Piše: Jusuf Trbić
Neobičan je čovjek bio dr Mahmud Nurkić. Vrhunski ljekar, doktor nauka, univerzitetski profesor na čija su predavanja dolazili i ljudi iz drugih profesija, da ih čuju, autor brojnih naučnih radova, društveno-politički radnik, narodni čovjek koji je imao vremena za svakoga, i, na kraju, istoričar i pisac, koji je svojoj Janji podario jedinstven spomenik. To je knjiga “Janja i Janjarci kroz istoriju”, ozbiljna i temeljita studija koja nudi Janju na dlanu, njenu istoriju, život, ljude, tegobe i radosti, čitavu prošlost i sadašnjost, s posebnim osvrtom na ono najvrednije što ljudi mogu učiniti – na školovanje i znanje. Kur’an Časni počinje nalogom : uči, čitaj, piši, obrazuj se, stvaraj znanje za sebe i druge. Drugim riječima : budi čovjek, koji svojim umom obilježava svijet. Mahmud Nurkić je sve to ispoštovao, svakim danom svog života.
Podaci koji se unose u zvanične biografije ne mogu odgonetnuti dušu čovjekovu, ali mogu pokazati kakav je bio njegov odnos prema sebi i drugima. Mahmud Nurkić je rođen u Janji 1943. godine, tu je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Bijeljini 1961. godine. Već tu, u tada elitnoj srednjoj školi, pokazao je ko je – kao izuzetan učenik, završio je treći i četvrti razred za jednu godinu, i odmah se upisao na Medicinski fakultet u Sarajevu. Diplomirao je 1967. godine, a onda se vratio u svoju Janju, svom zavičaju. Od 1967. do 1972. godine radio je u Domu zdravlja, bio je osnivač i prvi načelnik Službe medicine rada u Medicinskom centru Bijeljina, a onda je završio specijalizaciju medicine rada. Od 1979. godine radio je u Zavodu za mikrobiologiju u Tuzli, a iste te godine izabran je za asistenta za mikrobiologiju . Nakon toga je završio postdiplomski studij u Beogradu i magistrirao. Specijalizaciju iz mikrobiologije završio je u Ljubljani 1982. godine, a doktorirao u Tuzli 1995. godine. Pored profesorskog rada na više fakulteta u Tuzli, bio je i šef Zavoda za mikrobiologiju Univerzitetsko-kliničkog centra, ali i šef katedri za mikrobiologiju i imunologiju i za medicinu rada. Objavio je 130 naučnih i stručnih radova. Uz sve to, bio je i predsjednik stručnog tijela Federacije BiH za kontrolu rada laboratorija za mikrobiološku dijagnostiku tuberkuloze, a bio je i poslanik u Parlamentu BiH i Parlamentu Federacije. Sa suprugom Mersijom podigao je troje djece, dvije kćerke i sina, i svi su ljekari. I svi su doktori nauka. Posebno se u nauci i praksi istakao sin Midhat.
Impresivna biografija. Čovjek se mora zapitati : otkud Mahmudu Nurkiću
toliko volje, snage, upornosti, pameti, da sve to uradi u onom teškom vremenu, i još da podigne takvu porodicu? Ali, njemu je i to bilo malo, pa se strastveno i sistematično, kako to naučnici znaju, bavio i istorijom svoje Janje. Slušao sam ga kad je na tribini u okviru naših Ljetnih večeri pričao o tome pred punom velikom salom Doma kulture. Ko ga nije znao, rekao bi : istoričar, sto posto.
Rezultat njegovih istorijskih istraživanja bila je knjiga “Janja i Janjarci kroz istoriju”, objavljena 2010. godine. Obimna knjiga, prepuna podataka, činjenica i analiza, ali i prikaza ljudi i njihovog svakodnevnog života, knjiga koja njegovu Janju predstavlja, reklo bi se, u svim dimenzijama. I po tome je jedinstvena. U svojim istraživanja on kreće od najstarijih vremena, od kratke istorije Balkana, pa govori o nastanku Janje, njenom imenu i položaju, njenoj prošlosti, od prvog pominjanja u čuvenoj hronici Ibrahim-bega Alajbegovića Pečevije “Tarih – i -Pečevi” i Alije Đerzeleza, rođenog u Janji, pa kroz čitav istorijski period srednjovjekovne Bosne, do današnjih dana, i sve je to obogaćeno podacima, tabelama, analizama, dokumentima. Tu su i popisi stanovništva, naseljavanje u Janju, mahale, a mene su fascinirali spiskovi školovanih ljudi za svaku mahalu i Janju u cjelini. To je svojevrsna poruka Bošnjacima, nesklonim učenju i znanju, poruka od koje nema važnije. U knjizi su zabilježena i kazivanja ljudi, sjećanja, anegdote, pjesme, običaji, dešavanja u svim oblastima zajedničkog života, znameniti ljudi, pa društveno-političko organizovanje i kulturni život kroz istoriju, svi znajačajniji događaji, školstvo, vjerski život, vjerski službenici i objekti, poslovi i zabava… Ali, i hronika okupacije Janje u posljednjem ratu, progon i zločini, naseljavanje Srba u njihove kuće i odbijanje Janjaraca da se u Tuzli usele u srpske kuće, pa povratak i početak novog života. U knjizi se može naći i spisak ubijenih Janjaraca, a u posljednjem dijelu i izvodi iz dnevnika Ahmeda Aliefendića. To je izuzetan dokument, do sad uglavnom nepoznat, koji osobenim jezikom i glasom neposrednog učesnika govori o svakodnevom životu Janje. Prepisujem rečenicu zapisanu 31. marta 1905. godine : “ Juče sam sefte vidio kola pod imenom automobil što ih goni elektrika, ovuda su kroz Janju prošla.” Nevjerovatno je to štivo, koje bogatim i autentičnim žargonom priča o janjarskoj svakidašnjici u ta stara vremena. I to, je, eto, zasluga Mahmuda Nurkića.
Na promociji u Janji poklonio mi je svoju knjigu i napisao posvetu : “Jusufu Trbiću, u znak poštovanja za rad na čuvanju istine o Bosni i Bosancima.” Da, istina je danas najvažnija. I znanje, koje nam toliko nedostaje, svijest o sebi, upornost, želja za napredovanjem i osvajanjem novog, sve ono što je on skupio u sebi. Mahmud Nurkić je ostavio spomenik svojoj Janji, ali i on je njen spomenik, čovjek kakav se rađa jednom u vijeku.
Umro je iznenada, 2011. godine. Na dženazi je bila cijela Janja. Slušao sam stare žene kako govore : “Ode naš doktor”. Dostojanstvena tuga je prelila ulice.
Nek je vječni rahmet doktoru Mahmudu Nurkiću.
