Piše: Saud Grabčanović

Život srednjovjekovnog čovjeka u Osmanskom carstvu

 

Život i životni standard srednjovjekovnog čovjeka u Osmanskom carstvu nije se previše razlikovao od života srednjovjekovnih Evropljana, s tim da je život kmetova u kršćanskim zemljama bio mnogo teži od života raje u Osmanskom carstvu. Nameti, porezi, kuluk,  nasilje gospodara, drakonske kazne, sve su to trpjeli  kršćanski kmetovi. Mnoge hronike toga vremena govore o masovnom bježanju tih ljudi na tursku stranu. Oni su bježali  sa posjeda svojih  kršćanskih gospodara i stavljali se sa svojim porodicama u službu turskih begova.

Za tačnu analizu života ljudi na ovim prostorima u 15. i 16. vijeku moramo, kao prvo, pravilno shvatiti nivo kulture i nivo svijesti čovjeka  koji je tada živio na ovim prostorima. Za ovu analizu sam koristio više provjerenih istorijskih izvora i hronika pisanih u ta vremena od strane domaćih i stranih putopisaca. Seljaci kršćani – raja su u to vrijeme živjeli u zajednicama u kojima je vladao oblik plemensko-rodovskog uređenja, poznat iz istorije kao seoske zadruge. Svoje vlastite zemlje nisu imali. Zadruge su se kao zajednica stavljale u službu turskih begova, od kojih su dobijale zemlju u najam da je obrađuju. Na te su se begovske posjede i naseljavali i tu po odobrenju svoga gospodara gradili svoje nastambe i sela. Pripadnici jednog roda su svi zajedno živjeli u zajedničkom domu,  često po tri ili četiri generacije. U tim zajednicama je postojala hijerarhija, kako muška, tako i ženska. Ovaj je oblik zajedničkog života bio karakterističan za sve slavenske narode i poticao je iz praistorije. Na vrhu hijerarhije u rodu je bio najstariji muški član zadruge, koga su svi morali bezrezervno poštovati i podržavait, te slušati njegove savjete i naređenja. Po tim rodonačelnicima je rod najčešće i dobijao svoje prezime. Dalje je hijerarhija išla stepenasto na dolje prema starosti članova toga roda. Žene  članovi zadruge su imale isti hijerarhijski lanac, s tim da su sve bile ispod najnjižeg muškog člana u hijrarhijskoj ljestvici. Između rodonačelnika svih zadruga-rodova koji su živjeli u jednom selu izabirao se glavar sela-seoski knez, često zvani kmet. On je bio najodgovornija osoba u selu. Kmet-knez je predstavljao selo i odgovarao za red i organizaciju poljskih radova, kao i za blagovremenu isplatu trećine koja je sljedovala spahiju-njihovog bega ili agu. On je takođe komunicirao i dogovarao se sa spahijama i sa carskim službenicima koji su u sela dolazili da naplate godišnju điziju ili glavarinu, koja je sljedovala svaku kuću u iznosu od jednog dukata godišnje. Ovaj je novac išao direktno u sultanovu riznicu. Kršćani su ovaj porez morali plaćati jer su bili oslobođeni redovne vojne službe u slučaju rata. Iz ovoga su poreza bili izuzeti muslimani – ratnici, a takođe i kršćani čija su djeca primljena u janjičare. Pored ovoga poreza periodično su seljani – raja bili dužni dati caru poseban porez- harač. Turskim spahijama, agama i  begovima, koji su bili vlasnici zemlje, svako domaćinstvo je bilo dužno da preda trećinu  od godišnje poljoprivredne proizvodnje, a selo određen broj ovaca ili teladi. Ovaj je porez na prihode sa zemlje u Osmanskom carstvu bio upola manji nego u svim evropskim kršćanskim državama, gdje je kmet bio dužan dati polovinu prinosa, te dati razne crkvene i feudalne poreze u novcu i svake godine besplatno raditi-kulučiti za feudalca  na izgradnji  tvrđava, zamkova, dvoraca, crkava i puteva. Feudalac u zapadnoj Evropi je tada imao i pravo «prve bračne noći», spavanja sa mladenkom svoga kmeta kada se on oženi. Ovu, inače divljačku praksu, Osmanlije su veoma rijetko praktikovale, jer ona nije bila u skladu sa šerijatom. Suštinski, ovaj običaj Osmanlije su kasnije «naslijedile» od evropskih kršćanskih feudalaca, čije su zemlje  pokorili u svojim osvajanjima, znači to nije izum «mrskih Osmanlija» (po Srbima)!  Ovo se,  inače, praktikovalo u Srbiji još u doba cara Dušana, a  često su to radili i bosanski kraljevi , nije im bilo mrsko! Nivo kulture ljudi toga vremena je bio jako nizak, nepismenost i neporosvijećenost je bila normalna u društvu. Vjerska zatucanost i praznovjerje raznih oblika je bilo odlika većine običnih ljudi koji su živjeli u ta vremena na prostorima Osmanskog carstva. Nepismenost kod kršćanske raje je posebno bila visoka. U to vrijeme je rad crkve sa ljudima bio nedovoljan. Pismenost je bila privilegija vladajuće klase, državne birokratije  i vjerskih krugova. Bila su to vremena veoma niskog nivoa razvoja proizvodnih snaga. U to vrijeme su Evropa i Osmansko carstvo počivali na primitivnoj agrarnoj naturalnoj proizvodnji sa vrlo niskim prihodima. Zemlja se obrađivala primitivnim metodama, a drugog đubriva osim stajnjaka nije bilo. Obradivo je zemljište nakon nekoliko žetvi bilo iscrpljeno, pa su sljedeće žetve podbacivale. Zato se  u ta vremena osvajalo novo obradivo zemljište paljenjem  šuma. U to vrijeme, ovi su krajevi bili daleko bogatiji  velikim stoljetnim prašumama koje su pokrivale najveće teritorije Bosne, Srbije, Slavonije … Te su prašume bile pune raznih životinja i divljih zvijeri, koje su zimi napadale i  ljude u selima. Paljenjem šuma i krčenjem   dobijala se zemlja boljeg kvaliteta, koja je omogućavala više uzastopnih bogatih žetvi. Tadašnji ljudi nisu poznavali nikakve agro-tehničke mjere, niti su imali hemijskih preparata za zaštitu i tretiranje biljaka kao mi danas. Zato je proizvodnja hrane  bila jako oskudna, a ta je hrana bila lošeg kvaliteta. Ako bi te godine vladala suša, poljoprivredna proizvodnja bi podbacila. Kada bi se potrošile rezerve hrane, nastala bi velika glad od koje su ljudi umirali. U Evropi i Osmanskom carstvu tada još nije bilo žitarica i poljoprivrednih kultura koje mi danas poznajemo, a koje su Evropu kasnije spasile od gladi. Te su poljoprivredne kulture mnogo kasnije stigle iz novog svijeta- Amerike. Evropa tada nije imala  kukuruza, krompira, paprike, paradajza, duhana …Život prosječnog čovjeka, kako u kršćanskoj Evropi, tako i u Osmanskom carstvu,  bio je  veoma težak i jako kratak. Ljudi su se oskudno hranili, najviše žitaricama, i jedva su preživljavali. Raja, a i siromašni muslimani su posebno loše i teško živjeli. To se ne može reći za vladajuću elitu, spahije i njihove porodice. Oni su živjeli u relativnom izobilju, zahvaljujući svom privilegovanom položaju ostvarenom u ratu. Život srednje muslimanske klase : zanatlija , trgovaca i malih zemljoposjednika  bio je relativno dobar. Život muslimanske sirotinje i Roma je bio tek malo iznad standarda života tadašnje raje. Prosječan životni vijek u 15. i 16. stoljeću je bio kod raje oko 40.godina, a kod muslimanskog gradskog stanovništva i spahija oko 55. godina. Razlog ovako drastične razlike u dužini života  kršćana i muslimana je to što su muslimani imali bolji životni standard. Muslimani su zdravije živjeli, kupali se redovno, opšta higijena je bila na višem nivou nego kod kršćana , živjeli su u boljim, većim i udobnijim kućama, koje su zimi zagrijavane, nisu jeli svinjetinu, imali su bolju i raznovrsniju ishranu, bolju medicinsku zaštitu, manje su obolijevali od zaraznih bolesti  i radili su lakše poslove. Na drugoj strani, život raje  je bio drugačiji. U ta vremena meso se  jelo samo na velike praznike, vrlo rijetko rijetko ljeti, jer nije bilo rashladnih uređaja za njegovo čuvanje kao danas. Zimi se meso više konzumiralo, jer je čovjek toga vremena poznavao tehniku konzervisanja mesa sušenjem na dimu. Tada nije bilo selekcije i planskog uzgoja domaćih životinja, koje su bile rijetke i loših pasmina. Mlijeko i mliječni proizvodi su takođe bili loši i često nezdravi zbog raznih bolesti od kojih je stoka obolijevala. U ta vremena zaraženost svinja  trihinom je bila normalna pojava, kao i goveda i sitne stoke  pantljičarom. Ove su se bolesti konzumiranjem mesa bolesnih životinja prenosile i na ljude.  Trihineloza, pantljičara, metilji i gliste su  bili jako rasprostranjeni kod raje.Veterinara i lijekova za stoku tada nije bilo, pa su ljudi koristili prirodne  pripravke i vradžbine da spasu svoju bolesnu stoku. Što se tiče nataliteta, tadašnje su žene  bile „mašine za rađanje“, a porodice su brzo postajale jako brojne. Smrtnost djece, a i majki pri rođenju, kao i  djece u djetinjstvu, bila jako velika. Djeca su masovno umirala u raznim epidemijama velikih i malih boginja, šarlaha, difterije, paralize…Na to je naročito uticao i loš kvalitet života raje. Ljudi su hiljadama godina živjeli bez struje i svjetla. Po noći su paljene svijeće i baklje. Zagrijavanje prostorija u kućama zimi je bilo jako loše, pa je u tom periodu smrtnost bila povećana. Još ako bi ta godina podbacila ili bi bila sušna, nastajala bi velika glad, od koje je stanovništvo masovno umiralo. Uz glad bi obično slijedile i epidemije zaraznih bolesti: kuge, kolere, tifusa, antraksa… koje su desetkovale preostalo stanovništvo. Tadašnji ljudi su hronično patili od pothranjenosti i raznih oboljenja koja su danas, zahvaljujući modernoj medicini, nepoznata, iskorijenjena ili vrlo rijetka: tuberkoloze, sifilisa, lepre-gubavosti, gušavosti,  šuge. Vaške, buhe, stjenice, krpelji…. su bile kao «domaće životinje», sredstava za borbu protiv njih nije bilo, osim prirodnih biljnih pripravaka. Raju su «liječili» narodni ljekari : travari, gatare i vračare,  raznim biljnim i životinjskim «preparatima», služeći se pritom  se crnom magijom. Kod muslimanskog stanovništva, zbog veće higijene i boljeg kvaliteta života, obolijevanje je bilo nešto rjeđe, a i medicinska zaštita ne višem nivou, ako se o njoj uopšte može govoriti. U to vrijeme muslimane su liječili «hećimi», narodni ljekari, koji su donekle bili i školovani i poznavali su arapsku i starogrčku medicinu. Liječili su raznim biljnim ekstraktima, čajevima i pripravcima mineralnog i životinjskog porijekla. Bilo je i praznovjerja, pa su i muslimani vjerovali gatarama i vračarama, a i hodžinskim zapisima. Hirurzi su u ta davna vremena   bile brice. Oni su, pored šišanja i brijanja,  gajili pijavice i  njima »liječili», britvom su puštali krv bolesnicima, a vršili su i male hirurške zahvate. Bilo je primjera da  su vadili i kamenje iz mokraćnog mjehura. Brice su sunetile ( obrezivale) djecu, a bile su  i zubari – vadili su zube pacijentima.

A sada nešto o oblačenju u srednjem vijeku. Obična raja  se oblačila  u odjeću koju su šile njihove žene od lanenog ili kudeljinog platna, koje su su same prethodno otkale na razbojima. Tkalo se i šilo najviše zimi. Muškarci su nosili dugačke bijele gaće, koje su sezale do članaka, a zvale su se «pelengaće» . Uz to su  na sebe  navlačili dugačku bijelu predenu košulju, koja bi sezala do ispod struka. To je ljeti bila kompletna odjeća, a nosila bi se sve dok se potpuno ne podere. Zimi bi se preko košulje dodao gunj ili jelek, a na noge obukle vunene čarape. Na glavi je raja nosila turban, kao i Turci, ili šubaru, a u kasnijim vremenima fes. Što se obuće tiče, ljeti raja nije nosila nikakve obuće, išli su bosi, a zimi su nosili tzv.obojke od vune. Opanke je imao samo poneki bogatiji seljanin,  seoski kmet ili knez.  Ženska je odjeća takođe bila oskudna, žene su nosile lanene košulje i dugačke suknje sa dekoracijama i vezom ili dugačke lanene haljine sa raznim dekoracijama  zvane fustan, a oko struka sprijeda su vezale dugačku pregaču ili kecelju, koja je takođe bila dekorisana. Na glavi su obavezno nosile šamiju kao i muslimanke. Zimi bi žene preko haljine  nosile jelek ili ogrtač  «libadu». I one su ljeti pretežno išle bose, a zimi u obojcima ili drvenim nanulama. U prigradskim su selima Srpkinje nosile crne dimije. Takav je bio i život seljaka-raje, koji su radili za svoje feudalne gospodare spahije (age i begove) u Osmanskom carstvu. Što se tiče kvaliteta stanovanja ljudi u ta vremena, kod muslimana je bilo ovako : spahije (age i begovi), kadije, imami, carski službenici i njima slični, živjeli su u raskošnim kućama, najčešće dvorcima zvanim odžaci i čardaci. Oni su građeni od kvalitetnih materijala toga doba. Zidani su od kamena i pečene cigle, sa umetanjem u drvenu konstrukciju. Njihove kuće su pokrivane   crijepovima, tahtom – šindrom ili kamenim pločama ( u Hercegovini). Begovske su kuće imale više raznih odvojenih prostorija, velike sobe za goste i prijeme, manje sobe za spavanje, mutvake-kuhinje gdje se spremala hrana, klozete- ćenife u sklopu kuće ili odvojene, te ganjkove-predsoblja i pomoćne prostorije. Kuća je izvana bila dobro osvijetljena, jer je na sebi imala mnogo prozora. Prozori su bili postakljeni. Od namještaja su te kuće imale dolafe, rafe i sećije, a na podu su prostirani minderluci. Patosi su zastirani  vunenim ćilimima i finim tkanim ponjavama, a  kada se jelo, na pod se postavljala sinija. Prostorije za muškarce su bile odvojene od ženskih prostorija, kao i avlije. Sve su sobe bile potpođene  daskom, a imale su i peći za zagrijavanje. To su obično bile zidane peći sa «lončićima», uz koje je obavezno  odpozadi bio hamam-kupatilo za kupanje. U te kuće ili pred te kuće je sa izvora kroz drvene cijevi bila dovedena voda. Kupanje je bila svakodnevna praksa svih pobožnih muslimana i muslimanki.  Higijena muslimana je bila na zavidnom nivou za srednji vijek i u odnosu na tadašnju kršćansku Evropu, u kojoj se smatralo da  je kupanje nezdravo i opasno po život i zdravlje. Oko velike-glavne spahijske kuće obično je bilo i nekoliko manjih objekata za poslugu. Vojnici-janjičari i njihov zapovjedni kadar su  stanovali u  tvrđavama. Obični muslimani, sitni posjednici, zanatlije i trgovci  živjeli su u manjim kućama, zidanim često i na sprat. Te su kuće građene u verzijama kao «šeperuše» i »bondruk» . Obično su bile ozidane čerpićem, a pokrivene  tahtom-drvenim pločicama, dok su  u Hercegovini zidane  od kamena, a pokrivane  kamenim pločama. Ove su kuće, iako mnogo skromnije od spahijskih, takođe raspolagale sa više soba potpođenih daskom, imale su peći za zagrijavanje soba, te hamame, dolafe.. .Imale su takođe puno prozora, pa su bile prozračne i svijetle. Bogatiji su na prozorima imali staklo, a siromašniji su koristili tzv.»hartiju pendžerliju» , deblji papir koji je namazan  zejtinom da bude providniji. Prostorije i avlije za muškarce i žene su bile odvojene. Kuće su bile ograđene veoma visokim ogradama koje su čuvale privatnost ukućana. Klozeti su obično pravljeni van kuće, a ako je grad imao vodovod, u dvorištu kuća su bile česme, a ako vodovoda nije bilo, imale su bunare. Što se tiče druge strane, tada nazivane «nevjernička» stvari su stajale ovako: hrišćanska raja je u to vrijeme živjela u dvije vrste «kuća» , prve su se zvale «košare», a druge «brvnare». Košare su obično pravljene u selima u ravničarskim područjima Bosne. Ta kuća je imala spoljne zidove od pletenog pruća, koje se  vezalo i naslanjalo na vertikalne drvene kolce-stubove pobodene u zemlju. Pruće je ručno bilo oblijepljeno debljim slojem ilovače spolja i iznutra. Kuća je najčešće bila pokrivena   slamom. U planinskim područjima, zbog obilja šume,  građene su bolje kuće tipa brvnare i pokrivane su  šindrom-tahtom. Pod je kod oba tipa kuća bio od nabijene zemlje. Kuća je imala vrata sklepana od  tesanih oblica, dok prozora nije imala. Kuća nije imala stropa, a imala je samo jednu jedinu oveću sobu u kojoj je boravilo i spavalo cijelo kućanstvo-zadruga. Na sredini te sobe  je bilo  kamenjem ograđeno ognjište sa  kotlom za kuhanje hrane, obješenim na verige, i pekama za pečenje hljeba. Krov na vrhu kuće je imao rupu zvanu badža, kroz koju je izlazio dim. Naveče, kada se išlo na spavanje, oko ognjišta u krug se  prostirala slama na kojoj su svi ukućani spavali. Ognjište je služilo zimi i za zagrijavanje . Voda se donosila sa potoka u bačvama zvanim «fučije» . U sobi-«kući» , koja je imala približno 20 kvadratnih metara, živjelo je i do petnaestak žitelja. Klozeta i kupatila  nije bilo. Klozet je bio grm u šumi, a kupalo se na potoku ili rijeci jednom godišnje, i to obično na Đurđevdan. Zimi bi ljudi mazali kompletno tijelo mješavinom svinjske masi ,bijelog luka, sirćeta i gasa. Ovo se radili u cilju odbrane od «zlih čini», boleština i najezde vaški, koja je zimi bila izraženija. Na ovaj način njihovo godinama vodom neoprano tijelo dobijalo je užasan «miris». Ovo mazanje tijela se i dan danas praktikuje u zabačenijim krajevima Srbije. Uz  «kuće» su obično bile dograđivane  i štale, u kojima su se držale domaće životinje: svinje, koze, krave, konji..A tik uz kuće su bili kokošinjci za perad.  Smrad ljudi , životnja  i izmeta se  uvijek osjećao. Kada bi beg dolazio u posjetu svojoj raji ili na kupljenje trećine, obično je zahtijevao da mu se minder i sofra postave u kakvom šljivaku ili šumici, što dalje od sela i nesnošljivog smrada.

 

                                                                                       ( Nastaviće se)

Komentari