(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Četiri godine smrt je šetala po Bijeljini kao po svojoj avliji. Spremi se uveče, pa krene laganim korakom, pogledom mjerka ljude s visine, pa se premišlja koga će. Onda se lagano uvuče u kuće, siđe na ulicu, uskoči kroz prozor, uživajući u bespomoćnosti ljudi koji su je čekali. U drugim gradovima bilo je ponekad drugačije. U Sarajevu je smrt pucala s okolnih planina, u Srebrenici je vrebala s brda, da se sruči kao lavina na ljude i živote, na mnogim mjestima je nailazila na otpor, pa se često znala i povući. U Bijeljini je smrt uživala, stežući mirno svoje svilene ruke oko vratova koji kao da su samo na nju čekali. Nekad je ona bila policajac koji sigurnom rukom lupa na vrata, nekad uniformisano lice koje zaustavlja ljude na ulicama i ubacuje ih u kamione,  nekad nekakva specijalna jedinica koja puca u djecu bez ijednog drhtaja ruke, a nekad samostalni izvođač radova koji upada u tuđe kuće i ubija, znajući da ga niko zbog toga neće ni tražiti ni kažnjavati. Jer, svako umiranje bilo je još jedna cigla u zidu građevine zbog koje se sve to i radilo i koja se zvala Velika Srbija.

Te hladne noći 24. februara 1993. godine Senija Hanušić ( rođena Hadžibeganović) ni slutila nije da je smrt, lebdeći nad gradom, ugledala njeno lice. Rođena 1920. godine, proživjela je život podižući djecu. Tri kćerke – Azijada, Mirzana i Ifeta, i dva sina – Midhat i Mirzad, otišli su, ne čekajući da ih zlo sustigne. Uz nju je bila samo kćerka Sehaveta koja se s mužem Sakibom brinula za majku koliko se to moglo u tim teškim vremenima. Tutnjalo je u ljudima i oko njih, strah je grizao dušu, život je bio sve siromašniji, ali Senija se nije žalila. Čekala je da se i to nekako preturi preko glave i da se život, kao plahovita Drina nakon poplave, vrati u svoje staro korito. Primila je i stanarku u jedan dio kuće, ne bi li se i tako zaštitila.

I onda je stigla ta noć. Bio je drugi dan ramazana. Nakon iftara javila se telefonom njena prijateljica Mulija, koja je svake večeri spavala kod nje, da budu obje sigurnije, i rekla da dolazi za sat vremena. U osam sati Mulija je zatekla zaključana vrata. Vidjela je svjetlo u hodniku, pa zalupala na vrata, ali odgovora nije bilo. Začuđena, Mulija je otišla na drugu stranu kuće, da pogleda kroz prozor, da vidi šta je sa Senijom. U taj čas primijetila je mlađeg muškarca koji istrčava iz kuće i trči prema hotelu. Strah joj se popeo u grlo u počeo kucati ludačkim tempom. Vratila se i ušla u hodnik. Od onoga što je vidjela sve joj se zanjihalo pred očima.

Senija je ležala u velikoj lokvi krvi, vezanih nogu, potpuno razbijene glave. Iz presječenog grla  šikljala je krv i curila niz zidove, zajedno s komadićima mozga. Činilo se da još diše. Mulija je u panici istrčala iz kuće, otišla do komšinice i pozvala policiju. Kad su došli, policajci su svojim autom odvezli Seniju u bolnicu, pogledali okolo i otišli. U svoj dosije upisali su da je momak Senijine stanarke u više mahova dolazio da od starice traži pare, a čovjek koga je Mulija vidjela ličio je na njega. Činilo se da je sve jasno. Ali, nije bilo.

Senija je izdahnula na putu do bolnice. Tužilaštvo je, kako su Sehaveti rekli, pokrenulo postupak protiv nepoznatog lica za počinjeno ubistvo, ali o tome nije bilo nikakvih pisanih dokaza.  I, kako je tad za njih bio nepoznat, tako i danas. Uprkos zahtjevima, istraga nije makla dalje od toga. Osumnjičeni nikad nije bio ni priveden, ni saslušan, sudeći po onome što je Sehaveta čula u policiji. Užasna sudbina stare žene nikoga više nije interesovala.

A smrt je, zadovoljno trljajući ruke, krenula sutradan u novo mjerkanje žrtava u bogatom lovištu, premišljajući se : hoće li ovoga ili onoga?

Komentari