Piše: Vildana Selimbegović

Šta je sve za Dodika uradio Salihović, pravo govoreći, malo mu je jedna suspenzija. Zaslužuje makar gorangrad, kako god završe izbori. I to od tucanog kamena i one kile zlata.

Suspenzija glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH Gorana Salihovića poprilično je uveselila sumornu domaću predizbornu scenu. Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini traju dok nastaje ovaj tekst, no već su poznate i najvažnije odlike ovoseptembarske kampanje: u Federaciji su ubjedljivo najdosadniji u postdejtonskom periodu jer se pobjednik zna već mjesecima, samo je pitanje koliko će općina koalicija SDA – SBB upisati u svoj grunt. Dvije najveće ovogodišnje izborne priče, Srebrenica i Mostar, ispričane su također prije izlaska na birališta: u Mostaru izbori nisu ni provedeni, Srebrenici bi, po svemu sudeći, bolje bilo bez njih. U Republici Srpskoj Savez za promjene mjesecima vodi neravnopravnu bitku protiv SNSD-a naprosto zato što je lider ove partije i predsjednik RS-a kampanju fokusirao na referendum. Da je atmosfera diljem RS-a dostigla usijanje, bilo je jasno još prošle nedjelje, dok je Dodik slavio susprežući bijes zbog (ne)očekivano niskog odziva na referendum.

Do dana izbora sve su karte manje-više pobacane na sto. Iz Beograda je krenula sinhronizirana muzika Vučićevih tabloida: njihove su trube i bubnjevi zaglušili region toliko snažno da više niko (čast Wigemarku, on vjerovatno nosi slušalice) nema sumnje čije su referendumske note pratili. Pa samo zarad naših dragih Evropejaca stacioniranih u Sarajevu: brutalne podvale Mići Mićiću zbog toga što se drznuo da razgovara s muslimanima, kako srbijanski premijerski mediji zovu Bošnjake u Janji, te slanje navijačkih skupina i raznoraznih grobara da siju strah po RS-u i to sve u danu izborne šutnje nisu ništa drugo do završni talambasi Dodikovoj kampanji. U kojoj je nesumnjivo najumilnije strofe otpjevao suspendirani glavni tužitelj Tužiteljstva BiH Goran Salihović i tako ove sezone zamijenio najdražu Dodikovu umjetnicu folk-nota Cecu Ražnatović.

Šta je sve za Dodika uradio Salihović, pravo govoreći, malo mu je jedna suspenzija.

Zaslužuje makar gorangrad, kako god završe izbori. I to od tucanog kamena, jer ona kila zlata sama nije dovoljna za nagradu. Suspendirani glavni tužitelj odveć se politički miješao u rad Tužiteljstva, zajednički je sadržilac svih razloga koje je Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće cijenilo donoseći odluku da Gorana Salihovića privremeno udalji s posla. Do okončanja postupka za koji niko ne treba vjerovati da će biti efikasan. Jer je već sada jasno da je Salihović znao šta radi i kada je naređivao tužiteljima da se ne bave svojim poslom jednako kao i kada je tužiteljske obaveze preuzimao njegov kabinet.
Najveći grijesi glavnog tužitelja, usuđujem se javno ustvrditi, ipak nisu sve one istrage za kriminal, organizirani kriminal i korupciju koje je Salihović plehom peglao istiskujući iz njih predsjednika RS-a. Govorim dakle o aferama kila zlata, Bobar i Pavlović banka, Banka Srpske, koje su mjesecima punile medije kao primjeri enormne zloupotrebe položaja, razotkrivajući – samo djelimično – kako je, naprimjer, lider SNSD-a, inače nastanjen u Laktašima i obližnjoj Gradišci, jer ne može lidersko imanje stati u jednu općinu, sa službenom adresom u Banskim dvorima, postao sustanar vile na Dedinju. Kada se saberu medijski izvještaji, obrni- okreni, za takav ansambl trebala je pasti termoelektrana u Gacku, a tek potom, znači po završenom poslu pronaći stranog investitora – recimo da se zove Slobodan Pavlović – koji će kreditirati isplate nekretnine u nekom sumnjivom aranžmanu u kome nije jasno ni ko pije ni ko kome plaća.

E, sad, da je, recimo, postupajući tužitelj – kome nije manjkalo razloga da pokrene istragu, uradio svoj posao bez uplitanja s vrha, možda bi se već ispostavilo da je Dodik nevin, neobaviješten, neupućen, možda bi istraga otišla u drugom pravcu, možda bi se makar propast jedne banke u Republici Srpskoj raspetljala. Kažem možda, no posve sam sigurna da, recimo, referenduma o Tužiteljstvu i Sudu BiH ne da ne bi bilo nego bi Dodik, i da se upustio u takvu avanturu, prošao sa još većim razočarenjem od onog koje ga je moralo zapljusnuti kada je shvatio da je pročitana knjiga i da je akcija svjesnog kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma poprilično loše prošla.

Referendum o Danu RS-a, čak i da je izašlo skoro 56 posto građana RS-a, koliko tvrdi komisija, koja će nesumnjivo položiti račune skupa s premijerkom Željkom Cvijanović i podstrekačem Dodikom, pokazao je zapravo koliko su jadni ovdašnji političari i na šta su sve spremni kada su njihova politikom stečena imanja u pitanju. Goran Salihović nije javno zagovarao referendum, ali je njegov angažman direktno uticao da se referendum dogodi: svojim mešetarenjem je, dakle, izazvao krizu ne samo u BiH već i u regionu. A to je u mojim očima ogroman grijeh. Dodatno je, onako punim, pogurao istragom obuhvaćenog Dodika upravo na kraju kampanje, onim famoznim pozivom koji je uslijedio nepun sat nakon što je VSTV prihvatio zahtjev za suspenziju glavnog tužitelja. Braneći sebe Dodikom, nikog nije zavarao, ali jeste uspio i tim potezom pokazati količinu obaveza koje nesumnjivo osjeća spram lidera SNSD-a (i Nikole Špirića, ali da ne širimo sad priču).

No, bez obzira na sve, bez obzira i na onaj dio Srba iz RS-a koji su odbili izaći na poklonjenje Dodiku zbog svojih isprepadanih komšija, kriza nametnuta referendumom neće proći sa lokalnim izborima i to je bjelodano jasno. Ja znam da VSTV, kada bude vodio postupak, neće uzimati u obzir ovu vrstu Salihovićevih grijeha, no znam također da politička hobotnica koja prožima domaće pravosuđe neće mirovati. Disciplinska tužiteljica koja je vršitelj dužnosti – javna je tajna – pod neprestanim je pritiscima, a po kuloarima joj već odbrojavaju dane i licitiraju izborom Dodikovog kadra na njezino mjesto. Što bi bio veći dar od one kile zlata.

I ne treba se zavaravati. Suspenzija glavnog tužitelja je tek prvi čin pravosudne drame koja ovdje mora uslijediti želi li se zaista Bosna i Hercegovina. Namjerno joj ne dodajem pridjev pravna. Država BiH – ukoliko je njezinim konstitutivnim narodima i svim Ostalim stalo do nje – ima jednostavan recept za opstanak. Obračun sa kriminalom i korupcijom. Nije tajna da su ove pošasti pustile duboko korijenje u vrhovima vlasti, zapravo postale metode vladanja. Milorad je iskočio ne zbog toga što je najgori, već zato što je Savez za promjene odlučio da Republici Srpskoj treba ekonomska obnova koja ne može uslijediti bez podvlačenja crte i bilansa urušavanja entiteta: tu je Dodik postao važan faktor. Skoro pa reformska agenda. Mladen Bosić, lider SDS-a, još pred posljednje opće izbore javno je pozvao političare da svaki predoči svoj imetak i objasni otkud mu. Poziv je ignoriran, a Savez za promjene na državnoj razini jednako insistira upravo na ovoj vrsti reformi tvrdeći da će obračun s kriminalom i korupcijom ubrzati evropski put BiH. Bez Salihovića u Tužiteljstvu trebalo bi da se uvjerimo u ispravnost ove teze, ali i da konačno izaberemo – i na lokalnom i na općem nivou – jesu li nam važniji mir, stabilnost i ekonomski napredak od milorada i gorana. Ako jesu, vrijeme je da Tužiteljstvo (pro)radi. Za jednakost svih pred zakonom. Samo tada će ova zemlja dobiti svoju i evropsku budućnost.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari