Piše: Gojko Berić

Posmatrano sa političke i, općenito, svenarodne tačke gledišta, presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu u predmetu međusobnih tužbi Hrvatske i Srbije za genocid, objavljena ovog utorka, trenutno je imala jedan jedini efekat  – pokazala je ko smo, šta smo i kakvi smo, i kakve nam je političare dodijelila postkomunistička demokratija. Pokazala je ta presuda da smo kao društva nedozreli da ozbiljno razmatramo tako ozbiljne stvari kakve su presude najviših međunarodnih pravnih instanci i da nas vode političari koji se ne usuđuju da iskorače ni pola stope ispred vladajućeg populističkog raspoloženja. Iako jedna i cjelovita, i Hrvati i Srbi presudu čitaju tako što uzimaju samo ono što ogovara njihovoj pravici. Predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović nisu krili da su nezadovoljni presudom, stavili su akcenat da Hrvatska nije izvršila genocid nad svojim građanima srpske nacionalnosti, ali su izbjegli da izričito kažu kako ni Srbija nije izvršila genocid nad Hrvatima. Kao da bi Hrvatska istog časa postala bolja nego što jeste da je sud utvrdio postojanje srpskog genocida. U isto vrijeme, “tamo daleko” od Zagreba, predsjednik Tomislav Nikolić je, vidno zadovoljan ishodom suđenja, izjavio kako je “oduvek bilo jasno da Srbija nije izvršila nikakav genocid”, ali je izostavio da kaže kako je i Hrvatska potpuno čista od srpskih optužbi za genocid. Ali kako bi se ipak znalo ko je žrtva genocida, Nikolić je i ovom prilikom pomenuo Jasenovac, “nenaplaćeni srpski istorijski račun”.

Ni hrvatski ni srpski političari nisu toliko glupi da ne bi razumjeli suštinu ove haške presude, ali govoreći o njoj oni zapravo govore ono što najveći dio javnosti u Hrvatskoj, odnosno Srbiji želi od njih čuti. Vox populi su, u većoj ili manjoj mjeri, slijedili i mediji, pa je javnosti nametnut utisak da, recimo, i posljednji hrvatski branitelj među desničarima savršeno dobro zna šta je to genocid, dok se, je li, za Međunarodni sud pravde to ne bi baš moglo reći. “Mi tu presudu ne priznajemo, za nas je to bio genocid”, kaže razočarano jedan stradalnik iz Vukovara. Ista ostrašćenost vlada i među Srbima koji su tokom akcije Oluja morali napustiti Hrvatsku – nećete naći nijednog među njima koji neće tvrditi da su Srbi bili žrtve genocida. Sva ta percepcija ovisi, dakle, o tome da li se pomenuta presuda, konačna i neporeciva, čita “na latinici” ili “na ćirilici”.

U konkretnom slučaju, Međunarodni sud pravde bavio se genocidom kao meritumom, ali nije bio slijep ni za druge, obostrano počinjene zločine na tlu Hrvatske. A to je, ima već četvrt stoljeća, teren obostranih frustrirajućih emocija i jakih kolektivnih uzbuđenja. Hrvati, naime, čitaju presudu kao jasan dokaz “tko je bio agresor, a tko žrtva”, dok Srbi mašu svojim adutom, pozivajući se na dio presude u kojem se kaže da je hrvatska vlast željela odlazak Srba iz Hrvatske i da je vojna akcija Oluja bila usmjerena na njihov egzodus. “Sud je, dakle, potvrdio da je Oluja predstavljala zločin”, zaključuje ministar pravosuđa Srbije Nikola Selaković. Međutim, niti ta presuda govori o tome “tko je agresor a tko žrtva”, niti se bavi osporavanjem legitimnosti Oluje. U svakom slučaju, sad barem znamo da presude o genocidu u sporu između Hrvatske i Srbije nije bilo zato što nije bilo genocida, barem ne onog koji može proći kriterijume Međunarodnog suda pravde. Ironizirajući na račun neodgovornog javnog diskursa o genocidu, kolumnista beogradskog Vremena Teofil Pančić piše u zagrebačkom Jutarnjem listu: “Genocid se, dakle, iz pravno-političkog žargona vraća na izvorište sa kojeg je po svoj prilici i utekao, u jezik ofucanih domoljubno-rodoljubivih pjesama i bijesnih desnih kolumnista, a počinjeno zlo u ime velikosrpskog ekspanzionizma, ali i ‘malohrvatskog šovinizma’, ovdje je bilo dovoljno strašno i bez njega.”

Pomenuta presuda nije jedini dokaz da su uzajamne tužbe Hrvatske i Srbije za genocid bile potpuni promašaj, primjer “idiotskog ponašanja od početka do kraja”. Svi su to znali, ali u Hrvatskoj nije bilo političke hrabrosti da se tužba povuče. Kako piše Jutarnji list, predsjednik Tuđman nije bio za podizanje tužbe, ali ga je na to uspio nagovoriti tadašnji ministar pravosuđa Zvonimir Šeparović, jedan od najekstremnijih hadezeovaca. I vrijeme i novac mogli su biti utrošeni na mnogo bolji način. “I Hrvatska i Srbija žele da pišu povijest na način kakav one smatraju da je pogodan za njih i pokazalo se da im to u ovom slučaju nije uspjelo. Tužbe o genocidu podižu strasti, a ne čine nužno nešto dobro”, smatra Geoffrey Nice, bivši tužitelj Haškog tribunala. Međunarodni sud pravde je priznao da je tokom rata u Hrvatskoj bilo mnogo zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, koje su činili pojedinci “s obje strane”. Iako se zadržao samo na konstataciji, jasno je da je time upućena poruka i Srbiji i Hrvatskoj da se moraju procesuirati svi osumnjičeni za ove zločine i osigurati pravda za žrtve. Nažalost, to već zvuči licemjerno, jer je pravda za žrtve svih ovih godina bila frustrirajuće spora. Žrtve ovdje imaju svoj etnički identitet, po tome se razlikuju, a odnos prema njima ovisi o tome jesu li “naše” ili “njihove”, što je jednako razlici između dubokog pijeteta i potpune ravnodušnosti. A “naši” i “njihovi” su u mnogo slučajeva bili dojučerašnje komšije.

Presuda Međunarodnog suda pravde još jednom nas je podsjetila na banalnu činjenicu – da je na početku ove priče bila politika i da će na njenom kraju, ma kakav on bio, biti politika. Nakon udarničke proizvodnje mržnje, političke elite povele su narode bivše Jugoslavije u međusobne pokolje. Nije sporno da su Milošević i velikosrpski nacionalizam bili pokretači tog krvavog pira, ali niko nije iz tog kola izašao čistih ruku. Svako je za svoju nesreću upirao prstom u onog drugog. To traje do danas i trajaće kozna dokle. O tome najbolje govore presude za ratne zločine, od onih haških do presuda domaćih sudova. Čak i kad, na jednoj strani, predstavljaju kakvu-takvu satisfakciju za žrtve, one na drugoj strani proizvode mržnju. Genocida u Hrvatskoj nije bilo. Ali, ima tu još mnogo drugih stvari oko kojih ćemo se, što reče onaj zločeti pjesnik – ćerati!

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari