Piše: Boris Dežulović

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, razgovarao federalni premijer Fadil Novalić u Japanu s izvršnim direktorom Sonyjeva odjela za mobilnu telefoniju, Sony Mobile Communicationsa, pa divanili njih dvojica o životnim prioritetima. “Meni su na prvom mjestu car i domovina”, započne ponosni Japanac, “na drugome mjestu mi je obitelj, a mobilna telefonija tek na trećem.” “Kod nas u Bosni je obrnuto: mobilna telefonija je na prvom mjestu”, odgovori mu Fadil, “na drugom mjestu nam je brašno, a ulje tek na trećem.”

Sad, je li bilo baš tako, je li federalni premijer to rekao Sonyjevu direktoru u Japanu, ili novinarima u Sarajevu – je li dakle bio stari vic o Muji i Japancu, ili onaj novi, o Fadilu i Muji – ne držite me za riječ, ali kako bilo, ispalo da Bosanci i Hercegovci obijesno bacaju pare na telekomunikacijske igračke. Federalni je premijer Fadil Novalić, čuli ste, od velikih trgovačkih lanaca Konzum i Bingo naručio analizu prodaje, pa zapanjen otkrio novinarima kako građani BiH u tim supergranapima najviše troše na mobilnu telefoniju i, kako reče, “multimedijalne sadržaje”, znatno više nego na hljeb, ulje i brašno, i da su te tri potrepštine ujedno jedine, kako ono, “esencijalne životne namirnice” među deset najprodavanijih u bosanskohercegovačkim granapima.

“Vjerujte da su samo tri esencijalne životne namirnice, a ostalo nebitne stvari”, rekao je premijer. “Sama činjenica da mi trošimo milijardu maraka na mobitele i komunikaciju govori da na to trošimo više nego na hljeb i ulje.”

Ukratko, ili je Bosancima i Hercegovcima bolje nego što se misli, ili su gluplji nego što se misli.

Odgovor nismo dugo čekali. Građani su, jasno, odgovorili nemilosrdnom zajebancijom – sve preko “multimedijalnih sadržaja” – a oni ozbiljniji čvrstim argumentima. Bijesni novinari izvadili su tako izvještaje Agencije za statistiku i otkrili premijeru šokantne podatke po kojima se cijela trećina prosječnih mjesečnih izdataka prosječnog Bosanca odnosi na troškove hrane i osnovnih životnih namirnica, a tek malo manje na stanovanje i režije. Jedva tridesetak maraka mjesečno prosječni bosanskohercegovački građanin potroši na kafanu, tek malo više na luksuz uživanja duhana, a cijelih pedesetak maraka na bahato razbacivanje mobilnom telefonijom. Da, i multimedijalnim sadržajima.

Bijesni novinari zaboravili su, međutim, ključni dokaz bahatosti i obijesti federalnih Bosanaca i Hercegovaca, uvjerljivo najveći izdatak među njihovim mjesečnim troškovima. Eno ga u posljednjem izvještaju Federalne agencije za statistiku, objavljenom prije samo desetak dana, crno na bijelo: “Prosječna mjesečna netto plaća u Federaciji BiH iznosila je 827 konvertibilnih maraka, a prosječna bruto plaća 1.264 KM.” Što dakle znači – samo trenutak da izračunam, pišem sedam pamtim jedan, tri do šest je tri – da od svoje brutto mjesečne plaće ukupno čak četiri stotine trideset i sedam maraka prosječni građanin Bosne i Hercegovine izdvaja za Državu. Što je više od polovice njegove neto plaće, one koju fizički vidi. Što znači da prosječan Bosanac svakog mjeseca za Državu da skoro dvjesto maraka više nego za hljeb, ulje, brašno i ostale, kako ono, “esencijalne životne namirnice”.

Osam puta više Bosanac tako daje Državi nego za “mobilnu telefoniju i multimedijalne sadržaje”, statistički tako – šta dalje da pričamo – više u jednom mjesecu potroši na Fadila Novalića i pedeset hiljada zaposlenih u javnoj upravi Federacije BiH nego cijelu jednu godinu u kafani!

Dan te jebo, ako to nije obijest i bahatost, ja ne znam šta je!

Dobije naš bahati Mujo prvoga plaću – mjesec dana je rmbačio kokuz za tih usranih hiljadu i trista maraka – veselo potom hadžija krene u Konzum ili Bingo, pokupuje za dvjesto pedeset maraka cigare, hljeb, ulje, brašno, kafu i bonove za mobitel, izvadi onda iz džepa četiri stotine pedeset maraka, teatralno ih ispred svih izbroji, pa baci u onaj koš za smeće pod kasom, i glasno – da ga cijeli megagranap čuje – podvikne:

– Evo za Državu, nije beg cicija!

U odnosu na to – u odnosu na četiri stotine pedeset maraka, više od pola netto plaće, potrošenih na Državu, Federaciju i Kanton, na premijere i ministre, njihove sekretarice, vozače, limuzine, hotele, večere i službene mobitele – svaka marka potrošena na vlastiti, dakle neslužbeni mobitel, gotovo protestantski je racionalan trošak i upravo “esencijalna životna potreba”. Nema boljega i plastičnijeg dokaza o rastrošnosti bosanskohercegovačke fukare, od činjenice da polovicu svoje krvlju ispišane netto plaće troše na luksuzni državni aparat, posljednje čudo tehnologije, prema kojemu je japanski državni aparat obični šporet na drva.

Više od dvije milijarde maraka svake godine rasipni Bosanci i Hercegovci troše na Državu, i samo da se, eto, umjesto od Binga i Konzuma izvještaje sjetio tražiti od svoga ministarstva javne uprave, bio bi premijer Fadil Novalić – što je još prije koji mjesec onako lijepo glagoljao o uštedama u plaćama javnog sektora – još vjerodostojniji i efektniji.

“Vjerujte da su samo tri esencijalne životne namirnice, a ostalo nebitne stvari”, rekao bi tada premijer Fadil: “Činjenica da mi trošimo osam stotina milijuna maraka samo na plaće u javnoj upravi, govori da na federalnu administraciju trošimo više nego na hljeb i ulje.”

Da smo, ukratko, ipak gluplji nego što se misli.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari