Jevreji su u logorima umirali kao „muslimani“

Piše: Samedin Kadić

Kao što je poznato, „der musulman“  bio je žargonski naziv za one logoraše i logorašice u nacističkim logorima koji su bili izgubili svaku nadu, u kojima je božanska iskra bila ugašena. Riječ je o živim mrtvacima koji su, sablasno povijeni u leđima, čučali u ruševini vlastitog bića, valjda poput muslimana na namaskom sjedenju ili na sedždi ili u nekoj kretnji između ovih dvaju rukni, čekavši da konačno budu položeni u svoj zračni grob. Izraz je korišten, prije svega, u Auschwitzu, odakle je hipostazirao u druge logore.

„Najvjerovatnije tumačenje nas vraća“, piše Giorgio Agamben, „doslovnom značenju arapskog izraza ‘muslim’; taj izraz označava čovjeka koji se bezuvjetno podređuje Božijoj volji i koji je izvorište legende o navodnom islamskom fatalizmu koje su bile veoma proširene u evropskim kulturama već od srednjeg vijeka naovamo.“ Spremnost na smrt kod „muslimana“ nije bila rezultat volje, nego njenog raspada. Prema nekim tumačenjima, kako je ono u Encyclopedia Judaici, izraz potječe „iz karakterističnog ponašanja tih deportiraca, to jeste da su nogama, istočnjački savijenim, i licem, očvrsnulim kao maske, ščućureni ležali na tlu.“

Ovako ih opisuje Primo Levi:

„Svi ‘muslimani’ koji odlaze u plinsku komoru imaju istu prošlost; ili, bolje reći: nemaju prošlost; išli su nizbrdo sve do dna, naravno, poput brzaca koji završavaju u moru. Došavši u logor, zbog vlastite urođene sposobnosti, ili zbog nesreće… pregaženi su prije nego što su se mogli prilagoditi; savladani su vremenski: ne počinju učiti njemački i raspoznavati ponešto od paklenske zbrke zakona i zabrana, tako da, kada im je tijelo u rasulu, ništa ih više ne može spasiti od selekcije ili od smrti zbog iscrpljenosti. Njihov je život kratak, ali je njihov broj neizmjeran, oni su, ti Muselmänner, potonuli, jezgra logora.“

Gil Anidjar u knjizi Jevrejin, Arapin – istorija neprijatelja detaljno razjašnjava sve implikacije ove nesretne koincidencije: „muslimani“ (ti „dronjci postojanja“) uvedeni su u jezik kroz nacističko podsmjehivanje, a potom prihvaćeni od zatvorenika. „Kao figure apsolutnog pokoravanja, muslimani bez sumnje predstavljaju nulti stepen moći, potpuno odsustvo političkog.“ Jevreji su u logorima umirali kao „muslimani“. Ovaj bizarni podatak jasno odslikava evropsko shvatanje muslimana u prvoj polovini 20. vijeka. Jezik je sažeo opće viđenje u jedan tužni žargonizam: za Brunu Bettelheima „musliman“ je onaj koji se odrekao ireducibilne margine slobode i tako izgubio svaki trag čuvstvenog života i ljudskosti. „Musliman“ je onaj koji je pao u prašinu.

Biblioteke knjiga napisane su o razlozima muslimanskog pada u prašinu historije. Zašto smo porobljeni, neprosvijećeni, siromašni, podijeljeni? Zašto su drugi napredovali, a mi nazadovali? Tema je široka, mučna i teška. Ibn Haldun (što ostade bez roditelja u neumoljivoj kosidbi kuge, a kasnije bez žene i djece koji stradaše u brodolomu) smatrao je da povijesni prelaz sa starosjedilačkog načina života nužno dovodi do odumiranja instinkata jednog naroda. Nomadi stjerani u gradske zidine gube munjevitu hitrost pokreta, oštrinu pogleda i moć naslućivanja daljine. Vremenom se prepuste užicima koji su oduvijek bili put odumiranja. Postaju glupi, nepismeni, porobljeni. To je jednostavna istina složenijih varijacija filozofija povijesti u kojima pojedine kulture sustigne umor pa se poput biljaka počnu sušiti na vrhuncu svog cvata.

Idemo sada u jezivu 1992. godinu. Srbi čiste bosanskohercegovačke gradove od muslimana, tih stranih, neevropskih, azijskih ili turskih (što bi kazali Ivo Andrić ili Ratko Mladić) elemenata. Kao što je poznato, posljednjeg dana mjeseca maja srpske vlasti u Prijedoru izdaju naredbu preko lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko ruku. Zna se šta slijedi: masovne egzekucije, silovanja, koncentracioni logori, masovne grobnice, necivilizacijska kolektivna šutnja srpskih građana o mjestu masovnih grobnica. Opet je općepoznato da 1939. godine nacisti donose proglas prema kojem su poljski Jevreji morali nositi žute trake s plavom Davidovom zvijezdom oko rukava, čime su bili obilježeni za istrebljenje.

Iako neki današnji Jevreji istrajavaju na apsolutnom singularitetu holokausta, tužno je da često i sami ne primjećuju razne „jevreje“ širom svijeta, tužno je da njihov angažman u spašavanju tih žrtava često nije na nivou etičkog zahtjeva što ga postavljaju žrtve holokausta. Sve što se može učiniti za te žrtve, ma koliko to glupo zvučalo, jeste prepoznavati neke nove „jevreje“ u rukama nekih novih nacista.

S druge je strane još bolnije gledati kako se neki muslimani pretvaraju u antisemite koji negiraju holokaust, koji veličaju Hitlera, koji ga kritiziraju „jer nije završio posao“, koji bi i sami, izgleda, u ime nepravde nad Palestincima završili stvar. Zloduh doslovnog, idiotskog čitanje otvara vrata ponoru: Jevreji su majmuni, Jevreji su svinje. Jevreji su ubijali vjerovjesnike. Jevreji vladaju svijetom pomoću sihra. Holokaust je bio sihr. Jevreji – čuveni sihribazi. Mogu samo ovo reći: nemoralno, prostački, maloumno, bestijalno. Svaki Bošnjak koji negira holokaust (ostavimo li po strani univerzalne moralne vrijednosti), samo ponavlja riječi srpskih nacionalista koji tvrde da je Srebrenica puki konstrukt, da su Markale djelo naših ruku.

A povijest, ironična i tragična kakva  već jeste, ima svoja čudna fatalna kretanja.

Jevrej je umro u Austhwitzu kao „musliman“.

Musliman je umro u Trnopolju s trakom na ruci. Kao novi evropski „jevrej“.

 

(faktor.ba)

Komentari