Piše: Saud Grabčanović

Damad  Rustem-paša Opuković

 Rustem –paša Opuković (osmanski tur.رستم پاشا, turski:  Rüstem-paşa) je bio jedan od prvih i najvećih Bošnjaka-Velikih vezira Osmanskog carstva . Poznat je i kao Damad Rüstem-paša (damad – mladoženja osmanske dinastije), te također kao Hırvat Rüstem-Paşa (Hırvat – “Hrvat” na turskom). On je porijeklom bio iz hrvatske katoličke porodice. Rođen je 1500. Godine. O njegovom mjestu rođenja bile su dvije verzije :  prva je bila da je Rustem rođen u Skradinu u Hrvatskoj, a druga varijanta  je bila da je rođen u Butmiru u Sarajevskom polju . Ova druga varijanta njegovog rođenja je potvrđena od strane turskih istoričara. Umro je u  Istanbulu 1561.godine. Bio je  osmanski general i državnik,Veliki vezir carstva u doba najvećeg turskog sultana Sulejmana Zakonodavca zvanog i Veličanstveni.

 

Djetinjstvo, odlazak u janjičare i karijera 

    Rustem-paša rođen je u hrvatskoj katoličkoj porodici u selu Butmiru kod Sarajeva. Otac mu je bio svinjar kod turskog vazalnog velikaša-katolika  iz Butmira. Familija Opukovića se  ranije doselila iz Bijelog brijega kod Mostara u Butmir. Kao dječak od oko 12 godina Rustem je pristupio devširmi – regrutaciji i odveden je u Istanbul u kamp za obuku janjičara. Tu je pokazao zavidnu inteligenciju, pa su ga dali na školovanje u Enderun Mektebi u Istanbulu, specijalnu vojnu školu za osmanske velikodostojnike, gdje su se školovali i sultani  i njihovi potomci. Nakon završetka te visoke vojne škole Rustem je izgradio zavidnu vojnu karijeru. Postao je guverner Diyarbakira, grada na Tigrisu u sjeveroistočnoj Anatoliji, području u kojem su živjeli sirijsko-aramejski kršćani. Nosio je i titulu rikab-age (ričab-aga), ceremonijalnoga dužnosnika koji sultanu pridržava uzde dok se penje na konja. Ubrzo je postao damat, mladoženja osmanske dinastije, kada je 26. studenog 1539. oženio

Damad Rustem-paša Opuković

Mihrimah, kćer Sulejmana Veličanstvenoga. Rustem je 1526. sudjelovao  u čuvenoj bitci na Mohačkom polju, kada su Osmanlije do nogu porazile ugarsku vojsku, a sam ugarski kralj Ludovik II  udavio se u potoku u koji je pao sa konja prilikom bjekstva sa bojišta. Nakon ovog poraza i sloma ugarske vojske, osmanska je vojska bez borbe zauzela Budim i najveći dio Ugarske. Pet godina kasnije sultan Sulejman postavio je Rustem-pašu za Velikog vezira Osmanskoga carstva, nakon ubistva poznatog Pargali Ibrahim-paše. Njegovu je imenovanju i napredovanju bez sumnje pomogla i sultanija Hurem, izuzetno utjecajna Sulejmanova žena i majka princeze Mihrimah. Rustem je za velikoga vezira imenovan s jasnim zadatkom da  obuzda inflaciju u državi  i napuni državne riznice. On je tada bio poznat kao vješt ekonomista i stučnjak za privredu. Sudeći prema tadašnjim izvorima, paša je imao nezadrživu ambiciju, što mu je uveliko pomoglo u godinama koje su slijedile.  Uspio je obuzdati inflaciju i napuniti carsku kasu, i to brzo i preko svih očekivanja. Bio je jako privržen sultanskoj dinastiji, pa je pomalo nerado pomagao i svojima najrođenijima. Francuski putopisac i geograf  Nicolas de Nicolay piše da je Rustem svoga brata Sinana postavio za kapudan-pašu (admirala turske mornarice), te da je prezirao ostale članove svoje porodice, koje je ostavio kao prosjake na istanbulskim ulicama nakon što su ga došli posjetiti. Čak je i svog vlastitoga oca prepustio krajnjoj bijedi i siromaštvu, sve dok nije primio islam. Uglavnom, lijepe riječi o Rustem-paši Hrvatu svele su se  na njegovu snalažljivost i sposobnost da bilo kojim sredstvima napuni sultanovu blagajnu. Sulejmanu je za to i bio potreban. Vjerojatno je da kritike koje iznosi Nicolas de Nicolay ipak ne prikazuju cjelokupni Rustemov odnos sa njegovom porodicom. Osim očito uglednog i bogatog kapudan – paše Sinana i drugi Rustem-pašin brat, zvani Karađoz-beg, bio dovoljno bogat da sagradi niz objekata u Mostaru. Jedan Rustem-pašin brat podigao je džamiju u Sarajevu, gdje je živjela i njihova sestra. Izvori za Rustema kažu da je rastom bio nizak, te vrlo tamne puti, što se veže za priču koju nam prenosi Evlija Čelebija. Naime, Sulejman je jednom prilikom s Rustemom jahao prema carskom lovištu Kagithane u blizini Istanbula. Tada su prošli pokraj groba sultana Bajazida I,  koji je na prijesto došao nakon krvave borbe s bratom. Na sultanov komentar o Bajazidu kao pobunjeniku i monarhu (u čemu se krila usporedba s Mustafom) iz groba se podigla crna izmaglica što je prestrašilo Sulejmanova konja, te je ovaj zbacio svoga jahača. Rustemovo lice je od straha potamnilo i takvo ostalo 70 dana. Objasnivši sebi ovaj događaj kao kaznu što je zaveden Rustemovim pričama osudio na smrt vlastitoga sina, sultan Sulejman je Velikom veziru poželio crno lice i na drugom svijetu kao nagradu za njegova crna djela.Godine 1552. Rustem je imenovan seraskerom (vrhovnim vojnim zapovjednikom) u vojnom pohodu na Perziju i tamošnju vladarsku kuću Safavida. Tada je počeo njegov konačni obračun s princom Mustafom. Rustem-paša je stigao do Karamanije na jugoistoku Turske, odakle je sultanu poslao unaprijed pripremljeno pismo o bojazni među vojskom koja ne vidi sultana na svom čelu, i pita se nije li vrijeme da ga zamijeni neko mlađi i sposobniji. Sulejman se  jako zabrinuo. Rustem mu je preko spahijskog age (zapovjednika sultanovih konjaničkih odreda), inače sultanova miljenika i pouzdanika, poručio da se Mustafa ne protivi ideji o smjeni na prijestolju, te da je već stupio u kontakt sa Safavidima koji će mu pomoći u tome. Sulejman je pobjesnio. Pohod na Perziju je otkazan. Sljedećeg ljeta, godine 1553., sultan je stao na čelo vojske i krenuo prema istoku, a Mustafi je naredio da se pojavi pred njim. Prema drugoj priči mladoga je princa sam Rustem nagovarao da se pridruži ocu, dok je sultana upozoravao da Mustafa stiže sa svojom vojskom iz Amasyje kako bi ga svrgnuo. Iako je oklijevao, şehzade (princ) je pred oca stigao u Ereğli na jugoistoku Anadolije (ili u Aktepe kod Konyje). Tragediju koja se tada dogodila u Sulejmanovu šatoru prenio je Busbecq koji je priču čuo od očevidaca: “Teški zastori ulaza u sultanov šator su se zatvorili iza mladoga princa kojega su istoga trenutka zgrabili nemilosrdne Sulejmanovi sluge,dželati, ljudi čiji su jezici, iz očitih razloga, davno odsječeni. Şehzade je pružio neočekivan i snažan otpor. Znao je kako ga u slučaju da se iz svega izvuče živ čeka carsko prijestolje. Kažu da je već vidio kako ga čitava vojska proglašava za novoga sultana. Sulejmana, koji je sve gledao iza zastora, obuzeo je strah i bijes. Pogled koji je uputio ubojicama vlastitoga sina nagnao ih je da se još jednom bace na princa i obore ga na pod. To je bio Mustafin kraj. Janjičari su pobjesnili i da su imali koga da ih povede, sultan bi bio ostao bez prijestolja. Svoj bijes su usmjerili na sultaniju Hurem i Velikog vezira, koji je »utrnuo najsjajnije sunce čija je svjetlost mogla povećati slavu carske kuće”. Janjičarski bijes  je bio toliki da su u Amasyji, gradu kojim je upravljao Mustafa, podmetnuli požar i spriječili stanovništvo da ga ugasi. Čitava država, posebno pisci i pjesnici koje je princ izdašno pomagao, okrenula se protiv sultanije, a najviše protiv velikoga vezira Rustem-paše Hrvata. Sulejman ga je odlučio žrtvovati te ga je, pod optužbom da je potsticao na ubistvo princa Mustafe, smijenio oduzimanjem pečata. Međutim, to je bila samo sultanova igra da smiri javnost, prevrtljivom paši se na kraju ništa nije desilo.

Rustem je vraćen na položaj Velikoga vezira nakon dvije godine (1555.) i na tom je položaju ostao do svoje smrti 10. jula 1561. Ubrzo nakon Mustafina ubistva Sulejman je, na Huremin nagovor, u Bursu posalo ubice koje su  ubile i Mustafinog sina Murata. Nedugo nakon toga umro je i Đihangir, najmiliji sultanov sin. Uzmemo li u obzir stalni rivalitet i spletke izmađu osmanskih  prinčeva, u priči o Mustafinoj želji za prijestoljem vjerojatno ima i neke istine. Međutim, jasno je da je Hurem-sultanija preko svog zeta Rustem-paše pripremala put do trona za svoga sina koji će kasnije postati sultan Selim II.  Iako je iz svega izvukao živu glavu, Rustema istorija nije zapamtila po dobrome, a turski ga pisci i hroničari nisu štedjeli, pa lista njegovih nedjela ide u nedogled, sve do njegove smrti. Šta je od toga tačno a šta mu je «prikačeno», teško je dokučiti.  Kao Veliki vezir jako se  obogatio, neki kažu : primanjem mita.  Međutim, uzimanje mita u ono doba  u Osmanskom carstvu je bilo uobičajeno. Rustem je  svoje  bogatstvo trošio na gradnju javnih zgrada, džamija i dobrotvornih fondacija. Kad je preminuo, ostavio je nasljednicima  815 posjeda u Rumeliji i Anadoliji, 476 mlinova, 1 700 robova, 2 900 ratnih konja, 1 106 deva, 600 srebrom ukrašenih konjskih sedala, 130 pari zlatnih mamuza, 769 bogato ukrašenih sablji, 800 ugraviranih Kur'ana, 32 draga kamena vrijedna 11 miliona aspri (aspra ili akča – turski srebrni novac), te oko dva miliona dukata u gotovini ! To je i za današnje prilike bilo nevjerovatno bogatstvo. Većinu ovoga bogatstva naslijedila je pašina udovica Mihrimah. Rustem-paša je sahranjen je u turbetu  u dvorištu Džamije Šehzade u Istanbulu.                                                                   Za života je podigao mnoge džamije i zadužbine. U Sarajevu je izgradio Brusa bezistan koji se još zove i Rustem-pašin. U Drinopolju je izgradio karavan saraj. Taj se karavan-saraj smatra jednim od najljepših građevinskih djela osmanske arhitekture.Drugi poznati karavan-saraj Rustem-paše  je karavan-saraj u Erzurumu na istoku Turske.U spomen na Rustem-pašu izgrađena je i džamija Rustema-paše (turski: Rüstem Paşa Camii) u istanbulskoj mahali Hasırcılar Çarşısı u Eminönü. Projektovao ju je za Rustem Pašu lično osmanski carski arhitekt čuveni Mimar Sinan, a gradnja je trajala od 1561. do 1563godine.

                                                                                                                (Nastaviće se)

Komentari