Piše: Jusuf Trbić

Austrougarska aneksija Bosne i Hercegovine počela je burno, uz veliki otpor stanovništva, pogotovo muslimanskog. A kad su se prilike malo smirile, počelo je novo doba za već uspavanu kasabu, na periferiji Turske carevine. Naglo su počeli pristizati evropski običaji, nova buržoaska klasa je otvorila vrata privrednom razvoju, počela je gradnja cesta, pruga i industrijskih pogona. Već 1888. godine  njemački doseljenik Franc Vanek, koji je došao tri godine ranije, sagradio je, za ono doba, veliki i izuzetno moderni parni mlin na cesti prema Novom Selu. Drugi takav mlin sagradio je na brčanskoj cesti Joco Gavrić 1895. godine i ubrzo ga prodao Jevrejinu Leviju, a ovaj ga je preprodao firmi Marinkovića i Miloševića. Gavrić je kasnije podigao novi mlin na lokaciji Mirkovci, koji je kasnije nazvan Ivkovića mlin.

U blizini već pomenutog hana Sulje Oprašića kupio je početkom dvadesetog vijeka veliko imanje, uključujući i staru ciglanu, doseljenik Jozef Senohradski, Slovak. On je tu podigao novu, modernu ciglanu, što se pokazalo izuzetno dobrom investicijom, jer se Bijeljina u to vrijeme počela naglo graditi. Ta je ciglana radila sve do 1945. godine. Braća Dewald – Georg i Johan, izgradila su ciglanu u Novom Selu  1910. godine, a zatim još jednu 1918. godine, mnogo moderniju i veću. Obje te ciglane radile su do 1942. godine, a porušene su u toku rata.

Kako je zabilježio Mustafa Grabčanović, prvo akcionarsko društvo osnovano je u Bijeljini 1922. godine. Akcionari su bili bogati čaršijski Srbi : Vaso Marinković, Đoka Milošević, Vajo Vasilić i Vasko Ljubojević, a firma se zvala “Drina, dioničko društvo za mlinsku industriju u Bijeljini”. Upisano je 2 hiljade dionica po 500 dinara, to jest po 2 hiljade kruna, tako da je početni kapital iznosio million dinara ili 4 miliona kruna. Oni su preuzeli parni mlin na brčanskoj cesti, kao i onaj u Dašnici. Mlin na brčanskoj cesti je rekonstruisan, proširen i modernizovan, i radio je veoma dobro – imao je kapacitet od jednog vagona trgovačke i tri vagona ušurne meljave, a zapošljavao je pedeset radnika. I ovaj mlin je uništen u Drugom svjetskom ratu.

Sinovi poznatog industrijalca Franca Vaneka nadzidali su i proširili mlin na novoselskoj cesti 1926. godine, i kupili tada najmodernije mašine. U to vrijeme Vanekov mlin je bio jedan od najvećih i najsavremenijih u čitavoj BiH. Zapošljavao je preko sto radnika. Nakon rata je nacionalizovan, a danas, na kraju 2015. godine,  to je  ruševina koja čeka da se vlast smiluje i da ostatke  makar konzervira i sačuva za kasniju obnovu.

Neposredno pred Drugi svjetski rat Kristijan Lajtenberger podigao je fabriku okova i brava u Novom Selu, koja je imala i pogon u Bijeljini i zapošljavala je trideset radnika. A 1938. godine fabriku furnira je podigao H. Winterkorn, na izlazu iz Bijeljine prema Novom Selu. Bila je to fabrika s tada najsavremenijom opremom, a zapošljavala je preko sto radnika.

Znatno prije toga, još 1882. godine, počelo je otvaranje rudnika mrkog uglja Ugljevik.

 

Razvoj trgovine

 

Ali, nije samo industrija procvjetala u vrijeme austrougarske okupacije. Nova vlast uspostavila je zemljišne knjige i katastar, uvela savremeni poreski sistem, počela temeljito uređenje grada i regulaciju ulica i trotoara, uključujući i javno osvjetljenje,  podigla Gradski park, sagradila novu Vijećnicu, krenula s gradnjom kanalizacije, podignuta je električna centrala, a zatim i nova klaonica, uređene su pijace, izgrađena pruga i kanal Dašnica, kao i nove ceste i vojna kasarna u gradu. Čak i ovlašni popis zgrada podignutih  u toku austrougarske okupacije govori dovoljno sam za sebe.

Već 1878. godine počela je s radom telegrafska stanica, sljedeće godine je sagrađena velika vojna kasarna, a 1880. godine Zelena pijaca, bolnica i prva apoteka. Već naredne godine otvoren je prvi hotel “Kron princ Rudolf” kod Kasarne, a od 1884. do 1886. sagrađena je zgrada na sprat, pored Konaka, u kojoj je bila Komunalna škola, a zatim i Trgovačka škola. Lijepa i tada raskošna zgrada Landesbanke, pored Vijećnice, u kojoj se danas nalazi Pavlović banka, podignuta je 1888. godine, a naredne godine velika zgrada pored Sinagoge, koja postiji i danas. Hotel “Nacional”otvoren je 1890. godine, a u periodu od 1891. do 1895. podignut je Gradski park, koji je i danas ukras Bijeljine. Na početku posljednje decenije devetnaestog vijeka, 1891. i 1892. godine, urađen je niz važnih komunalnih poslova : regulisanje ulica i popločavanje trotoara, uvođenje ulične rasvjete iz sopstvene termoelekltrane, a izgrađen je i glavni kolektor kišne kanalizacije. Uz to je 1892. godine izgrađen velelepni  hotel “Drina”, koji je godinama bio centar svih kulturnih i javnih zbivanja u gradu. Muslimanska čitaonica kiraethana otvorena je 1893. godine ( srušena 1959. zbog gradnje Omladinskog doma), 1895. godine počela je s radom štamparija, a 1899. hotel “Balkan”, preko puta Opštine, da bi 1901. godine bila sagrađena velika zgrada Trgovačke škole kod katoličke crkve, koja postoji i danas. Naredne godine sagrađena je Srpska osnovna škola, preko puta pravoslavne crkve, a 1905. godine sinagoga u glavnoj ulici. Te iste godine počelo je prokopavanje kanala Dašnica, a završeno dvije godine kasnije, 1908. otvorena je Srpska štedionica pored banke, a 1810. Bijeljina je uključena u javni telefonski saobraćaj i podignuta je Vijećnica ( Opština), koja je i danas simbol grada. Četiri godine kasnije sagrađena je i katolička crkva.

Sve to, i još štošta drugo, podignuto je za vrijeme austrougarske okupacije. Šta se učinilo za vrijeme ove nove slobode i demokratije – znamo.

Ali, da se vratimo temi. U to doba  počeo je i ubrzani razvoj trgovine.

Bijeljina je i prije dolaska Austro-Ugarske bila važno trgovačko mjesto, a najbolji dokaz za to je naseljavanje Jevreja, koji su se uglavnom bavili trgovinom. Oni su se počeli doseljavati oko 1850. godine, a prema  popisu stanovništva 1865. godine, na čitavom području zvorničkog sandžaka Jevreji su živjeli samo u Bijeljini. Čaršijski trgovci, uglavnom Jevreji i Srbi, izvozili su u Austriju žitarice, šljivu i stoku, a uvozili raznu industrijsku robu. Lokalni muslimani nerado su se bavili trgovinom, pa su tek nakon dolaska iz Užica Grabčanovići i Ipeklići otvorili prve trgovine. Među Jevrejima su posebno bili uspješni članovi porodica Papo i Salom. Otvaranje prve telegrafske linije između Tuzle, Bijeljine i Sarajeva 1868. godine posebno je bilo pozdravljeno od trgovaca.

A kad je došla austrougarska vlast, trgovina je počela naglo da se razvija. Sad je Bosna pripadala Evropi, nije više bilo zapadnih granica, gradili su se putevi i pruge i roba je mogla slobodno da putuje na sve strane. Nova vlast je odmah formirala stalne pijace, iznikla je i nova čaršija, pored tadašnje dvije, utvrđeni su pazarni dani i sajmovi, a Bijeljina je postala važno mjesto za izvoz žitarica, stoke, šljive i ostalih poljoprivrednih proizvoda. Zbog toga su se ubrzano počeli naseljavati i njemački Jevreji – Aškenazi, trgovci s velikim kapitalom, koji su odmah postali konkurencija španskim Jevrejima- Sefardima.

Vodeći trgovci Srbi bili su u to vrijeme : Čolakovići, Jovičići i Živanovići, a uz njih i Todorovići, Mitrinovići i Jeremići. Među Jevrejima su ojačali braća Halim i Lezo Papo, veletrgovci žitaricama i najbogatiji ljudi u bijeljinskoj čaršiji. Uz njih, i Arpad Vajl, Gabor Grinfeld, Vilim Švicer, kao i Avram Finci, koji je na svom salašu kod Bijeljine ( koji i danas nosi ime po njemu), pored ostalog, imao i veliki pogon za pečenje rakije. Među muslimanima su najjači trgovci bili Ibrahim i Hafiz Hadžisalihović.

Trgovina je u Bijeljini bila u stalnom usponu sve do 1914. godine i početka Prvog svjetskog rata, a, zahvaljujući tome, rastao je i promet u riječnoj luci Rača na Savi. Prema podacima Austrijskog dunavskog parobrodskog društva u Rači je 1913. godine ukrcano u brodove 21 hiljada tona, a istovareno, to jest uvezeno, 8.100 tona razne robe. Za ono vrijeme to je bio ogroman promet, jer je, te iste godine, u luci Zemun ukrcano 18 hiljada tona, a luci Brčko 12 hiljada tona ( ukrcano 4.610 tona).

Bijeljina je u to vrijeme bila jedan od najvećih trgovinskih centara u regionu.

 

                                                                          ( nastaviće se )