U izdanju Instituta za suvremenu povijest (Institut für Zeitgeschichte, München-Berlin) izlazi prvo njemačko poslijeratno izdanje knjige Adolfa Hitlera Mein Kampf. Djelo će biti objavljeno u dva toma i opremljeno s nekoliko tisuća znanstvenih fusnota i komentara, pripremanih još od 2009, otkada se Njemačka priprema za dan 1. siječnja 2016, kada po međunarodnim zakonima i pravilima istječu autorska prava za Mein Kampf. 

Piše: Miljenko Jergović

U proteklih je sedamdeset godina objavljivanje novih izdanja bilo u Njemačkoj zabranjeno. Tačnije, vlada Bavarske je, kao nositelj autorskih prava, dosljedno odbijala bilo kome odobriti tiskanje izvornika. Inače, zanimljivo je kako su došli u posjed autorskih prava. Naime,kako Hitler nije imao nasljednika, njegova je imovina pripala mjestu u kojem je imao posljednju prijavu boravka. Ispostavilo se da je Führer posljednjih dvadesetak godina života bio praktično neprijavljen, i da mu je posljednja adresa bila u Münchenu. Autorska prava, za razliku od sve druge imovine, ne mogu biti konfiscirana, neotuđiva su u svakom, pa i u Hitlerovom slučaju, te su američke okupacijske snage 1945. Bavarskoj vladi prepustile brigu oko Mein Kampfa.

Svih sedamdeset godina bavarske su vlasti, bez obzira na protok vremena, denacifikaciju Njemačke i promjene globalnih političkih prilika, Nijemcima dosljedno uskraćivale pravo na Mein Kampf. Istina, kome god je baš bilo stalo da provjeri što je to i kako pisao Adolf Hitler, do knjige je mogao lako doći, jer je do 1945. tiskana u preko četrnaest milijuna primjeraka. Niti je svih četrnaest milijuna knjiga u međuvremenu uništeno, niti je zabranjena njihova prodaja po antikvarijatima. Iako njemačkim antikvarima nije na um padalo da Hitlerovo zlodjelo stavljaju u izloge svojih knjižara, niti bi ga se našlo na istaknutim policama i među važnim i vrijednim knjigama, bilo je lako dostupno, po cijeni od dvadesetak eura.

U isto vrijeme, širom svijeta izlazili su prijevodi ove knjige. U uređenijim i u pravilu slobodnijim i civiliziranijim državama izdavači su kupovali autorska prava i objavljivali knjigu uz kritičke predgovore, pogovore, objašnjenja, fusnote… O deaktiviranju ove “biblije zla”, kako se Mein Kampf nazivalo naizmjence s Protokolima Sionskih mudraca, drugom mračnom knjigom našega stoljeća, na Zapadu se strogo vodilo računa. Na Istoku, međutim, onom komunističkom i onom muslimanskom, te u neuređenim državama općenito, Mein Kampf objavljivao se bez osiguranih autorskih prava, bez popratnih komentara ili s komentarima koji su bili, najblaže rečeno, neprimjereni.

Osamdesetih, u vrijeme hladnoga rata, ta se knjiga na komunističkom istoku koristila kao svojevrsna optužnica protiv Nijemaca i (Zapadne) Njemačke. Činjenicu da su se pristojni Nijemci još od vremenaAdenauera i Brandta sramili zbog Hitlera njihovi su ideološki neprijatelji pokušavali iskoristiti na prilično glup način – da ih dodatno posrame. No, s vremenom, osuda Hitlera na Istoku se gotovo neprimjetno pretvarala u njegovu apologiju.

Pojava ove knjige u našim knjižarama bila je obilježena očekivanim skandalom. Bilo je to na samom kraju osamdesetih, u godini pred raspad Jugoslavije, kada je u nekom opskurnom izdanju Mein Kampfobjavljen u prijevodu beogradskog književnika i hohštaplera Radomira Smiljanića. Tobože kritičko izdanje, bilo je opremljeno pogolemim Smiljanićevim komentarom na više desetina stranica, u kojem je on, smrtno ozbiljno, dokazivao kako su se Milan Kučan i Stipe Šuvar u svome antisrpskom djelovanju inspirirali Hitlerovim mislima i stavovima, i kako su njegov imperativ uništenja Židova samo proširili na Srbe.

U sljedećim svojim izdanjima, a bit će ih tokom devedesetih i dvijetisućitih nebrojeno, Smiljanić će svoje komentare dorađivati, mijenjati, prepravljati i aktualizirati, a u ulogama Kučana i Šuvara izmijenit će se široka galerija likova, što lokalnih, a što svjetskih političara i državnika, koji su se prevoditelju svojim djelovanjem stigli zamjeriti. U posljednjem dostupnom izdanju, tiskanom kod srpskog Leo commercea, Smiljanić ovako piše: “Na prelasku u novi, treći milenijum, početkom ove – 2001. godine, naročito su se u celom svetu razbuktale optužbe za okužavanje Balkana (a i Evrope) bombardovanjem Srbije i SR Jugoslavije NATO-bombama i raketama punjenim osiromašenim uranijumom. Zločin koji čak i prevazilazi zločine Adolfa Hitlera.Tako su predsednik SAD Bil Klinton (čuven po izjavi ‘uništili smo srpsku privredu i mi se ponosimo time’… ponosi se, dakle, za varvarizam, za uništenje egzistencije celog jednog naroda), njegova desna ruka Madlin Olbrajt, Ričard Holbruk, pa Samjuel Berger (ovi poslednji svi do jednoga Jevreji, kao da su zaboravili na stradanja sopstvenog naroda, na Hitlerov holokaust protiv njih i Slovena, u kojemu je, i tada, silno postradao i srpski narod u nemačkim Aušvicima, Mauthauzenima, Buhenvaldima, kao i u hrvatskom monistr-logoru smrti Jasenovcu, nazvanom u svetu ‘hrvatski Aušvic’…) tako su svi oni, a još i engleski premijer Bler, ministri Kuk i Robertson… da li nabrajati dalje, hteli ne hteli, došli u sazvežđe ‘svog’ velikog inspiratora – u sazvežđe Adolfa Hitlera.” Daj Bože zdravlja, pa će Radomir Smiljanić u još kojem izdanju apdejtovati svoje komentare…

Prvo hrvatsko izdanje knjige Mein Kampf tiskano je krajem devedesetih. Nakladnik je bio Franjo Letić (Croatiaprojekt d.o.o., ili nekako tako), koji se već proslavio objavljivanjem Protokola Sionskih mudraca. Kada je vidio da mu posao dobro ide, Letić je 2002. tiskao i tristo primjeraka njemačkog izvornika. Bavarska bi mu vlada, pretpostavljamo, oprostila kršenje autorskih prava s objavljivanjem hrvatskog prijevoda, ali im baš i nije bilo po volji kontaminiranje društva originalnim Hitlerovim tekstom, pa su tužili Croatiaknjigu d.o.o. Sve se to događalo 2007. i 2008. godine, u vrijeme kada se Hrvatska trsila da ispuni sve kriterije za ulazak u Europsku uniju, pa je Mein Kampfprijetio neugodnim skandalom. Što se dalje događalo, gubi se u bespućima Općinskog kaznenog suda u Zagrebu…

Letićevo izdanje Mein Kampfa, koje smo viđali, i dalje ga viđamo, po izlozima zagrebačkih knjižara i antikvarijata, nema ni riječi kritičkog komentara ili, da daj Bože, prigovora Adolfu Hitleru zbog nečega što je u životu učinio. Zašto je to tako, Franjo Letić je pregnantno izrazio u intervjuu za Novi list, ustvrdivši: “U Hrvatskoj nikada nije bilo istrebljenja Židova.” Predgovor Hitleru, što ga je napisao sam Letić, na desetak je stranica donio samo tihu i skandaloznu apologiju autora, na kakvu nikada nije bilo adekvatne reakcije.

Dvaput sam pokušavao čitati Hitlerovu knjigu, prvi put u Smiljanićevom, drugi put u Letićevom aranžmanu, ali su oba pokušaja završila tako što se nisam mogao prisiliti da je dočitam. Ono što je najstrašnije u Mein Kampfu nije u sadržaju, nego u bezsadržajnosti, nemuštosti i jadu ove knjige. Zapravo, zaista najstrašniji je paradoks koji postoji između Hitlerovog zločina i njegova teksta. Zločin je neusporediv s bilo čim u povijesti civilizacije, i svako uspoređivanje poredbenicima služi samo da bi relativizirali, amnestirali, opravdali Hitlera. Hitlerov tekst je, međutim, prazan i dosadan, diletantski na način onih kvazihistoriografskih, pjesničkih, politikantskih, romanesknih pokušaja kakvi svakodnevno stižu iz zatvora, bolnica i staračkih domova, u kojima opasni manijaci razrješavaju sudbinu čovječanstva. Za razliku od Protokola Sionskih mudraca čije je zlo sadržano u podloj laži i krivotvorini jedne obavještajne službe, u Mein Kampfu gotovo da i nema otrovnih misli i sadržaja. Ako ih se i nađe, tako su neprivlačno formulirani da bi bili praktično bezopasni da nije jedne sitnice, da nije imena, prezimena i fotografije autora na naslovnici. Mein Kampf ne ubija sadržajem, nego formom. Znali su to, svaki na svoj način, i Radomir Smiljanić i Franjo Letić.

A sada Nijemci imaju namjeru da, temeljito i ozbiljno, dekonstruiraju Hitlerovu knjigu i pokažu kakva je intelektualna ništarija bio Adolf Hitler. Njihov je cilj da pametnim objašnjenjima i komentarima oduzmu zlu njegovu privlačnost. Dostojna je to znanstvena i kulturna ambicija.Problem je samo u tome što bi redoslijed stvari mogao biti i drukčiji. Naime, nije Hitlerovo zlo privlačno zato što bi bio privlačan Hitlerov tekst, nego je stvar obrnuta. Mein Kampf privlači samo one koji su prethodno već privučeni i omamljeni Hitlerovim zlom. Recimo, što mislite zašto ni Radomir Smiljanić ni Franjo Letić nisu, kako je to običaj, preveli sam naslov Hitlerove knjige, koji bi u srpskom prvotisku imao bitiMoja borba, a u hrvatskom drugotisku, gle čuda, opet Moja borba? Zato što bi na taj način svoje čitatelje, a možda i same sebe, uskratili za miris Hitlerove kože, za njegov muški mošus.

 

(Radiosarajevo.ba)

Komentari