Piše: Saud Grabčanović

UVOD

 

Rijedak je čovjek na ovim prostorima koji nije čuo za slavne janjičare, profesionalne turske ratnike, hrabre i nemilosrdne ratnike koji su sa tekbirom «Allahu ekber»  na usnama i sultanom na svom čelu pokorili pola svijeta. Ovi neustrašivi i ludo hrabri ratnici  to su uspjeli napraviti naoružani samo  sabljom, buzdovanom ili  jataganom u strašnim i krvavim borbama prsa u prsa. Svaki rat koji su vodili za njih je predstavljao «sveti rat» u ime islama- džihad. Bila su to vremena junaka koji su ratovali hladnim oružjima i  nisu žalili ni svoga, a niti protivničkog života. U to vrijeme, kada nije bilo današnje medicine niti savremenih lijekova i hirurgije, zadobiti i najmanju posjekotinu na nozi i ruci,  moglo je značiti smrt u strašnim mukama! Tek nekoliko vijekova kasnije pojavilo se  pješadijsko vatreno naoružanje. Pojava vatrenog oružja označila je kraj ere junaka sa golom sabljom. Od tada je i najveća kukavica mogla iz zasjede ubiti najvećeg junaka! Janjičari, ti hrabri ratnici, između ostalog, zauzeli su Konstantinopolis, najutvrđeniji grad na svijetu, i pokorili moćno Istočno rimsko carstvo – Bizant ( Vizantiju). Osvojili su i tvrdi Budim i srušili tadašnju najmoćniju evropsku kraljevinu Ugarsku. Stigli su i do Beča, i to u dva navrata, i dva   puta su ga bezuspješno držali u opsadi. U drugoj opsadi Beča oni su  doživjeli i najveći osmanski poraz u istoriji tog carstva. Ta katastrofa je uzrokovala opadanje snage carstva,  zatim  i njegovo stalno povlačenje i smanjivanje, a nakon duge defanzive-  i konačni slom. Janjičari nisu bili krivci za taj poraz. Poraz je uslijedio zbog izdaje kršćanskih vazalnih trupa  iz Vlaške i Moldavije, taktičkih grešaka Velikog vezira Kara Mustafe, te ramazana, mjeseca posta,  koji ih je zatekao u toku opsade grada. Poznato je da su u ramazanu  ratne aktivnosti osmanske vojske uvijek bile svedene na minimum,  zbog pravila posta, a u skladu sa Kuranom. Sam Beč je mjesecima bio u potpunoj opsadi i blokadi, i bio je potreban još samo manji napad na grad da ga se zauzme ili prisili branioce na predaju. I umjesto da krenu u završnu operaciju, Turci su odjednom stali. U isto vrijeme, u pomoć opsjednutom Beču stiže ogromna kršćanska  armija, sastavljena od trupa iz austrijskih provincija, koje se danas nalaze u Njemačkoj i Francuskoj, predvođena Karlom von Lotringerom, i velika armija tzv. Poljsko-litvanske unije, predvođena poljskim kraljem Janom Sobejskim. Ta je armija prešla po noći 12.09.1683 godine preko velikog brda Kalenberg i napala turske opsadne trupe sa leđa. Brdo Kalenberg su trebale čuvati i braniti vazalne trupe iz Vlaške i Moldavije. Sultanovi vazali su ga izdali. Oni su se povukli sa Kalenberga, čime su otvorili put razbijačima opsade. Iznenađenje je bilo potpuno. Osmanski vojnici, opušteni i uvjereni u svoju pobjedu, bili su jednostavno poklani na spavanju. Došlo je do velike panike, sloma i povlačenja, bukvalno bježanije turske vojske. Sultan Mehmed IV, koji je boravio sa haremom u čadoru na bečkom Prateru, jedva je uspio spasiti živu glavu. U današnjem parku u centru Beča, danas  poznatom kao «Türkenschanze», junački je izginula 12.09.1683. godine komlpetna sultanova janjičarska garda. I to svi, do posljednjeg, u odlučujućoj bici! Janjičari su branili taj bastion i odstupnicu svom sultanu, kao i ostatku osmanskih trupa, kojima je prijetilo potpuno uništenje. Vidjevši o kakvim je junacima riječ, austrijski car Leopold je naredio da se svi dostojanstveno i sa počastima sahrane na mjestu pogibije. Na tom mjestu je kasnije napravljen park, a u parku stoji spomenik u osmanskom stilu sa česmom, koji je njima u čast podignut.

Janjičari nisu bili samo obični vojnici. Iz janjičarskih redova su regrutovani oni najsposobniji i najmudriji.Oni su slati u u Istanbul u Enderun mekteb (Enderun mektebi nedir) , specijalnu vojnu školu za osmanske velikodostojnike. Tu su bili podvrgnuti oštroj disciplini, uz nastavu iz više naučnih i tehničkih disciplina i oblasti, sve bazirano na šerijatskim zakonima i učenju Kurana. Uz to je slijedila i svakodnevna vježba iz tehnike baratanja oružjem i učenje vojne strategije i taktike ratovanja. Ova visoka osmanska škola je u nekoliko stotina godina dala više hiljada osmanskih visokih službenika, a većina njih su ranije bili janjičari, koji su pretežno imali kršćansko porijeklo. To je bila velika prednost osmanskog sistema nad tadašnjim evropskim feudalizmom. Nisi morao imati «plavu» krv a vlastitim zaslugama i sposobnostima mogao si dogurati do Velikog vezira  najvećeg carstva na svijetu, drugog čovjeka po rangu odmah iza sultana! Samo sa naših prostora je u istoriji Osmanskog carstva bilo preko 14 Velikih vezira, stotine vezira nižeg ranga, ,beglerbegova, kapudan-paša(admirala), paša i begova, skoro svi oni su bili bivši janjičari. Teme koje slijede u nastavku ovog rada su: ko su bili ti janjičari, kako su nastali, kada i pod kojim  okolnostima, kako su se regrutovali, kako su se obučavali, kako su uticali na politiku carstva, kako su se transformisali kroz hod vijekova i kako su na kraju u brutalnom masakru nestali sa istorijske pozornice. U izradi ovog rada  koristio sam  samo potpuno provjerene i tačne istorijske podatke i dokumente. Analize, zaključke i komentare  uradio sam uz oslanjanje na te argumente. Kao i u svakom mom istorijskom radu do sada, ja  želim da budem što manje pristrasan i «navijački» opredijeljen. Mislim da svaki istoričar treba takav biti i, prije svega,  ostati maksimalno neutralan.  U ovom radu  ne želim nikoga rehabilitovati ili osuditi. Ja želim samo da u kontekstu analize vremena u kojem su janjičari postojali, našim čitaocima makar djelimično osvjetlim i približim ta davno prohujala,  za nas neobična i magična vremena.

                                                                                           ( Nastaviće se)

Komentari