Piše: Anđelka Marković

Hari Džekson je bio prvi semberski kauboj i jedini kreator western filmova u bivšoj Jugoslaviji. O njegovom životu i nastanka kaubojskih filmova u semberskoj ravnici danas svjedoči nekadašnji glumac i snimatelj Juso Muratović.

“On je kao dijete maštao o kaubojima dok je na fotografskom zanatu bio. Od njega je sve počelo. Prije je se zvao Aljuš Musli, došao je sa porodicom iz Tetova u Bijeljinu, ali nije htio da ima to ime Aljuš, samo je htio da se zove Hari Džekson, a tada ime promjeniti… trajalo je godinu dana molbi i žalbi da bi dobio ime Hari Džeksona”, sjeća se Juso Muratović.

Sa nekoliko fotografa, uz pomoć mještana šezdesetih godina prošlog vijeka Hari Džekson počinje snimanje prvog filma.

“Imali smo fine ljude, niko nije imao neko znanje, ali smo radili ‘profi’. Ako treba revolveraš imali smo ga i visokog i sa tim hodom koji treba. Sve smo imali”, dodaje Muratović.

Da bi neko bio revolveraš morao je najmanje dva mjeseca po čitav dan uči vrtiti kolut.

“Glumci su bili uglavnom mještani. Imali smo Rome, oni su bili crni, puštali su kosu za snimanje. I onda samo malo crvene da ih našaraš. Oni Italijani u filmovima naprave 10-15 Indijanaca. Mi smo imali po 60–70. Romi onako čupavi, masni i dobro je bilo”, kaže Muratović.

U dogovoru sa policijskim komandirom pljačkali su banke, sa mašinovođom zaustavljali vozove po semberskim ravnicama.

“Počastimo mašinovođe sa pivom, ćevapima i oni puste paru. Dogovorimo se da pišti lokomotiva. Od eksponata smo imali šinska kola, onda konjima preko ove ravnice iz pravca Bijeljine napadnemo voz. E onda se pucalo i pljačkao se voz”, navodi Muratović.

“Hari osvetnik”, “Tragom zločina”, “Istjerivači zlata”…sedamdesetih i osamdesetih godina nizali su se filmovi. Neki od njih su prikazani i na Pulskom festivalu.

“A Džekson je bio strog, nema tu ponovi. Toliko je bio strog da je znao i da šutne onom čizmom. Nema ponavljanja, 10 puta proba on posmatra. Po pet sati je trajala proba. Kako stati raširiti noge, a kad krene snimanje uhvati trema i pogriješi se, e onda je Džekson bjesnio – ode pola metra trake”, otkriva Muratović.

Početkom devedesetih Hari odlazi na ratište. Porodica u Njemačku. U kuću su došle izbjeglice koje su kaubojske šešire i čizme, filmske plakate i fotografije odvezle na smeće. Jedan dio stvaralaštva uspio je spasiti.

U Bijeljini danas nema nijednog spomenika koji svjedoči o filmskim stvaralaštima. Harija na vječnom počivalištu najčešće posjećuje ovaj posljednji semberski kauboj.

“Vječna ti slava dragi prijatelju”, poručuje Juso Muratović.

Semberski Hari Dzekson odjahao je u suton, ali u srednjoj Bosni rodio se Divlji zapad. Bio je muzičar, vozač i cirkuski radnik. Danas instruktor western jahanja.

“Wester jahanje je kaubojsko radno jahanje. Ima posebna sedla koja su široka, radna. Konj se treba posebno obučiti. Upravljanje je jednom rukom i nogama. Kad hoćete lijevo onda konja dodirnete desnom nogom vidite ovim to neki misle da su mamuze ali ne to je samo da se dotakne konj. Ja sam od malena volio western zato sam nabavio konje i djecu obučavam na western jahanje”, kaže Branko Šuman.

 

(n1info.com)

Komentari