, zavade, teritorijalne pretenzije i ratove, ne bi bilo nacionalnih «svojatanja» i dokazivanja bajnih akademika ko je od koga postao. Svi bismo bili jedno, braća u islamu, a nazivali bismo se Bošnjacima srpskih, hrvatskih i inih korijena i bili bismo prava braća, a ne kao sada – polubraća. Ali, suština islamskog učenja i strah od božije kazne to sultanima  nisu  dopuštali. Islam je u svojm temelju baštinio : Liberté, égalité, fraternité (Sloboda  jednakost, bratstvo) , hiljadu i kusur godina prije francuske buržoaske revolucije. Gospodin Ivo nikada nije bio spreman priznati tolerantnost islama prema „ćafirima“, za razliku od njegovih franjevaca koji to nikada nisu ni pokušali demantovati. Naši bosanski franjevci  i danas čuvaju «Ahdnamu» koju im je darivao sultan Mehmed II –Fatih i koja predstavlja prvi zakonski  akt na svijetu o poštovanju ljudskih i vjerskih prava. ravna podloga i smjernica za donošenje odredaba o kršćanskim zajednicama u sklopu osmanske države bile su  dimmu-odredbe koje su utemeljene na šerijatskom pravu. Tradicija govori da je «Ahdnama» predata  1463. ili 1464. godine  fra Anđelu Zvizdoviću na polju Milodraževu, u Fatihovom logoru u selu Milodraževu, između Kiseljaka i Busovače, za vrijeme Fathovog velikog vojnog pohoda na Bosnu. Osmansko carstvo jeste bilo surovo i despotsko ali je za vrijeme u kojem je postojalo bilo je daleko modernije, pravednije i humanije od kršćanskih država Evrope. Tom se carstvu nikako ne može prikačiti epitet «imperija zla», kako se to danas zlonamjerno želi prezentirati. Od strane muslimanomrzaca izmišljeni , tzv. barbarski «danak u krvi», bio je, u stvari,  jedan oblik vojne regrutacije. Regrutacija u armiju i služenje vojnog roka danas  se smatraju za  normalanu stvar  u savremenim državama. Regrutacija, kao i državna profesionalna vojska, u to vrijeme u Evropi su bile nepoznate stvari. Mnogo kasnije, po ugledu na Osmansko carstvo, a zbog evidentnih uspjeha Osmanlija u ratovima protiv njih , evropske zemlje počinju kopirati taj sistem u svim segmentima organizacije svojih vojski. Evropljani  ta praktična riješenja i regrutaciju stajaće vojske uvode u 18. vijeku. Ta osmanska regrutacija u državnu armiju je  imala sasvim drugačiju provedbu u praksi od one koja je «opisana» u antimuslimanskim pamfletima, a odgovarala je arhaičnom vremenu kada je nastala. Pravo ime za ovaj  način regrutacije «novih vojnika» je ono ime pod kojim se vodi u turskim hronikama i zapisima iz toga vremena. Ime ovog postupka regrutacije novih vojnika je na tuskom : « devširm», to u slobodnom prevodu na bosanski znači: «sakupljanje». Ovo je sa aspekta današnjeg modernog  čovjeka dvadesetprvog stoljeća bio dosta nehuman način odabira i regrutacije tih  turskih »novih vojnika», jer su u janjičarsku armiju uzimani maloljetni mladići, a to  se po današnjim standardima smatra nedopustivim. Da bismo tematiku devširme mogli pravilno shvatiti i neutralno je analizirati,  moramo je posmatrati u kontekstu vremena u kojem je  nastala.