Piše : Jusuf Trbić

 

Šta se to dešava s Bošnjacima kad žene i tek rođena djeca moraju da im pokažu šta su to hrabrost i dostojanstvo?

U subotu 13. jula 2013. godine majke Srebrenice prvi put su ušle u krug Zemljoradničke zadruge u Kravicama, u kojoj je, prema nalazima Haškog tribunala, streljano oko 1.500 muškaraca i dječaka Srebrenice. Kao i svih ovih godina do sad, vlast manjeg entiteta je bezočno, rugajući se žrtvama, zabranila ulazak i postavila kordon policije da štiti praznu zgradu i pusto dvorište. Iako su organizatori okupljanja porodica stradalih i bivših logoraša najavili dolazak, da bi  položili cvijeće i proučili fatihu, za srpsku vlast je i to bilo previše. Oni koji su izvršili genocid i danas istrajavaju na njegovom negiranju, oglušili su se o elementarno pravo građana na mirno okupljanje, i pljunuli u lice istini, žrtvama zločina, i cijelom svijetu koji obilježava prvi genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ali, Srebreničanke nisu ustuknule. Probile su kordon, presjekle žicu i ušle na stratište svojih najmilijih. Dostojanstveno su obavile ono zbog čega su došle, pa krenule dalje.

Oglasili su se srpski političari i mediji, i osudili  jednom već osuđene i kažnjene žrtve genocida, ne potrudivši se da objasne zbog čega  bilo koji građanin ne može ući u takav jedan prostor, ako to ne smeta nikome. I zbog čega i rukama i nogama guraju svoje građane na obilježavanje Tuzlanske kolone ili Dobrovoljačke u Sarajevu, mada su te incidente sami izazvali, a žrtve se ne mogu ni uporediti sa onim u Kravicama. Znaju li oni da je u Dejtonskom sporazumu, u koji se zaklinju, zagarantovana jednakost naroda i građana? Mogu li, bar u slučaju Srebrenice, pokazati makar trunku stida? Jer, kako Haški tribunal kaže u svom zvaničnom dokumentu,  to su «zaista scene iz pakla, napisane na najmračnijim stranicama ljudske istorije».

I to nije sve. Čuveno bijeljinsko Okružno tužilaštvo, koje se proslavilo time što za sve ove godine nije našlo ni jedan slučaj ratnog zločina nad Bošnjacima na prostoru od Brčkog do Srebrenice, a pogotovo ne u Bijeljini, potrudilo se i ovaj put da pokaže svoj nesumnjivi nacionalistički potencijal. Počeli su stizati pozivi za saslušanje nekim od učesnika ovog jurišanja na nebo. Što i nije čudno, ako se zna da su ovo Tužilaštvo i njegov šef  Novak Kovačević, nekadašnji vojni tužilac ( i u vrijeme Srebrenice) već dva puta podizali optužnice protiv Fate Orlović, što se bunila što je Kačavenda u njenoj avliji podigao crkvu, pa neće da je ukloni. Fata je zaradila tužbu i i zato što je,  iako već u osamdesetim godinama života, bolesna i jedva pokretna, napala fizički petoricu naoružanih policajaca. Ali su zato odbacili njenu tužbu protiv Srpske pravoslavne crkve, jer Tužilaštvo očigledno smatra da podizanje crkvenih objekata u bošnjačkim privatnim avlijama nije protivzakonito.

Tako se srpska policija pokazala slabijom stranom u sukobima sa ženama. Ali, nisu ni srpski političari ništa hrabriji. Kad su u Sarajevu tek rođene bebe, u pratnji roditelja,  izašle da protestuju što su ti isti političari zakočili donošenje zakona o jedinstvenom matičnom broju, vajni su se poslanici toliko uplašili, da su sedmicama odbijali doći u Sarajevo. Ništa im nije pomoglo ni čuveno srpsko junaštvo. Jer, bebe mogu opet nasrnuti na njih,  šta znaju djeca  šta su poslanici i šta je junaštvo?

A ja čekam kad će bošnjački političari konačno doći tobe, pa podići glavu i pozvati i nas da zajedno odemo u Fatinu avliju i podupremo leđima onu crkvu. Da zajedno ustanemo protiv aparthejda u Republici Srpskoj, da uglas kažemo Dodiku, bijeljinskom Okružnom tužilaštvu  i društvu : «Dosta je!»

Valjda neću morati predugo čekati.

Komentari